Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.
Kamo idemo i idemo li tamo zajedno, bio je radni naslov Dana izgradnje mira održanih nedavno u Grožnjanu. Sasvim je prikladnog naslova za ono što se događa posljednih dana u regiji/ regionu za kojeg se još uvijek ne možemo odrediti da li je prostor u kojem bi trebalo nastupiti pomirenje ili se trebamo po dobroj staroj navadi zatvoriti u svoje nacionalne tabore i zanemariti stare povezanosti i nove rane, a žrtve gledati samo kroz prizmu naših i njihovih.
Građanska akcija iz Pančeva, skupa sa još 120 nevladinih organizacija, podnijela je još u prosincu prošle godine inicijativu da se jedan prolaz u centru toga grada preimenuje u Prolaz Srđana Aleksića, nekoliko mjeseci nakon što je ulica u Novom Sadu dobila njegovo ime. Tko je bio Srđan Aleksić i zašto je bitno da se prolaznici koji će prolaziti njegovom ulicom zapitaju zašto ona nosi njegovo ime? Bio je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja. Srbin. Godine 1993. pripadnici vojske RS na smrt su ga premlatili kundacima pušaka, naočigled prolaznika i policajaca. A sve zbog toga jer je pokušao obraniti svog prijatelja, muslimana, Alena Glavovića kojeg su napala četvorica vojnika.
Inicijativa je ovih dana dobila odbijenicu koju su članovi Komisije za imenovanje ulica Pančeva obrazložili na prilično simptomatičan način. Petar Madžarević iz Demokratske stranke Srbije je izjavio da je "to besmislica" i da "ulicama treba davati imena drugih zaslužnih građana". Dušanka Stajić smatra da bi promjena naziva pasaža "unela zabunu" jer pasaž dugi niz godina nosi isti naziv" i "da nije opravdano da se prolaz u centru grada zove po mladiću iz Trebinja". Dakle, zaustavimo se na činjenici da se radi o mladiću iz Trebinja i koji samim time nema što tražiti na ulicama jednog Pančeva. Osim što ne vuče korijene iz Pančeva, ono što mu se zamjera, a nije na glas izgovoreno, jest činjenica da se radi o antiratnom junaku koji je odlučio istupiti iz sigurnog nacionalnog tabora i nije povjerovao u histeriju podjelu na „nas i „njih". Nacionalni tabori vole nacionalne junake, nacionalne zločince, nacionalne žrtve. Zbunjuća rošada u obliku Srbina koji daje život za muslimana kod je koji rasplinjava etničke jednadžbe i kategorije. Znak za uzbunu.
Ili kako to kaže Ljiljana Spasević iz Građanske akcije Pančevo, Srđan Aleksić nije tema Trebinja, on je tema svih nas. U Pančevu, koji je multietnička sredina, treba da dijelimo zajedničke vrijednosti i možda je ponekad potrebno da zbog tih zajedničkih vrijednosti i dajemo život jedan za drugog. Gradske vlasti su nas upravo demantovale u tome i to je njihov način da nas uvjere u neispravnost našeg djelovanja.
Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo. Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je region/ regija ipak prostor našega djelovanja i našega pomirenja.
Pomirenje je potrebno kao garancija da se zlo neće ponoviti, a unutar zatvorenosti u etničke i nacionalne kategorije nije moguće da do pomirenja uopće dođe. Ali kako je to izrazio Bryan Philips, profesor na Oxfordu, na već spominjanim Danima izgradnje mira, „društvo zakopano u etničkom ne odlučuje se na postavljanje pitanja pomirenja”. Srđan Aleksić je istovremeno antijunak i žrtva, a žrtve su nama na ovim prostorima, jednostavno, postale dosadne. Gdje god se okrenemo-žrtve. Popisujemo ih, slušamo njihova svjedočenja, ignoriramo njihovo postojanje. Vrijeme je za zakopavanje rana. Baš poput svih dosad zakopanih žrtava.
(preneseno sa portala H-Alter.org)
">
Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.
