TUMAČENJE ZAVNOBIH-A: Državotvorni patriotizam štetniji od negacije

Da bosanskohercegovačko društvo ima ozbiljnih problema u uspostavi makar i minimalnog konsenzusa o nekim simboličkim datumima ili povijesnim događajima, bilo je jasno i prije ovogodišnjeg Dana državnosti. Imajući u vidu načine izvještavanja dobrog dijela medija prilikom ovogodišnjeg obilježavanja tog datuma, sva je prilika da se simbolički kapital ZAVNOBiH-a nalazi pred novim izazovima.

Iako ovaj novi izazov njegovom naslijeđu dolazi s drukčijih pozicija no do sada, on je dugoročno opasniji od prijašnjih. Dok se, naime u čitavom postratnom periodu simbolički kapital ZAVNOBiH-a suočavao s otvorenom negacijom od strane brojnih političkih snaga u državi, prije svega iz Republike Srpske, trenutačno svjedočimo pojavi koncepta koji, pokušavajući uzdignuti njegove odluke, istovremeno suštinski falsificira ključne poruke tog čina. Sve se to događa na valu platforme uspostave tzv. zdravog patriotizma, što je dubiozno iz niza razloga.

Prije nego šire elaboriramo ovu tezu, vratit ćemo se odgovoru na pitanje zbog čega je ovakav, djelomično afirmativni pristup ZAVNOBiH-u dugoročno opasniji od otvoreno negacijskog. Odgovor na ovo pitanje krije se u zdravoj logici.

AFIRMACIJA ŠTETNIJA OD NEGACIJE

S bazičnom negacijom važnosti tog datuma i značajem njegovih poruka, koja je dolazila iz RS-a, bilo je prilično jednostavno polemizirati, i to iz prostog razloga što ta vrsta negacije nije imala uporište ni u čemu. Raspravljati o tome da li je ZAVNOBiH uspostavio državnost Bosne i Hercegovine ili nije, kreće se otprilike na nivou rasprave da li su Stari most srušile snage HVO-a ili unutrašnji mineri.

Dakle, riječ je o pitanju ispod svake razine, s obzirom da je tadašnja uspostava državnosti u tolikoj mjeri neupitna da je, na kraju krajeva, između ostalog dovela i do međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992. godine. S druge, pak, strane, polemizirati o ulozi ZAVNOBiH-a sa mišljenjima koji tu činjenicu uvažavaju i ističu kao ključnu, dok sve ostalo vezano uz taj događaj guraju pod tepih, znatno je teže.

Što nas dovodi do već spomenute dubioznosti uzgajanja izraženog državnog patriotizma. Problem ovakvog pristupa  zapinje već na prvom pitanju, čemu to? Posebno u svjetlu činjenice bliskih iskustava u izgradnji državotvornog koncepta na primjerima Srbije i pogotovo Hrvatske.

Ne postoji, naime, način po kojem se forsiranje bilo kakve državotvorne ideologije može zadržati u zamišljenim okvirima njezinog isporučivanja u manjim količinama. Ako to iz primjera Hrvatske nekome još uvijek nije jasno, kad mu postane suočit će se s ireverzibilnim procesom. Izgradnja državotvornog patriotskog koncepta koji će se poslužiti izgradnjom novih povijesnih mitova naprosto ne predstavlja adekvatan odgovor političkim konceptima razgradnje Bosne i Hercegovine kao države. I to iz prostog razloga što se ne može biti politički vjerodostojan ukoliko se usvaja logika razmišljanja i djelovanja političkih oponenata. S obzirom da to u konačnici vodi do sukoba istih politika, samo drugog predznaka. Jedini način za suprotstavljanje disolucijskim procesima leži u posve drukčijem pristupu svim pitanjima, pa i onima vezanim uz značaj ZAVNOBiH-a.

Da, ZAVNOBiH je obnovio državnost Bosne i Hercegovine, ali to ni izbliza ne predstavlja ključni sadržaj njegove poruke. Treba prije svega razumjeti da je taj čin predstavljao dio istovjetnog procesa koji se odvio u svim novoformiranim jugoslavenskim republikama, imajući u vidu političku odluku partizanskog pokreta o stvaranju federalne Jugoslavije.

Taj federalizam je, naravno, s druge strane predstavljao ključni odgovor u borbi za ravnopravnost jugoslavenskih naroda u novoj državi, pa je na način na koji je primijenjen u širem jugoslavenskom okviru, primijenjen i u principima ZAVNOBiH-a, ali i susjednog ZAVNOH-a.

Drugim riječima, ključna poruka 25. novembra nije u državotvornosti, nego u jednakosti svih bosanskohercegovačkih naroda i njihovoj međusobnoj solidarnosti. Ovdje treba posebno naglasiti kako je riječ o tradicionalnom pristupu ljevice pitanjima države. Iz čega je slijedilo da su samo ime i okvir određene zemlje posve periferni u odnosu na njezin stvarni sadržaj. Preciznije govoreći, država je predstavljana kao oruđe za razvoj i podizanje kvaliteta društva, a ne obratno. Imajući u vidu tu logiku da država ne može biti cilj sama po sebi, jasno je kako se ključna poruka ZAVNOBiH-a uporno iščitava u krivom ključu.

Preuzeto sa Analiziraj.ba

(zurnal.info)