Neka mi neko objasni: Šta je počelo te proklete 1992. godine?

Usporedba politike na Balkanu s atmosferom provincijske krčme odavno je opće mjesto. Na žalost, isto tako odavno to nije nikakva metafora već, naprosto, precizan opis stanja. Nigdje, naravno, to nije tako očito kao u Bosni i Hercegovini. Mrak je, u krčmi je zadimljeno, zrak smrdi na alkohol i neoprane goste, kisika nema pa slabo dopire i do mozga gostiju, a oni govore istovremeno, glasno, s čvrstim uvjerenjem da je to što govore tako i nikako drugačije. A nitko nikoga ne sluša i ako bi se tu zatekao itko iole normalan uskoro bi doživio živčani slom. Umnogome, tako, BiH podsjeća na kraljevinu SHS, istinsku tamnicu naroda, utoliko jezovitiju i mračniju koliko je nada i snova u njoj uništeno. 

Prošlo je 25 godina otkad je u Bosni i Hercegovini uspostavljeno primirje. Baš tako, u te se dvije i pol decenije u BiH mir nije uspostavio. I koliko god krivnja za rat među sukobljenim narodima BiH nije podjednaka toliko je njihova krivnja za neuspostavljanje funkcionalnog mira podijeljena na ravne časti. Sve nacionalne politike u BiH, pa umnogome one koje se predstavljaju drugačijima, svojim platformama jednako razaraju krhko vezivno tkivo ove zemlje. I to samo zato što u toj zadimljenoj atmosferi, kao da im nedostaje kisika u mozgu, preglasno agitiraju ne slušajući ni na trenutak jedni druge. U ratu su bili skloniji kompromisima. Sad tada nastale elite imaju puno toga za izgubiti pa nema druge nego da iritirajući zdrav razum pokušaju dugoročno držati stvarima onakvima kakve jesu. 

Bosna i Hercegovina je, htio netko to priznati ili ne, odavno raspadnuta država. To se najočitije pokazalo u vremenu ove posljednje pandemijske krize. Jasno je da ni u takvoj situaciji ne postoji apsolutno nikakva koordinacija između stotinu razina bosanskohercegovačke državne uprave. Dapače, dobili su još jedan povod za međusobno neslaganje u trenucima kada su upravljanje kriznom situacijom trebala preuzeti isključivo stručna medicinska tijela. Time se još jednom pokazalo da BiH funkcionira kao država sastavljena od tri seoska gazdinstva. Potezi svakog pojedinačnog gazde idu u prilog optužbama koje u njihovom pravcu sasipa onaj preko tarabe. I tome je tako već dvije i pol dugačke i mračne decenije u bosanskohercegovačkoj krčmi. 

Znakovito je, u tom, ono što je Fikret Hodžić, poljoprivrednik koji uvozi medicinsku opremu, napisao na svom instagram nalogu. Brecnuo se Hodžić, a na koga drugog, na medije koji pišu, a kakve drugo, naručene plaćeničke tekstove protiv njega optužujući ih, između ostalog, da rade u prilog onih koji bi htjeli „uništiti ono što su neki započeli ’92.“. 

Nisam siguran što su to neki započeli ’92. ali ono što sam gore opisao je ono s čime smo svi završili. Nije valjda, vraže, da je zapravo ta smrdljiva, bučna krčma ono što je bio konačni cilj politika koje su nas rečene 1992. godine odvele u pokolj od kojeg se nikako ne uspijevamo oporaviti možda baš zato što su vlast i nakon uspostave primirja nastavile obnašati iste političke snage koje su nas u sukobe i gurnule. Bilo bi zanimljivo zamoliti Hodžića da nas prosvijetli i jasno nam kaže što je to što novinari plaćenici žele uništiti, a što je započeto te proklete 1992. godine. 

On, jadan, jeste kolateralni dobitnik na toj lutriji, to je jasno kao dan koji nikako da nam svane, onoliko jasno koliko on i njegovi politički zaštitnici ne mogu utuviti da nije samo bitno da se neki posao obavi, pogotovu da se, što bi rekao Vučić, polulegalno nabai respiratore, za funkcionalnu državu, ako takvu uopće više itko ovdje želi, bitne su procedure i način na koji se poslovi obavljaju. Inače nemamo državu već krčmu na tromeđi triju seoskih gazdinstava. 

Ako sam nešto do sada shvatio, izgubivši po putu svaku iluziju, jeste da je upravo banditsko, polulegalno kentranje među zaslužnima i uvlakačima bio cilj Hodžićeve famozne 1992. godine. Nigdje tu ideje o funkcionalnoj državi nije bilo. Nikakve slobode izuzev ako slobodom nećemo nazvati bezakonje poticano od „državnih“ struktura. Ničega što bi pristojnom čovjeku, koji gleda svoja posla, bilo milo. 

Bio sam glup, priznajem, gajio sam iluziju da se moramo riješiti naslijeđa 1992. godine, kako bismo dostigli u svijetu važeći kalendar, sadašnjost takorekuć, a kamoli budućnost. Trebali smo se, dakle, davno već prestati pozivati na ono što je započeto ’92. ali izgleda smo zaglavili s ljudima kojima je upravo ta godina referentna točka. Vrijednosti koje su tada zavladale Bosnom i Hercegovinom i dalje su na snazi kao državotvorne ili državorastvorne, kako kome već odgovara. Pljačka, mržnja, žrtve i ugroza kao politički alibi u međuvremenu su se polulegalizirali. Primirje, kao jedno od agregatnih stanja rata, isto tako je nekome rat a nekome brat. 

Hodžić se buni protiv onih koji to stanje žele dokinuti, imaju čak i dokaze koji bi to stanje dokinuli u svakoj funkcionalnoj pravnoj državi. Ali te i takve države nema pa niti nade da će se išta promijeniti u skorije vrijeme. Pokazalo se, naime, da ovi bez stida puno dulje mogu izdržati bez dotoka kisika u mozak. Svi drugi moraju napustiti krčmu da uhvate zraka kako se ne bi u mukama ugušili. Nema tu, naime, dovoljno kineskih respiratora pa makar ih hitno i mimo procedura nabavljali preko uzgajivača malina.

(zurnal.info)