U crtanim filmovima o ptici trkačici postoji scena u kojoj kojot, obuzet potjerom za objektom koji mu neprekidno izmiče, zakorači u prazninu. Napravi nekoliko koraka viška, ne stigne zakočiti na vrijeme, pa se nađe nad provalijom. Na tren, on levitira: prisustvujemo čudu, reklo bi se. Od pada ga, nakratko, čuva samo ono što oduvijek garantuje svu ljudsku sreću: ignorancija. Kojot će pasti tek onda kada postane svjestan da više nema tla pod nogama i kada se sjeti da on, zapravo, ne može hodati po vazduhu.
NE ZNA DIJETE ŠTA JE TONA
Sličnu situaciju opisuje stari vic koji kaže: šta zna dijete šta je tona, uzme pa nosi. O tome se radi: što sve nismo u stanju učiniti, samo ako ne znamo da to zapravo ne možemo učiniti! To je, naravno, tumačenje kakva nude New Age priručnici za samopomoć. Znate kako to ide: vi sve možete, samo ako vjerujete u to, vi sami postavljate vlastite granice, nije tačno da ne možete letjeti, možete, Yes You Can!, samo ako to doista želite, uklonite sopstvene inhibicije, slijedite svoj unutrašnji glas, ako vam on kaže „hodaj po vazduhu!“, tako i učini, svakodnevno se obraćajte kosmosu i vidjećete kako se nestaju granice onoga što ste smatrali fizički nemogućim...
Stvar se, dakako, može tumačiti i drugačije: kojot je već pao, već se pretvorio u oblak prašine u dnu ekrana, samo što to još ne zna. Isto, držim, važi i za liberalnu inkarnaciju kapitalizma čijem kraju prisustvujemo.
Što neodoljivo podsjeća na kraj drugog sistema, onog komunističkog, kojem smo takođe prisustvovali. Svako ko ima više od trideset godina i živi ovdje već je dočekao smrt komunizma i liberalnog kapitalizma. Što će reći da nam život, koji je počeo pod sloganom „bratsvo i jedinstvo“, nastavio pod motom „slobodno tržište i ljudska prava“, zapravo čitavo vrijeme prolazi pod geslom stare kletve koja kaže: „dabogda živio u zanimljiva vremena“.
Čitavu deceniju umirali su Jugoslavija i jugoslovenski socijalizam: čitavu deceniju sistemu je trebalo da shvati da je mrtav. I kao što kojot u vazduhu, nad provalijom, nastavlja svoju potjeru za pticom trkačicom, tako je mrtvi sistem nastavio upotrebljavati retoriku koja je skrivala njegovu smrt. Birokratski jezik pozne Jugoslavije bio je mehanički, repetitivan, birokratizovan, i iznad svega, nije označavao ništa postojeće. Ili bi trebalo reći: ništa osim ideoloških utvara, koje ja valjalo braniti kao državnu istinu. Uprkos svemu, sve je manje bilo onih koji su tom jeziku vjerovali.
Ispod tankog sloja državne ideologije, proticala je ponornica mutna od viceva koji su ismijavali zvaničnu istinu, proticala je nacionalistička kanalizacija u kojoj se rafinirani smrad priča iz „disidentskih“ salona (a malo je šta i malo kada bilo bjednije od jugoslovenske disidentske scene: sistem je tako panično skrivao istinu od samog sebe, da su čak i Bora Đorđević i Nele Karajlić postali disidenti) miješao sa brutalnim bazdom koji se izlivao sa stadiona i iz kafana, od onih prigradskih, do onih u kojima su večeravali naši književnici. Kada je sve to pokuljalo na površinu, bilo je kao u pjesmi Bill Monroea: Muddy water's taking back the land...
A šta ako je naša današnja retorika „evropskog puta“, „evropskih integracija“, „evropskih zadataka“, „evropskog kluba“, zapravo tek varijacija jugoslovenske retorike osamdesetih, riječi i fraze koje kao u magijskom ritualu ponavljamo nadajući se da će, ako ih dovoljno puta ponovimo, ono o čemu govore doista omogućiti? Šta ako je Evropska unija kakvu znamo mrtva, kao što je 1982. to bila i Jugoslavija, a mi mehanički, repetitivni, birokratizovani jezik evropskih integracija koristimo jer je alternativa odveć strašna da bi se o njoj mislilo i govorilo? Kao što je odveć strašna da bi se pominjala bila i alternativa Jugoslaviji. Etnički ratovi – odveć strašni da bi se pominjali, tako da su, čak i dok su nam se zbivali, u prvim danima rata u Bosni, na primjer, bili poricani. Odveć strašni da bi se o njima govorilo, no ne i odveć strašni da bi se desili.
