Starica Ankica Prskalo u borbi protiv općinske birokratije: To je moja kuća i ne dam je nikome

U ulici Ćamilov potok u naselju Majdan u Varešu živi Ankica Prskalo. Ova ulica je nekada zaista bila običan potok kroz koji je tekla voda koja izvire negdje u šumi. Put do njene kuće je kamenit, na nekim mjestima su blato i mali virovi. Okolo su visoki borovi, a čuje se i žubor malog potoka.

Poslije 20-ak minuta hoda došli smo do dvorišta koje otkriva lijepu kuću iza koje počinje borova šuma.
 
Sedamdesetsedmogodišnja starica se godinama bori sa općinom koja joj pokušava oteti zemlju koju je sa suprugom kupila prije tačno četrdeset godina.

Još davne 1973. godine Ankica i Ivan Prskalo kupili su parcelu u ovom naselju. Nakon nekoliko godina, uz svu potrebnu dokumentaciju, izgradili su kuću i uz saglasnost općinske komisije, uselili osamdesetih godinina.

Živjeli su sretno sve do početka rata. Nakon toga su nastali problemi. Bili su jedna od prvih hrvatskih porodica koja se vratila u Vareš.

Poslije rata sve se promijenilo. Općina Vareš je zacrtala da ovu parcelu dodijeli sebi, a Ankicu i njenog supruga izbaci na ulicu.

Sredinom 2008. njezin je suprug preminuo. Ankica je ostala sama, no bez obzira na to, nastavila je borbu, jer Općina nije odustala od namjere da joj oduzme plac i kuću.

Kuća i okućnica u kojoj Ankica još uvek stanuje ni sa jedne strane se ne graniči sa državnim zemljištem.

Ona kaže da je 1973. godine svoje parcele uknjižilo još pet ljudi i sve su kupljene od istog vlasnika.
Danas niko nema problem osim sirote Ankice.

- Kada smo počeli graditi kuću, sami smo si morali praviti put, jer ga nije bilo – prisjeća se ona.

Kaže da se tada išlo potokom i da su konjima vozili materijal za kuću.

Kada je njihov sin porastao, kupili su auto za njega, a put do kuće su sami napravili.

Skica iz 1973. svjedoči da su svi stanari išli potokom i da nisu prolazili kroz plac.
Takva podjela i raspored parcela, bila je još tada ucrtana i niko se nije bunio. Jednostavno, svako je kupio ono što mu odgovara.

- Puta nije bilo. Mi se nikada nismo ljutili, niti branili ljudima da prolaze kroz njivu – kaže Ankica.

Međutim, nedavno je komšija koji stanuje pored nje, sam sebi napravio put, ali dok je Ankica bila u bolnici. Bez pitanja i bez dozvole. Čak je i tužio, jer ne može prolaziti kamionom.

Nakon sudskog procesa, Ankici je oduzet dio placa jer je predviđeno da tu prolazi put. Po novom planu, stepenište njene kuće se mora srušiti, jer “zalazi” u državni posjed.

Prije i poslije rata

Ankica govori da prije rata nikada nisu imali problem, ni sa komšijama ni sa Općinom. Onako kako su kupili, tako je i ostalo.

Nakon rata, avio-snimkom je utvrđeno da je ranije došlo do greške i da su parcele pogrešno ucrtane. Ona tvrdi da za to nemaju dokumenta i da je navodna greška utvrđena samo na njenom posjedu.

Za plan Općine Ankica i njen suprug su sasvim slučajno saznali. Još 2001. godine, tražili su dozvolu od Općine da odsijeku jelku koja je prijetila da padne na krov njihove kuće. Međutim, tada su dobili odgovor da ne smiju ništa dirati, jer to nije njihovo.

Tada je krenula borba za odbranu sopstvene kuće i imanja.
Nažalost, Ivica Prskalo nije doživio rješenje suda. Kantonalni sud u Zenici je 17.09.2010. donio rješenje u kojem se kaže da je tužba Ivice Prskala uvažena te da se iznova potvrđuje nešto što je bilo jasno još 1973. godine.

Nakon njegove smrti, uslijedio je ostavinski postupak u kojem je Ankica proglašena zakonskim nasljednikom nepokretne imovine, dok je njihov sin Goran naslijedio dio pokretne imovine.

