Novosti
Zakon o zabrani diskriminacije nedovoljno poznat građanima BiH
Najdiskriminiranije grupe i dalje su manjine, posebno Romi, a zatim osobe sa invaliditetom i povratnici
Zakon o zabrani diskriminacije donesen je 2009. godine, ali nije dovoljno "populariziran", o čemu svjedoči jedna studija Otvorenog društva koja je pokazala da je samo 36 posto građana BiH upoznato s njegovim postojanjem, a još manje s njegovim sadržajem.
Ovo je na današnjem susretu s novinarima u Sarajevu istaknuo pravnik u Misiji OSCE-a u BiH Hajro Pošković, poručivši da je zato je ključno informirati javnost kako bi društvo bilo u mogućnosti da otklanja posljedice diskriminacije.
Paradoks je da je ista studija pokazala da 86 posto građana smatra diskriminaciju jednim od najvećih problema u društvu, da su mnogima "usta puna diskriminacije", ali je diskutabilno da li mnogi uopće znaju šta je diskriminacija, odnosno društvo je na niskom nivou prepoznavanja ovog kompleksnog pitanja.
Dokaz tome je i činjenica da je za tri godine, koliko je poznato, podneseno samo petnaestak tužbi po ovom zakonu, što sigurno, čak i da je taj broj nešto veći, ne odgovara stvarnom stanju u društvu. Zanimljivo je da se veći broj tih tužbi odnosi na slučajeve mobinga.
Tako se tri godine nakon donošenja zakona može konstatirati da je posao samo "djelomično dobro urađen".
- Suština je da nismo ni svjesni koje su mogućnosti na raspolaganju - kaže Pošković.
Najdiskriminiranije grupe i dalje su manjine, posebno Romi, a zatim osobe sa invaliditetom i povratnici.
Pošković naglašava da je potrebno problem diskriminacije svesti u zakonske okvire, a pritom nivo znanja u stručnoj zajednici o zakonskim odredbama i materiji općenito zahtijeva dodatnu obuku. Na primjer, bez poznavanja prakse Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu teško je prepoznati ovaj koncept.
Međutim, ne svodi se sve na sudske postupke. Krupnije društvene probleme treba rješavati društvenim dijalogom, pri čemu svoju ulogu imaju nevladine organizacije, političke strukture, nadležne institucije...
Bošković navodi kao primjer da bi NVO koje se bave pitanjem osoba sa invaliditetom bile dužne da prepoznaju teškoće u položaju takvih oosba i da onda idu prema onima koji donose odlukei mijenjaju stvarnost tih osoba.
(Fena)