EVROPSKO JEDNOUMLJE
Šta ako je u pravu Samir Amin, koji je još prije dvije godine u Zagrebu, na Subversive film festivalu, rekao nešto što se frontalno suprotstavlja dominantnoj pro-evropskoj ideologiji naših društava: da euro, a time i Evropska unija, ne mogu opstati ni narednih pet godina? Što ako je u pravu kada kaže kako je EU stvorena kao organizacija koja vodećim evropskim državama odgovara dok traje liberalni kapitalizam, dok sa slomom tog sistema postaje neodrživa i u krajnjem nepotrebna, te će biti zamijenjena drugačijom, novim okolnostima prilagođenom (nad)državnom strukturom? Što ako je u pravu kada kaže da je kriza koja svijet potresa od 2008. samo etapa u razvoju duge krize sistema koja traje od 1971., godine u kojoj SAD ukidaju zlatnu podlogu za dolar? Što ako će kriza, kako tvrdi, biti sve gora i gora? Odgovor kapitalizma na krizu bio je, po Aminu, „uspostava struktura koje su karakteristične za drugi belle époque (između ostalih i uspostava Evropske unije, op. A.N.), koje su oligopolističkim grupama omogućile izvlačenje monopolističke rente. Isti je diskurs pratio i ovaj proces: slobodno tržište jamči prosperitet, demokratiju i mir; ponovno se govori o kraju povijesti”.
Nova ideološka unifikacija, novo, ovoga puta evropsko jednoumlje, za koje se, da ne bi bilo uznemireno kakvim disonantnim glasovima, kakvim novim “verbalnim deliktima”, brinu i naše Vlade, i mainstream mediji, i NGO-i, kao najmilitantnije jedinice ideološke policije - sve nas to nastoji ubijediti da EU nema alternativu.
Da se razumijemo – ja nisam euroskeptik. Ja jesam siguran da je za naše zemlje, a to bi naročito ljekovito bilo za Srbiju i Crnu Goru, najbolje da uđu u EU. Crna Gora će, na primjer, ako ne uđe u EU, ponovo nestati kao država. Biće na ovaj ili onaj način ponovo pripojena Srbiji. EU je jedino kratkoročno rješenje ne za prevazilaženje, ali barem za primirivanje unutrašnjih proturječnosti Crne Gore, i onih etničko-identitetskih, i onih ekonomskih, za čije dugoročno i samostalno rješenje crnogorsko društvo, u ovom trenutku apsolutno nema kapacitet.
Scenario “Crna Gora u Srbiji”, koji je izvjestan ukoliko se ne ostvari scenario ”Crna Gora u EU”, znači samo jedno: katastrofu i povratak u pakao devetnaestovjekovnog nacionalizma na čijem oštrom rubu Crna Gora i danas igra. U Srbiji i Crnoj Gori alternativa Evropskoj uniji nije bilo kakva lijeva, istinski emancipatorska politika, nego najcrnja fašizacija društva. Ja dakle jesam siguran da je članstvo u EU najbolje ne teorijsko, ali svakako najbolje praktično rješenje za CG, samo što nisam siguran da će, kada dođe trenutak za to, uopšte biti EU.
Našim elitama kriza sistema nije dovoljno uvjerljiva, najave još dublje krize nisu dovoljno inspirativne da bi barem promislile alternativu? To što Pol Krugman na CNN-u, sa ironijom koja samo podcrtava tačnost dijagnoze, kaže kako nas ne može spasiti ništa osim invazije vanzemaljaca, to što je stanje tako loše da samo najbizarniji scenario nudi nadu, nije dovoljno upozorenje? Je li naš jedini odogovor na lavinu koja se kotrlja ponavljanje napamet naučenih mantri o evropskim integracijama?
Imamo li, svi mi, na mogućnost novog mračnog raspada bilo kakav zreo i konstruktivan odgovor, ili bi trebalo reći – bilo kakav odgovor osim nove ture klanja i paljenja? Ili će, ako se desi ono o čemu se ne govori, ako se desi ono nezamislivo za vojnike ideologizovane, pancir-retorike, naše elite, kao i na početku ratova devedestih, biti nespremne i iznenađene?
Završi li naša potjera za EU onako kako završava kojotova potjera za pticom trkačicom, padom u provaliju, ništa neće biti od pomoći i ništa neće biti za utjehu, čak ni luzerske poslovice za koje smo specijalisti. Na primjer ona koja kaže: i pad je let.
(zurnal.info)