TURBIĆ: Dužnost svakog čovjeka je da nešto pokuša promijeniti

ŽURNAL: Kada su počele prve prijetnje zbog vašeg aktivizma i ko vam je prijetio?

TURBIĆ: Od samog početka. Međutim, to se ne bi moglo nazvati direktnim prijetnjama. Više su u pitanju pritisci u smislu poziva na razgovor o “našem problemu” od strane određenih osoba iz svijeta politike. Smisao toga je bio: “Nemoj misliti da vršimo pritisak na vaš rad, ali...”

ŽURNAL: Da li ste razmišljali da odustanete nakon prvih problema?

TURBIĆ: Nisam razmišljao da prestanem. U pitanju je borba za jednakopravnost, koji je osnovni princip naše ustavne demokratije.

Prva rečenica Preambule Ustava BiH kaže slijedeće: “Oslanjajući se na poštivanje ljudskog dostojanstva, pravde i jednakosti…”. Međutim, ovo isto ljudsko dostojanstvo oduzeto je velikoj većini građana od strane vlasti. Imamo armiju ljudi koji preživljavaju tako što traže hranu po kontejnerima, koju su bacili materijalno bogati pojedinci.

Ti ljudi su nečiji roditelji, nane/bake i djedovi, djeca… Imamo djecu, koja padaju u nesvijest po školama zato što njihovi roditelji nisu u stanju priuštiti novac za školski obrok. Svaki šesti stanovnik je gladan. Imamo ljude koji oduzimaju sebi život zato što više ne mogu gledati jad i bijedu svojih porodica…

S druge strane, imamo političke elite koji stiču enormna bogatstva na, u najmanju ruku, sumnjiv način. Članovi njihovih porodica imaju ekskluzivno pravo zapošljavanja u javnim ustanovama i preduzećima. S ovim se negiraju osnovni principi jednog demokratskog društva.

Živimo u društvu apsolutne nepravde, apsolutne socijalne neosjetljivosti. Živimo u društvu koje je apsolutno dehumanizirano. I dužnost svakog čovjeka jeste da, u skladu sa svojom savješću, nešto pokuša promijeniti.

ŽURNAL: Koga ste sve prozivali i zbog čega?

TURBIĆ: Nismo nikoga prozivali, nego smo iznosili činjenice o nezakonitostima u zapošljavanju članova porodica političkih elita.

Naša istraživanja su pokazala da ne postoji niti jedna javna ustanova, javno preduzeće, služba, bilo na kantonalnom bilo na lokalnom nivou, gdje, bez unaprijed provedene konkursne procedure, nisu uposleni članovi porodica političara.

Rijetki su slučajevi gdje se raspiše i objavi konkurs za upražnjeno radno mjesto. Međutim, i ovi konkursi su namješteni za određene osobe.

Ovakvim načinom upošljavanja vrši se diskriminacija 97.502 nezaposlene osobe, koliko ih danas ima na evidenciji nezaposlenih osoba na području TK-a.

ŽURNAL: Da li je pored prijetnji bilo i “nemoralnih ponuda” u zamjenu za vaše ćutanje?

TURBIĆ: Prijetnji putem telefona i SMS poruka je bilo, ali se ne obazirem na njih. Uredno ih prijavljujem policijskim organima.

Što se tiče “nemoralnih ponuda”, odmah u početku rada, kada smo počeli tražiti informacije o načinu upošljavanja članova porodica političara, dobio sam poziv od jednog visokopozicioniranog funkcionera, koji mi je putem telefona rekao: “Daj da se nađemo, da riješimo tvoj problem.”

Mislio je na moje zapošljavanje. Odgovorio sam da svoje probleme rješavam sam i da nema potrebe da se “nalazimo”.

Ne mogu pretpostaviti šta bi se desilo da je ta ponuda došla ranije, ali ključni razlog mog odbijanja te ponude jeste što je 4. februara ove godine jedan moj blizak rođak oduzeo sebi život. Razlog njegovog samoubistva bila je teška materijalna situacija njegove porodice u posljednje dvije godine, otkako je ostao bez posla.

Kako mi je njegov otac rekao, ubio se zato što nije mogao obezbijediti 150 KM, koliko je njegovoj djeci trebalo da ne idu gladna u školu. I njegov otac i on bili su pripadnici Armije RBiH tokom cijelog rata.

Dakle, njemu je na godišnjem nivou trebalo 1.800 KM da ne gleda svoju djecu kako gladna idu u školu. Toliko za samo mjesec dana zaradi jedan nezakonito uposlen član porodice političara.

Nažalost, ovo nije jedini slučaj samoubistva radi teške materijalne situacije, za koju su odgovorni politički predstavnici, koji su, svojom pohlepom, uzrokovali neravnomjernu raspodjelu materijalnih i društvenih dobara.

ŽURNAL: Po vašem mišljenju, da li su prijetnje zapravo pokazatelj nemoći ljudi koje ste prozivali?

TURBIĆ: Sigurno jesu. U pitanju je povrijeđen ego, udar na njihovu lažnu moć. Jer, gledajući iz njihove perspektive, oni ovu državu, njene institucije, njene ustanove, njena preduzeća smatraju svojim plijenom koji trebaju “požderati” oni i njihova djeca. Što je najgore, sebe su ubijedili da ne rade ništa loše.

U pitanju su određeni kompleksi, što pokazuje i sadržaj jedne SMS poruke, u kojoj jedan političar sebe naziva bogom, riječima: “Ja sam ovdje bog, bio i ostat ću”. Ne znam da li shvatate koliko je opasno dati vlast u ruke čovjeku sa kompleksom boga, a takvih je puna Bosna i Hercegovina. Hitler je, naprimjer, imao taj kompleks, pa je usmrtio na desetine miliona ljudi.

ŽURNAL: Šta vas motiviše da se bavite ovim poslom?

TURBIĆ: Najprije, u pitanju su moja djeca, koja rastu nevjerovatno brzo i koja će se veoma brzo početi suočavati s problemima s kojima se velika većina građana danas suočava. Supruga i ja ih odgajamo i vaspitavamo da budu časni i pošteni ljudi, da nikoga ne povrijede… Međutim, takvi nemaju puno izgleda da uspiju u ovakvom društvu. Dakle, u pitanju je želja za ljepšim i pravednijim društvom.

ŽURNAL: Da li vam je u posljednje vrijeme neko prijetio i zbog čega?

TURBIĆ: Bilo je pritisaka od strane mnogih, pa čak i određenih ministarstava, koja su nam slala određene dopise, u smislu zaštite prava političkih moćnika koji su pozapošljavali sve svoje članove porodica. Dakle, određeni ministri štite prava onih koji godinama krše prava građana, upućujući dopise udruženju građana kojemu je osnovna misija unapređenje poštivanja ljudskih prava građana od strane vlasti. Zanimljivo!

ŽURNAL: Hoćete li i dalje da nastavite da branite osnovna ljudska prava od političkih moćnika?

TURBIĆ: Naravno.

(zurnal.info)