Jalovo prizivanje Ćire: Zašto selektor i igrači šute o okruženju u kojem rade?

Neki dan je Jose Mourinho izjavio kako bi Liverpool i Manchester City, u ovom trenutku, bili najbolji klubovi Europe čak i da ih napuste Juergen Klopp i Pep Guardiola. Mnogi su na te riječi odmahnuli rukom i zavrtjeli glavom. Ali Jose zna o čemu govori. Upravljačke strukture u tim klubovima toliko su dobro posložene da odlazak jednog, bilo kojeg, čovjeka suštinski ne bi ništa promijenio. 

PRIZIVANJE ĆIRE

Slušajući prizivanje Ćire Blaževića s tribina zeničkog stadiona sjetio sam se tih riječi gospodina Posebnog. Za ne povjerovati je koliko ljudi ne razumije kako funkcionira sustav. Evo, uzmimo za primjer nogomet. Klub ili nogometni savez su jedan organizam. Kada svaki dio tog organizma radi svoj posao u maksimalnim kapacitetima onda stvari idu glatko i možemo reći da je to savršeno zdrav organizam koji ostvaruje svoje pune potencijale. Neka zakaže jedan organ drugi će morati preuzeti njegove funkcije i u tom slučaju već imamo dvije funkcije koje se obavljaju smanjenim kapacitetom. Uslijed toga dolazi do lančane reakcije i sve odlazi k vragu. 

Odlazak Roberta Prosinečkog neće ništa promijeniti u našoj reprezentaciji. Jednostavno stvari su trule od vrha do dna i obratno. Ne mogu igrači na terenu i izbornik ispred klupe optimalno odrađivati svoj dio posla kada ih okružuju kaos i opća atmosfera propadanja. Naprosto, cijela je BiH jedno toksično okruženje u kojemu malo tko može raditi svoj dio posla s punom posvećenošću. Čovjek je tu jednostavno primoran sve segmente određenog posla odraditi sam jer na sustav oko sebe se ne može osloniti. Igrači to osjećaju i znaju i onda često podbacuju. Druga je priča zašto nikada ništa ne govore već na sve što se oko njih događa šute a malo tko u BiH ima toliko pozornosti od strane običnog puka i medija kao oni. Ljudi vjeruju u njih kao u svoju jedinu nadu. A onda oni dan dva nakon izbijanja velike nogometne afere u bosanskohercegovačkom nogometu šute kao zaliveni. Krovna nogometna institucija u BiH ogradila se od cijelog slučaja kojeg je na svjetlo dana iznijela akcija VAR. Kao nemaju oni nikakve veze s tim. Jer po njima je ta nogometna afera izbila u za njih dalekim Španskim selima. 

Zašto izbornik i igrači šute o okruženju u kojemu rade? E, to je pitanje do čijeg bih odgovora volio doći. U redu, ljudski je podnijeti odgovornost za neuspjeh, ali, u ovom slučaju, nije to pitanje samo njih već kompletnog bosanskohercegovačkog društva. Izgleda da je kod nas i ona zadnja nada nečim korumpirana ili ucijenjena, što li? Ne znam kako bih sve to drugačije shvatio. 

NEUMJESNI ZVIŽDUCI

Meč protiv Italije na domaćem terenu bilo mi je mučno gledati. Sve je djelovalo otužno čak i na televizijskom zaslonu. Cijela je stvar djelovala krajnje besmisleno. Igrači koji nešto pođu pa onda kao da se zamisle kojeg vraga to njima sve treba. Izbornik na kojemu se po svemu vidi da jedva čeka da cijela priča završi pa da konačno, iz trećeg pokušaja, digne sidro i isplovi iz halucinogene luke. Navijači koji su tu da odigraju svoju ulogu i igraju je ali i oni kao da se pitaju što im sve to treba. Što im trebaju sva ta putovanja, smrzavanja, znojenja, konflikti. To što su prizivali Ćiru Blaževića bio je možda i trenutak lucidnosti s obzirom je to tip koji savršeno pliva u mutnim vodama. 

