Krvna osveta: Zašto je pravosudni sistem još uvijek na slobodi?

Vijest je bila šokantna: 

“Splićanin Filip Zavadlav (25) je osumnjičen da je u subotu u središtu grada ubio trojicu mladića na motorima, ispalio 36 metaka te oštetio dva vozila, a hvatalo ga je 150 pripadnika obične, saobraćajne, interventne i specijalne policije uz pomoć Antiterorističke jedinice Lučko, izvijestila je u nedjelju splitska policija”.

Kasnije će se ispostaviti da su ubijeni, kako se kaže, “odranije poznati organima gonjenja”. Da su ubijeni bili narko-dileri i kamatari, koji su sa ubičinim bratom imali, kako se kaže, “neraščišćene račune”.

To je zakonitost: gotovo svi ubijeni u obračunima crnogorskih narko-klanova, kao i njihove ubice (a takvih je likvidacija u Montenegru, u zadnjih nekoliko godina, bilo nešto manje nego u Meksiku, no nešto više nego u Kolumbiji, u istom periodu) – već su imali policijske dosijee. Najveći broj njih je, saznalo bi se docnije, u trenutku kada je ubijen ili ubio, trebao biti u zatvoru. 

“Podgoričanin taj i taj, ubijen dana tog i tog u sačekuši tu i tu, godine 2015. osuđen je na zatvorsku kaznu od 16 godina zbog dvostrukog ubistva koje je 2011. počinio u Budvi”, recimo. 

Nije tu samo pitanje: kako je moguće da je  taj čovjek (koji bi, uzgred, bio živ da je bio u zatvoru) bio na slobodi? Pravo pitanje je: kako je moguće da su na slobodi djelovi pravosudnog sistema koji su mu omogućili neodlazak na robiju? Još preciznije: pitanje svih pitanje je – zašto je pravosudni sistem još na slobodi?

Trostruko ubistvo u Splitu nije bio obračun narko-klanova. Ali je, itekako, bilo povezano i sa narkoticima i sa dilerima i sa smrdljivim, raspalim pravosuđem. 

Često se ističe kako države i narode bivše Jugoslavije, uprkos nastojanjima klero-fašista, i dalje povezuje zajednički jezik, kultura i istorija.

To je, dakako, tačno. No naše države i sve nas više od bilo čega drugog povezuju naša disfunkcionalna pravosuđa. Ili bi trebalo reći: vrlo funkcionalna pravosuđa. Jer se čini kako je osnovna funkcija tih pravosuđa da zaštiti kriminalce, a ona taj posao odrađuju dobro, odlično – sjedi, pet.

Povezuje nas, u čvor nas uvezuje, odsustvo pravde – ili makar iluzije pravde. I odsustvo minimalne pravne sigurnosti. 

O tome je na radikalan način svjedočio pokret “Pravda za Davida”. Još radikalnije o tome svjedoči slučaj Filipa Zavadlava.

Držim kako ništa o pravoj prirodi naših društava u stupnju njihovog razvoja (ili degeneracije, ako hoćete) ne govori kao naša pravosuđa. 

Ta pravosuđa i diseminacija nepravde i bezakonja nam, povrh svega, saopštavaju i koje je, zapravo vrijeme-doba u kojem ćemo potrošiti, profućkati naše živote. 

Kalendar kaže da je to početak 21. vijeka. Kalendar laže.

U vrijeme Petra I Petrovića, crnogorska ideja pravde podrazumijevala je krvnu osvetu  - bila je ustanovljena na Mojsijevom zakonu: „Prelom za prelom, oko za oko, zub za zub; ista povreda kakvu je on nanio drugom neka se nanese i njemu“.

Neizvršenje krvne osvete smatralo se najvećom sramotom. O tome govori izreka: “Ko se ne osveti, taj se ne posveti”.

Krvna osveta smatrana je ne samo obavezom porodice, nego i plemena. Wikipedia veli: “Ako recimo, Crnogorac iz plemena Bjelopavlića ubije nekoga iz plemena Cuca, svi Cuci smatraju svojom dužnošću da osvete ubijenog saplemenika. Ako ne mogu da ubiju ubicu, biva ubijen prvi bjelopavlićki muškarac, pošto su djeca i žene izuzeti iz osvete. Bjelopavlići, zauzvrat, ubiju Cuca, Cuci ponovo Bjelopavlića, i tako osveta može da se nastavi nekoliko godina dok se ne sklopi mir između dva plemena”.

Krvna osveta je na koncu postala prijetnja samom održanju Crne Gore, koju je, praktično, dovela u stanje permanentnog građanskog rata.

Wikipedia: “Nije bilo niti jedne Nahije, ni Brda čiji su stanovnici živjeli u miru, i bila je veoma rijetka situacija naći pleme u okviru koga se nisu vodili unutrašnji ratovi i gdje nije dolazilo do prolivanja bratske krvi. Plemena Katunske nahije su vodili ratove sa plemenima Riječke i Crmničke nahije, Piperi su ratovali sa Bjelopavlićima, a Bjelopavlići istovremeno sa Katunjanina, Moračani sa Rovčanima koji su opet bili u ratu sa Bjelopavlićima i Piperima, Baice su bili u konstantnom ratu sa Donjekrajcima, zatim sa Njegušima i Ćeklićima, Ljubibratići sa Ćeklićima, Ceklići sa Drobnjacima”.

Petar I Petrović bio je onaj koji je taj užas okončao. Obilazio je plemena, molio i proklinjao. Na koncu je donio Zakon i jamčio Crnogorcima pravdu, jednaku za sve. “Narodna skupština održana u manastiru Stanjevići usvojila je 18. oktobra 1798. godine Zakonik opšči crnogorski i brdski za crnogorska i brdska plemena. Ovaj zakonik je poznat i kao „Zakonik Petra I”. 

Naša nas pravosuđa guraju, šibom utjeruju natrag u barbarstvo, u vrijeme i okolnosti koje su Crnom Gorom vladale prije Svetog Petra Cetinjskog.

Koji je rođen 1748. 

Ako mislite da pretjerujem, potražite na internetu – koliko je ljudi koji smatraju da je Zavadlav učinio pravo.

Pogledajte – šta kaže pleme.   

(zurnal.info)