TEKST IVICE OSIMA IZ 1967. GODINE: Moji najdraži golovi

Upravo ove sezone navršava se deset godina moje nogometne karijere koju sam svu proveo u dresu sarajevskog »Željezničara«. Odigrao sam za to vrijeme bezbroj utakmica za sve »Željine« selekcije i za ovih proteklih deset godina dao sam dosta zgoditaka"

Mada nikada nisam bio izrazit strijelac, neki moji golovi su imali odlučujući značaj za ishod utakmice i, dopustite mi da tako kažem, neki su bili lijepi i efektni i zato su mi i danas ostali u svježoj uspomeni.

Sjećam se svog prvog gola. Debitirao sam na prvoj službenoj utakmici u juniorskom timu »Željezničara« i odmah sam dao pogodak. Bilo je to tačno prije deset godina (1957). Igrali smo na pomoćnom terenu na Grbavici, a protivnici su nam bili vršnjaci iz paljanske »Romanije«. Rezultat je dugo bio 3:3 i propisno smo se mučili s borbenim gostima.

Kao neiskusan nogometaš, na toj sam utakmici igrao na mjestu krilnog napadača, stalno sam »visio« u ofsajdu. Tada mi je mnogo pomogao budući reprezentativac Drago Smajlović-Mišo, jer je on u to vrijeme već povremeno igrao i za prvi tim.

Savjetovao mi je kako da primim loptu a da se pritom ne nađem u nedozvoljenom položaju. Njegovi savjeti su urodili plodom i u jednom trenutku sam primio loptu, prevario protivničkog centarhalfa, vratar mi je pošao u susret, predriblao sam i njega i s loptom se ušetao u mrežu. Bila je to moja prva službena utakmica i prvi gol u karijeri.

Pošto se utakmica završila, umjesto očekivane hvale i »komplimenta« naš učitelj Abramović, inače i sam nekadašnji prvotimac »Željezničara«, dobro mi je izvukao uši, zbog toga što odmah nisam tukao na gol, nego sam driblao vratara.

Ova »pouka« mi je poslije uvijek bila na pameti i više nisam, ukoliko na to stjecajem okolnosti zaista nisam bio prisiljen, pokušavao driblati čuvare mreže.

VJEŽBALI SMO POTEZE MANCHESTER UNITEDA

Naša momčad se dugo godina borila i u drugoligaškoj konkurenciji. U sezoni 1961/62, naprosto smo žarili i palili u Zapadnoj skupini Druge savezne lige. Imali smo veoma uigranu i efikasnu momčad.

Tada sam se izvrsno slagao sa Smajlovićem, igrali smo već nekoliko sezona zajedno, bili smo veoma uigran tandem i znali smo napamet, leđima okrenuti jedan drugom, što će u idućem trenutku svaki od nas učiniti.

Na kraju te sezone ušli smo i u Prvu ligu i plasirali se na treće mjesto. Bili su to »zlatni dani« jedne generacije, od koje smo do danas ostali zajedno samo Radović, Štaka i ja. Spomenute sezone 1961/62 »Trešnjevka«, »Sloboda« i »Željezničar« su bili najozbiljniji kandidati za ulazak u Prvu ligu. Do posljednjeg kola se nije znalo tko će prvi presjeći vrpcu na cilju.

Iz tih drugoligaških dana sjećam se susreta s »Trešnjevkom« na Grbavici. Zeleni su tada imali veoma jaku, po kvaliteti prvoligašku momčad i bilo je teško svladati takvog protivnika. Nikako nismo mogli »načeti« njihovu obranu.

Negdje u tridesetoj minuti netko od igrača iz obrane gostiju izbacio je prema meni loptu iz svog kaznenog prostora. Prihvatio sam loptu i zamahnuo kao da ću odmah tući na Nežmahov gol. Gotovo svi obrambeni igrači zagrebačkog ligaša zajedno s vratarom pošli su prema meni nekoliko koraka, u namjeri da osujete moj pokušaj.

No, ja sam umjesto očekivanog, jakog udarca, samo lagano »podbo« loptu i ona je u luku preletjela kompletnu obranu zelenih, pa i vratara Nežmaha, koji je uzalud trčao natraške u želji da spriječi najgore. Uspio je da samo vrhovima prstiju dohvati i potvrdi pogodak. Tako smo »načeli« protivnika koji se ubrzo predao i krajnji rezultat je glasio 5:1 u našu korist.

U prvoligaškim borbama također sam postigao nekoliko pogodaka, koji se i danas sjećam. Međutim, jedan zgoditak, koji, doduše, nisam ja postigao, nego moj klupski kolega Smajlović, vjerujem da je oduševio sve prisutne gledaoce.

Jednog dana smo gledali na televiziji nogometni susret engleskog nacionalnog šampionata. Tom su prilikom nogometaši »Manchester Uniteda« postigli veoma efektan i do tad neviđen pogodak nakon izvođenja slobdnog udarca. Ovo nam se neobično svidjelo i dugo smo vježbali isti zahvat na treninzima i odlučili da ga pokušamo izvesti na utakmici sa OFK »Beogradom«.