Zvižduci poraženima su bili neumjesni, jer kao da nitko ne shvaća da smo, dolje na travnjaku zeničkog stadiona, još jednom poraženi svi mi skupa. Poraženi od onih koji namještaju utakmice, bahate se, potkupljuju i čine sve da ne dozvole da se izgradi sustav u kojemu bilo tko može svoj posao obavljati maksimalnim kapacitetima znajući da bi u tom slučaju svi oni bili zbrisani s lica zemlje i vjerojatno bi obrađivali zemlju u zatvorskim ekonomijama. Iskreno, naši su mi igrači djelovali postiđeno. 

Jesu oni većinom dobrostojeći klipani, ali znaju da ljudima koji ih tako predano prate njihove pobjede znače sve u životu i daju im nadu da će i oni jednom pobijediti u svojim malim životnim bitkama. Zato mi nije jasno zašto šute. Nadam se da će barem već sada bivši izbornik otvoriti dušu jednom kada se iščupa iz živog blata bosanskohercegovačkog nogometa. Kako pripremiti momčad za čuvanje obraza kada igrači dolaze na pripreme da bi zatekli situaciju u kojoj s naslovnih strana vrište naslovi o kriminalnim aktivnostima u nogometu? I znaš da su tvoji „nadređeni“, oni koji trebaju stvoriti uvjete kako bi ti neometano obavio svoj posao, vjerojatno dio te cijele priče na neki neutvrdiv način. 

Jer, ako ništa, oni su dužni voditi računa o kompletnom nogometnom okruženju. I sada, kao, nemaju oni pojma ni o čemu! A morali bi znati, to je njihov posao koliko god se vadili na odvojenost i neovisnost upravljačkih nogometnih tijela u BiH. 

VRIJEME I PROSINEČKI

Prosinečki danas vjerojatno gleda na sat i ludi jer vrijeme tako sporo prolazi. Da mu je odraditi još utakmicu protiv Lihtenštajna pa da bježi. Igrači jednako tako čekaju novi početak. Žele što prije zaboraviti ove kvalifikacije i nadaju se kako će u baražu sve biti drugačije. Doći će neki drugi čovjek i onda će na mišiće odraditi te dvije preostale utakmice. Navijači su vjerojatno u istom stanju. Ali svima njima bi trebalo odavno biti jasno da se ništa neće promijeniti. U Bosni i Hercegovini jutro nije pametnije od večeri. Promjena izbornika neće ništa riješiti. Prosinečki je kriv što je na silu pokušavao implementirati stil igre za koji jednostavno nema odgovarajući kadar. Tvrdoglavo je inzistirao na njemu i to mu se obilo o glavu. Vjerojatno će mu od tog obijanja o glavu trebati dugačak oporavak. Igrači će se vratiti u svoja klupska okruženja i izliječiti rane. Ali što će biti s nama koji smo skupa s njima proživjeli njihove neuspjehe koji za njih znače još samo jedan dan u uredu, a nama je pitanje života ili smrti, jer treba nam nada s bilo koje strane? A možda bi jednom svi mi trebali početi tražiti da odgovornost ponesu oni koji su dijelom dugačkog niza neuspjeha, jer izbornici se smjenjuju, mijenja se i igrački kadar i što je onda s odgovornošću onih koji su jedini tu svo vrijeme? 

Doći će još jedan baraž. Stvorit će se neka umjetna euforija i nada. Opet ćemo se zakovati za male ekrane ili otići na stadion. A sve će ostati isto osim u slučaju potpuno slučajnog uspjeha koji će poslužiti kao alibi kreatorima okruženja u kojemu cvjetati može samo neuspjeh. Sutra ćemo se probuditi mamurni i unatoč toj slučajnoj pobjedi imat ćemo osjećaj da nas je netko prevario. Okrenut ćemo se oko sebe i vidjeti da je sve i dalje isto. 

(zurnal.info)