Kamo idemo i idemo li tamo zajedno, bio je radni naslov Dana izgradnje mira održanih nedavno u Grožnjanu. Sasvim je prikladnog naslova za ono što se događa posljednih dana u regiji/ regionu za kojeg se još uvijek ne možemo odrediti da li je prostor u kojem bi trebalo nastupiti pomirenje ili se trebamo po dobroj staroj navadi zatvoriti u svoje nacionalne tabore i zanemariti stare povezanosti i nove rane, a žrtve gledati samo kroz prizmu naših i njihovih.
Građanska akcija iz Pančeva, skupa sa još 120 nevladinih organizacija, podnijela je još u prosincu prošle godine inicijativu da se jedan prolaz u centru toga grada preimenuje u Prolaz Srđana Aleksića, nekoliko mjeseci nakon što je ulica u Novom Sadu dobila njegovo ime. Tko je bio Srđan Aleksić i zašto je bitno da se prolaznici koji će prolaziti njegovom ulicom zapitaju zašto ona nosi njegovo ime? Bio je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja. Srbin. Godine 1993. pripadnici vojske RS na smrt su ga premlatili kundacima pušaka, naočigled prolaznika i policajaca. A sve zbog toga jer je pokušao obraniti svog prijatelja, muslimana, Alena Glavovića kojeg su napala četvorica vojnika.
Inicijativa je ovih dana dobila odbijenicu koju su članovi Komisije za imenovanje ulica Pančeva obrazložili na prilično simptomatičan način. Petar Madžarević iz Demokratske stranke Srbije je izjavio da je "to besmislica" i da "ulicama treba davati imena drugih zaslužnih građana". Dušanka Stajić smatra da bi promjena naziva pasaža "unela zabunu" jer pasaž dugi niz godina nosi isti naziv" i "da nije opravdano da se prolaz u centru grada zove po mladiću iz Trebinja". Dakle, zaustavimo se na činjenici da se radi o mladiću iz Trebinja i koji samim time nema što tražiti na ulicama jednog Pančeva. Osim što ne vuče korijene iz Pančeva, ono što mu se zamjera, a nije na glas izgovoreno, jest činjenica da se radi o antiratnom junaku koji je odlučio istupiti iz sigurnog nacionalnog tabora i nije povjerovao u histeriju podjelu na „nas i „njih". Nacionalni tabori vole nacionalne junake, nacionalne zločince, nacionalne žrtve. Zbunjuća rošada u obliku Srbina koji daje život za muslimana kod je koji rasplinjava etničke jednadžbe i kategorije. Znak za uzbunu.
Ili kako to kaže Ljiljana Spasević iz Građanske akcije Pančevo, Srđan Aleksić nije tema Trebinja, on je tema svih nas. U Pančevu, koji je multietnička sredina, treba da dijelimo zajedničke vrijednosti i možda je ponekad potrebno da zbog tih zajedničkih vrijednosti i dajemo život jedan za drugog. Gradske vlasti su nas upravo demantovale u tome i to je njihov način da nas uvjere u neispravnost našeg djelovanja.
Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo. Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je region/ regija ipak prostor našega djelovanja i našega pomirenja.
Pomirenje je potrebno kao garancija da se zlo neće ponoviti, a unutar zatvorenosti u etničke i nacionalne kategorije nije moguće da do pomirenja uopće dođe. Ali kako je to izrazio Bryan Philips, profesor na Oxfordu, na već spominjanim Danima izgradnje mira, „društvo zakopano u etničkom ne odlučuje se na postavljanje pitanja pomirenja”. Srđan Aleksić je istovremeno antijunak i žrtva, a žrtve su nama na ovim prostorima, jednostavno, postale dosadne. Gdje god se okrenemo-žrtve. Popisujemo ih, slušamo njihova svjedočenja, ignoriramo njihovo postojanje. Vrijeme je za zakopavanje rana. Baš poput svih dosad zakopanih žrtava.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pošta sa okupirane strane
Ulica za Srđana Aleksića
Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.