Mada su nas tom prilikom beogradski plavi potpuno nadigrali i porazili nasred Grbavice sa 5:2, uspjeli smo da svoju namjeru realiziramo u djelo. Smajlović se zatrčao kao da će tući na gol, ali je samo preskočio loptu i odmah produžio da trči do protivničkog »zida« što su ga postavili igrači »Beograda«.

Sada je prema lopti trčao Gašić, ali ni on nije pucao direktno na gol, nego je samo dodao kratko do mene. Ja sam se nalazio s desne strane protivničkog zida, ali u istoj visini s njim, i samo sam iza leđa igrača u zidu dobacio loptu do Smajlovića, koji je u međuvremenu dotrčao s lijeve strane zida. Akcija je bila munjevita i Smajlović je krunisao ovaj zaista efektan potez. Isti takav gol dali smo ekipi Leipziga na Grbavici u okviru natjecanja za Rapan-kup, ali ga je sudac neopravdano poništio.

Od prvoligaških golova za mene poseban značaj ima pogodak što sam ga prošle sezone dao na Grbavici u susretu s niškim »Radničkim«. Naš tim se zajedno s »Hajdukom« i »Trešnjevkom« nakon kažnjavanja nalazio u veoma kritičnoj situaciji.

»Visili« smo o koncu i do posljednje utakmice s OFK »Beogradom« nismo znali kako će se ova trka završiti. Gol nije bio osobito lijep, ali je bio jedini i osigurao je našoj momčadi dva »zlatna« boda. Međutim, taj gol pamtim i zbog nečeg drugog. Bio je to, naime moj ponovni debi u dresu »Željezničara« nakon višemjesečne pauze.

Prije toga razbolio sam se na bubrezima i dani provedeni u neizvjesnosti u bolnici bili su najteži trenuci u mom životu. Mučila me misao hoću li ikada više biti sposoban da istrčim na teren, hoću li ikada više moći i smjeti baviti se nogometom. Na sreću, sve se dobro svršilo, publika je frenetično pozdravila povratak na teren i spomenuti pogodak - i tada mi je bilo jasno da nisam izgubljen za nogomet.

BILO BI IDEALNO BITI GLUH I NIJEM

U posljednje vrijeme sve češće čujemo ili čitamo o raznim nesporazumima između gledalaca, odnosno navijača s jedne i igrača, te njihovih trenera, s druge strane. Određen broj čitalaca izrazio je želju da nešto napišem o ovoj temi, tj. o gledaocima i navijačima, i u kolikoj mjeri auditorij u gledalištu može utjecati na igrače na terenu

Prije svega moram napomenuti, a to je vjerojatno svima jasno, da pravi ljubitelji nogometnog sporta, kojima je na srcu prije svega kvaliteta igre, nemaju ništa zajedničko s onom manjinom koja izaziva incidente, koja vrijeđa igrače i za vrijeme utakmice dobacuje razne primjedbe i psovke.

Ispadi jednog dijela gledalaca nakon utakmica u Splitu, Beogradu te posljednji događaj u Titogradu, gdje je jedan mladić teško ozlijeđen dinamitom iz petarde, upozoravaju nadležne organe da pooštre mjere sigurnosti i ukazuju na to da je već krajnje vrijeme da se raskrsti s takvim pojedincima koji se nesportski vladaju na nogometnim borilištima.

Nakon ovog kraćeg osvrta na posljednje simptomatične događaje, htio bih reći nešto općenito o gledaocima i navijačima. Naime, mnogi me često pitaju u kolikoj mjeri gledaoci svojim reakcijama mogu utjecati na igrače, na tok utakmice i njen krajnji ishod.

Igrajući već dugo godina, pomalo sam već očvrsnuo na sve vanjske utjecaje, pa i na reagiranje gledalaca. Dok sam bio mlađi igrač početnik, uzbuđivala me je malone svaka reakcija iz gledališta, pozitivna ili negativna. Međutim, bilo bi idealno kad bi svaki igrač bio »gluh i nijem« na sve što se događa u gledalištu, jer bi mu tako bilo svejedno igra li kod kuće ili u gostima.

Činjenica je, ipak, da je lakše igrati kad te publika ponese svojim bodrenjem. Međutim, ne ide uvijek kako bismo željeli i nakon nekoliko pogrešnih poteza do ušiju dopru zvižduci i ostali znaci negodovanja.

Na mladog neiskusnog nogometaša, pogotovu na onog koji ima slabije živce, to djeluje negativno, naprosto osjeti nemoć u nogama.

Tipičan primjer takvog igrača je naš napadač Jelušić, koji na Grbavici ne igra ni upola onako dobro kao na tuđem terenu, a sve zbog toga što se plaši domaće publike i njenog negodovanja ako pogriješi.

U takvim slučajevima mi igrači više volimo da navijači šute, nego da nas na taj način »bodre«. A upravo onda kada ne ide, kada se griješi, ili kad protivnik vodi - najpotrebnija nam je podrška iz gledališta. Međutim, kao po pravilu, navijači tada najviše protestiraju, a mlađi igrači se izgube i ne znaju što bi s loptom.