Međutim, umjesto da se završe problemi, oni su samo nastavljeni.

Ankica govori da Općina nikada nije htjela da prizna odluku Kantonalnog suda u Zenici, već je i dalje nastavila da je obmanjuje, a posljednje što su joj učinili je da su, kako ona kaže, falsifikovali dokumenta.

U novim dokumentima, obilježene su nove parcele koje nikada nisu postojale, ali koje navodno dokazuju da dio imanja Ankice Prskalo sada pripada Općini.

Isti sud koji je 2010. godine donio rješenje u kome se potvrđuje da imovina koja je kupljena 1973. godine ostaje u vlasništvu Ivana, a danas Ankice Prskalo, nakon tri godine donosi rješenje, a na osnovu falsifikovanih dokumenta kako tvrdi Ankica, da cjelokupna imovina više nije njena, već da je to sada u vlasništvu Općine.

- Šta bi vi sada uradili – pita Ankica.

Njoj nije ponuđeno nikakvo alternativno rješenje, niti bilo kakva naknada. Nova parcela koja je od Ankicinog dvorišta pretvorena u put, već se koristi, a ona će uskoro morati da sruši stepenište kuće, jer   zalazi na općinski put.

Ona tvrdi da općina na mjestu njene kuće i placa hoće da izgradi skladište.
Odmah iznad njene kuće počinje šuma. Put koji bi se napravio kroz njen plac bio bi idealan, međutim, to bi podrazumijevalo da se kuća i Ankica sklone iz Ćamilovog potoka.


Sjećanje

Ankica je Hrvatica i katolkinja i kaže da to nekome očigledno smeta.
- Ja ovdje nemam problem sa ljudima, već sa Općinom – govori ona.
   
Život kakav pamti prije rata i onaj koji je uslijedio nakon rata, ona ne želi da poredi. Govori da se sve promijenilo.

- Moj suprug je nekada bio strastven lovac, zato smo i kupili ovaj plac blizu šume. Voljeli smo prirodu – priseća se ona.

Nažalost, on je doživio tešku nesreću. Letio je jedrilicom,pao sa velike visine i povrijedio kičmu.

Onako sa dva štapa u rukama, prisjeća se Anka, i dalje je volio da prošeta. Posljednjih nekoliko godina njegovog života, Ankica pamti po njegovoj teškoj depresiji.

- Volio je da ode do kafane i popije koju – sjeća se.

Bio je razočaran u sve što se dešava oko kuće i placa. Ankica se nerado prisjeća tog perioda, a sve je kulminiralo jednim jako teškim događajem. Istukli su ga. Nikada se zvanično nije ni otkrilo ni ko je to učinio, ni iz kog razloga.

- Ko bi prebio invalida – pita se Ankica.

Sasvim slučajno su ga pronašli neki prolaznici. Mislili su da je mrtav. Odveli su ga u bolnicu. Spasili su mu život, ali je sve to bilo kratkog vijeka.

Ankica kaže da je ubrzo nakon toga i preminuo, misleći da je supruzi ostavio nešto što su zajedno stekli.

Moćna birokratija nije uspjela da slomi ovu staricu. Pokušavali su na različite načine da je obeshrabre, išlo se do krajnjih granica. Iznova i iznova su joj tražili nove dokaze, novu dokumentaciju, dok jednom, navodno nije zakasnila sa predajom žalbe na posljednju sudsku odluku.

Snaga koju posjeduje ova starica je nevjerovatna. Ona i nakon posljednje odluke suda ne odustaje. I dalje vjeruje da postoji pravda i da ona uvijek pobijedi na kraju. Kaže da se ne plaši ničega i javno proziva Općinu Vareš zbog kriminala, jer joj oduzima imovinu.

- Nemam ja što izgubiti, ja sam stara, ne plašim se!

Na njoj se ne primjećuju znaci posustajanja. Godinama piše poeziju. Prati sva dešavanja u zemlji i svijetu i vrlo dobro je informisana. Kaže da je pomno pratila sva dešavanja u CERN-u i otkrivanje Higzovog Bozona, poznate kao “božanske čestice”.

Na kraju, kada smo izlazili iz dvorišta Ankicine kuće, toplo nas je pozdravila i rekla da ćemo se naredni put vidjeti u sretnijim okolnostima.

(zurnal.info)