Kamo idemo i idemo li tamo zajedno, bio je radni naslov Dana izgradnje mira održanih nedavno u Grožnjanu. Sasvim je prikladnog naslova za ono što se događa posljednih dana u regiji/ regionu za kojeg se još uvijek ne možemo odrediti da li je prostor u kojem bi trebalo nastupiti pomirenje ili se trebamo po dobroj staroj navadi zatvoriti u svoje nacionalne tabore i zanemariti stare povezanosti i nove rane, a žrtve gledati samo kroz prizmu naših i njihovih.
Građanska akcija iz Pančeva, skupa sa još 120 nevladinih organizacija, podnijela je još u prosincu prošle godine inicijativu da se jedan prolaz u centru toga grada preimenuje u Prolaz Srđana Aleksića, nekoliko mjeseci nakon što je ulica u Novom Sadu dobila njegovo ime. Tko je bio Srđan Aleksić i zašto je bitno da se prolaznici koji će prolaziti njegovom ulicom zapitaju zašto ona nosi njegovo ime? Bio je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja. Srbin. Godine 1993. pripadnici vojske RS na smrt su ga premlatili kundacima pušaka, naočigled prolaznika i policajaca. A sve zbog toga jer je pokušao obraniti svog prijatelja, muslimana, Alena Glavovića kojeg su napala četvorica vojnika.
Inicijativa je ovih dana dobila odbijenicu koju su članovi Komisije za imenovanje ulica Pančeva obrazložili na prilično simptomatičan način. Petar Madžarević iz Demokratske stranke Srbije je izjavio da je "to besmislica" i da "ulicama treba davati imena drugih zaslužnih građana". Dušanka Stajić smatra da bi promjena naziva pasaža "unela zabunu" jer pasaž dugi niz godina nosi isti naziv" i "da nije opravdano da se prolaz u centru grada zove po mladiću iz Trebinja". Dakle, zaustavimo se na činjenici da se radi o mladiću iz Trebinja i koji samim time nema što tražiti na ulicama jednog Pančeva. Osim što ne vuče korijene iz Pančeva, ono što mu se zamjera, a nije na glas izgovoreno, jest činjenica da se radi o antiratnom junaku koji je odlučio istupiti iz sigurnog nacionalnog tabora i nije povjerovao u histeriju podjelu na „nas i „njih". Nacionalni tabori vole nacionalne junake, nacionalne zločince, nacionalne žrtve. Zbunjuća rošada u obliku Srbina koji daje život za muslimana kod je koji rasplinjava etničke jednadžbe i kategorije. Znak za uzbunu.
Ili kako to kaže Ljiljana Spasević iz Građanske akcije Pančevo, Srđan Aleksić nije tema Trebinja, on je tema svih nas. U Pančevu, koji je multietnička sredina, treba da dijelimo zajedničke vrijednosti i možda je ponekad potrebno da zbog tih zajedničkih vrijednosti i dajemo život jedan za drugog. Gradske vlasti su nas upravo demantovale u tome i to je njihov način da nas uvjere u neispravnost našeg djelovanja.
Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo. Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je region/ regija ipak prostor našega djelovanja i našega pomirenja.
Pomirenje je potrebno kao garancija da se zlo neće ponoviti, a unutar zatvorenosti u etničke i nacionalne kategorije nije moguće da do pomirenja uopće dođe. Ali kako je to izrazio Bryan Philips, profesor na Oxfordu, na već spominjanim Danima izgradnje mira, „društvo zakopano u etničkom ne odlučuje se na postavljanje pitanja pomirenja”. Srđan Aleksić je istovremeno antijunak i žrtva, a žrtve su nama na ovim prostorima, jednostavno, postale dosadne. Gdje god se okrenemo-žrtve. Popisujemo ih, slušamo njihova svjedočenja, ignoriramo njihovo postojanje. Vrijeme je za zakopavanje rana. Baš poput svih dosad zakopanih žrtava.
(preneseno sa portala H-Alter.org)
Jelena Svirčić
Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.