Nisu svi navijači jednaki, jer ni uvjeti za igru u svim gradovima nisu isti. Prije je bilo veoma teško igrati u Nikšiću i Mostaru. Naime, navijači iz ovih gradova odviše vole domaću momčad i od nje očekuju pobjedu po svaku cijenu.

Kao i nogometaši, i publika se mora školovati. Moramo nastojati da postignemo takav nivo kod gledalaca da im prvenstvena bude kvaliteta nogometa, a tek onda pobjeda njihovih ljubimaca. Ja osobno volim da u jednom kvalitetnom susretu podijelimo bodove s protivnikom, kao nedavno s »Dinamom«, nego da jednim slučajnim zgoditkom, poslije slabe i rastrgane igre, osvojimo oba boda.

Zbog toga volim igrati u Rijeci, Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Gledaoci u ovim mjestima znaju što je dobar nogomet i pozdravit će zasluženu pobjedu protivnika isto kao i uspjeh domaće momčadi.

Mislim da kod nas »Vardar« ima najzahvalniju publiku i navijače, koji su veoma privrženi svojim ljubimcima. »Željina« publika, i općenito sarajevska, također je divna, ali se povodi za našim rezultatima. Ako pobjeđujemo, sigurno je da će iduće utakmice posjet biti velik i obratno.

Ipak, ne bih mijenjao naše navijače ni za jedne druge! Mnogo su nam pomogli u najtežim trenucima, kao prošle sezone, kad smo nakon kažnjavanja visili o koncu. Na Grbavici su »Velež« i »Partizan« poveli u dva navrata sa 1:0, Druga liga je bila daleko nepunih pola sata, međutim, zahvaljujući navijačima, momci su se trgli i na kraju pobijedili.

To je najbolji primjer kada publika, kako se to u našem žargonu kaže, dobije utakmicu.

Nedavno sam u Hamburgu imao priliku da na primjeru vidim što znači privržena publika. Mada je kiša padala čitav dan, još sat-dva prije početka utakmice, stadion je bio dupkom pun.

Nisam, doduše, imao prilike igrati u Velikoj Britaniji, ali sam na televiziji gledao neke utakmice nacionalnog šampiona i zadivljen sam sportskom kulturom i načinom bodrenja njihovih navijača.

I u Italiji su navijači veoma vatreni, ali znaju prevršiti mjeru isto kao i oni iz Južne Amerike. Kada smo u Hamburgu protiv Nijemaca izravnali, navijači ni jednog trenutka nisu prestali bodriti domaće reprezentativce. Naprotiv!

Kod nas bi odmah nastalo negodovanje protiv pogrešno sastavljenog tima i slično.

Na našim prvoligaškim utakmicama nije rijedak slučaj da publika psuje i igrače i trenere ako protivnik povede i ako domaćim igračima ne polazi sve za rukom. Posebno su na udaru treneri i tehnički rukovodioci momčadi, mada su oni najmanje krivi.

Zar bi ijedan trener svjesno stavljao slabije igrače u tim na račun boljih? Na taj bi način samo potkopavao svoj položaj, jer i njemu je u interesu da njegov tim pobjeđuje i da igra dobro. Uostalom, treneri i stručna lica kluba imaju najbolji uvid u formu i kvalitetu svakog igrača i po mom mišljenju, navijači ovdje najviše griješe.

DA LI JE UGODNO BITI POPULARAN

Mnogi me često pitaju je li ugodno biti popularan i da li mi navijači ikad dosade svojin neprestanim prisustvom. Lagao bih kada bih rekao da popularnost nema svojih draži. Međutim, i nogometaši su ljudi, žele da imaju svoj privatan život, ali to je teško postići.

Često želim izaći s porodicom, da malo u miru popričamo, da se vidim s poznanicima, i tada je popularnost zaista više teret nego ugodan osjećaj. Naši simpatizeri mi često i pišu; sve ih zanima. Međutim, od ovogodišnjeg prijelaznog roka, kada sam dobio novac za potpis novog ugovora sa »Željom«, dobivam većinom pisma istog sadržaja. Neki žele iskoristiti situaciju i traže novac, a jedan je čak nedavno tražio od mene da mu sašijem odijelo!

Međutim, bio bih nepravedan kada ne bih spomenuo i one druge, prave navijače i simpatizere, koji nam se javljaju, ne samo iz naše zemlje nego i iz inozemstva. Kada zaigramo dobro, ili nakon neke značajne pobjede, klupske prostorije su pune čestitaka i pisama.

Tada pojedinci žele platiti članarinu i za nekoliko godina unatrag. Prema takvim simpatizerima osjećam izvjesnu obavezu i zbog toga često gostujemo u manjim mjestima. Ipak, najneobičnije pismo sam dobio prošlog ljeta uoči prijelaznog roka: jedan navijač s Ilidže mi je u pismu napisao da će se ubiti ako iz »Želje« prijeđem u drugi klub!

Osimov tekst prenesen sa bloga "Yugopapir"

Oprema redakcijska

(zurnal.info)