Voljeti muziku znači biti beskrajno tužan

Pločice kojima su obloženi zidovi pariškog metroa podsjećale su me na kupatilo u babinom stanu. Baba je već deset godina mrtva, njen stan prodat. Vlasnica ga je renovirala. Pločice su završile na nekom od sarajevskih otpada.

Kupatilo je savršeno mjesto za čitanje. Tiho je, takav mir nećete naći ni u samostanskoj biblioteci. Sjesti na WC-šolju sa knjigom u ruci, to je užitak dostupan svakome od nas: zaključati se u kupatilo i tamo čitati. U našoj kući to je bila rasprostranjena praksa, kojoj se opirala samo majka. Nju su nervirale knjige koje smo otac, brat i ja ostavljali na mašini za pranje veša, pretvorenoj u priručnu policu za izabrane naslove. Oduvijek sam mislio da bi „Knjige za WC“ bilo sjajno ime za biblioteku – kako se izdavači toga nisu dosjetili. Bilo bi tu mjesta za poeziju, prozu, ali i filozofiju.

KNJIGE ZA WC

Volim kratke forme. Na primjer: Kavafi, on je savršen za kupatilo – jedna pjesma, jedna toaleta. Za razliku od Pounda, kod kojega stalno moraš listati knjigu i tražiti objašnjenja u fusnotama i napomenama prevodioca – Pound u kupatilu vodi ka zatvoru ili hemoroidima.

Što se proze tiče – samo kratke priče. I to Borges ili Marcel Schwob, ta literarna tradicija. Od filozofa - Benjamin. Znam ljude koji kažu: Cioran, ali ipak... Držim da su Benjaminove Povijesno-filozofske teze, koje sam pročitao barem 300 puta, najbolje što čovjek može pročitati u kupatilu. I bilo gdje drugdje, uostalom.

U metrou, pa ni onom pariškom, ljudi ne čitaju. Oni na svojim iPodima slušaju muziku. Ljudi kojima kablovi vire iz ušiju sjede, gledaju pred sebe i klimaju glavom dok metro penetrira u zemlju ispod Pariza. Vožnja metroom je opsceno iskustvo, kao 3D porno. Subway is a Porno, kažu Interpol u pjesmi NYC.

Za današnjeg čovjeka, iPod je posljednji vid izolacije, posljednja cigla u zidu koji ga odvaja od drugih ljudi. Dok hodamo gradom (ili se vozimo metroom), izbjegavamo poglede prolaznika, jer ih doživljavamo kao invaziju na privatnost. Nastojimo vidjeti što manje, a ono što vidimo ne tiče nas se – poštujemo tuđu privatnost. iPod nam omogućava da ne čujemo ljude oko sebe. Time je većina smetnji, jer Drugi je, da se ne lažemo, smetnja – otklonjena. See no Evil, Hear no Evil. iPod je kondom, safe life navlaka, stvar koju stavimo na sebe da se ne bi zarazili svijetom.

Kada je umro Steve Jobs, čovječanstvo ga je ispratilo kao svog najboljeg sina. Kako piše Srećko Horvat, Jobs je po smrti postao nova kombinacija Einsteina i Majke Tereze, čovjek koji je ne samo bio toliko genijalan da je zauvijek svijet promijenio svojom tehnologijom, nego i „dobro srce“ koje nam je svima „podarilo“ šansu da uživamo u blagodatima njegova izuma.

U članku Daily Maila iz 2010., opisan je radni dan u jednoj od Jobsovih tvornica u Kini, u koju se reporter te novine uspio ubaciti. Radni dan tu traje 24 sata. Zorom, svira kineska himna koja kaže: “ustajte, ustajte, milioni srca s jednom mišlju“. Radnici spavaju u uskim koridorima koji sliče na zatvore, na krevetima na 3 sprata, na postelji od bambusa. Ljeti je tu temperatura 35 stepeni Celzija, vlaga je ogromna, ali u tvornici nema klima uređaja.

U SKLADU SA PRIRODOM

Vaistinu dirljivo. Ali koga je, uistinu, briga? Sam iPod, kao što sam rekao, ne služi toliko kao sredstvo za užitak u muzici, koliko kao sprava koja će nas, Hear no Evil, spriječiti da dolazimo u kontakt sa glasovima koji bi nas mogli uznemiriti. Ono što svira na iPodima vrsta je muzike za liftove: treba nam učiniti ugodnijim putovanje od kuće do posla ili škole, onako kako muzika u liftovima čini ugodniji kretanje po spratovima tržnih centara. Muzika je naša omiljena forma umjetnosti, jer traži najmanje pažnje. Čitanje zahtijeva previše nas, tiranski nas vezuje za sebe, sprječava nas da se bavimo drugim stvarima, Čak i film je odveć zahtijevan: šta sada, treba da dva sata gledamo nešto i da za to vrijeme ne provjerimo facebook?

Meni iPod ne služi da se sklonim od zvukova društva koje se odavno raspalo, tako da postoji još samo nostalgično sjećanje na njega i ono što se smatralo društvenim vrijednostima: solidarnost i suosjećanje, na primjer. Ono što meni smeta, što me izluđuje, zvuci su prirode.

Na koje sam, budući da živim u maslinovoj šumi, osuđen. Postoji samo jedna stvar odvratnija od zvukova prirode, a to su zvuci koje proizvode ljudi koji žive “u skladu sa prirodom”. Na primjer, moji susjedi. Koji, svi izreda, drže krave. Na čije vratove kače zvona. Onda te krave puštaju da lutaju maslinjakom, pa krave u 2 ujutro stanu pasti iznad moje kuće. Njihova me zvona najprije probude, potom me ubadaju ravno u mozak, sve dok me ne natjeraju da ustanem, uzmem iPod, pustim muziku i tako zaspem. U bijegu od zvuka prirode sve mi je prihvatljivo kao sredstvo za uspavljivanje: Sigur Ròs, The Twilight Sad, The Middle East, svejedno.

Sa slušalicama na ušima u četiri ujutro sjedim na terasi. Novembar je, toplo je.

Gledam u noć, pušim i mislim o svim onim ljudima koji u pariškom metrou, njujorškim parkovima, holovima frankfurtskih banki, na rimskim trgovima, japanskim ili argentinskim ulicama, na tlu, na vodi, u vazduhu, svugdje gdje je svijeta, čine isto što i ja: slušaju muziku.

Wittgenstein je, a možda i nije, tvrdio kako voljeti muziku iznad svih drugih umjetnosti znači biti beskrajno tužan.

(zurnal.info)