Stradanje Roma u ratu: Zločini o kojima se decenijama šuti

Balkanska istraživačka mreža, u saradnji sa Memorijalnim centrom Srebrenica i Udruženjem "Kali Sara", predstavila je multimedijalnu stranicu "Stradanje Roma u ratu, neistraženi, nekažnjeni i zaboravljeni zločini". Stranica je trojezična, na bosanskom, engleskom i romskom jeziku.

Omer Gabela, jedan od istraživača koji su radili na ovom projektu, rekao je da podaci o stradanju Roma variraju, pominje se broj od osam hiljada, ali se pretpostavlja da je on znatno veći. 

Dervo Sejdić, predsjednik udruženja "Kali Sara", naglasio je da je cilj ovog projekta da se institucionalno prizna zločin nad Romima i da oni postanu dio tranzicijske pravde. 

- Romi nisu bili pošteđeni niti jednog oblika ratnog zločina, ali o brojnim zločinima nad ovom manjinskom zajednicom ne samo da se ne govori u javnosti, nego nikada nisu istraženi niti procesuirani. Oduvijek na marginama društva, Romi danas nemaju povjerenja u institucije i ne žele govoriti o onome što im se dogodilo tokom rata - piše Lamija Grebo u uvodniku multimedijalne stranice.

Prije sedam godina, novinarka Žurnala Branka Mrkić pisala je o zločinu u selu Skočić kod Zvornika gdje je u julu 1992. godine ubijeno 27 romskih civila. Do danas, niko nije odgovarao za taj zločin, mada se zna da ga je počinila jedinica pod nazivom "Simini četnici".

SAD ĆEŠ IĆI KOD MAJKE

Prvom presudom kojom su pripadnici "Siminih četnika" osuđeni na 70 godina zatvora, i nakon apelacije oslobođeni, utvrđeno je da su pripadnici ove paravojne jedinice 12. jula 1992. godine po dolasku u Skočić prvo eksplozivom srušili džamiju, a zatim u jednu kuću skupili sve mještane Rome koje su zatekli u selu, među kojima je bilo i djece i starijih osoba.

Oduzeli su im vrijedne predmete, pretukli, pri čemu je Arif Nuhanović (58) podlegao od zadobijenih povreda. Silovali su tri zaštićene svjedokinje, a zatim sve zarobljene odveli kamionom do sela Malešić, gdje su te tri svjedokinje izdvojili i sproveli do kuće gdje će provesti narednih nekoliko mjeseci. Tu su držane kao robinje, silovane, premlaćivane i primoravane da služe pripadnike jedinice, a svi užasi koje su preživjele detaljno su opisani u optužnici. Jedna od njih imala je 13, druga 15 godina. Preostale Rome odvezli su do jame u mjestu Hamzići, pojedinačno ih izvodili iz vozila i ubijali noževima ili iz vatrenog oružja, a leševe bacali u jamu. Zatim su u jamu ubacili bombu. Ubijeno je 27 civila.

Zijo Ribić imao je samo devet godina kada je bačen u jamu sa ubodnom ranom od noža u vratu. Probudio se brzo i uspio otpuzati na drugi kraj jame. Prije toga tražio je da ide kod majke. Bila je u devetom mjesecu trudnoće:

- Sad ćeš ići kod majke – rekli su mu prije nego što će ga izvesti iz kamiona.

Našoj novinarki ispričao je šta se dalje dešavalo:

- Kad me pitaju kako sam preživio kažem ne znam, mali sam bio. Da sam znao da glumim – nisam. Istorija je takva da uvijek ostane jedan da priča. Osjetio sam ubod nožem i to je sve čega se sjećam. Kad sam ispuzao iz jame na drugu stranu i pošao hodati naišao sam na dva vojnika tadašnje JNA koji su me odveli u Kozluk. Nisam tada uopšte više govorio, samo sam šutio. Kad su me uveli u Kozluku u ambulantu vidim Simine četnike. I Draganu koja me izvela iz kamiona. Ona će kao mene previti a oni kažu ovim vojnicima da će me prebaciti dalje. Srećom, ovi iz JNA to nisu dali, rekli su da sam ja njihova odgovornost jer su me oni našli. Prebacili su me u Zvornik, predali tadašnjim Plavim šljemovima. Odveden sam u bolnicu u Zvornik, gdje sam bio do novembra 1994. Kasnije sam prebačen u institut Simo Milošević u Igalo.

Ribić se na suđenju suočio sa svojim krvnicima: 

- Kada je Simo Bogdanović još bio živ, Simo četnik, i kada me na sudu pitao o dešavanjima '92... tog trena ja gledam u njega, on mene ispituje, gleda me... vidim čovjeka koji mi je uzeo sve u životu. Tada je kroz mene prošla ta mržnja. Pomislio sam na najgore. A onda mi je odjednom došlo da ne mrzim. Jer ako budem ja mrzio patićemo ponovo. Patiće moje dijete jer ću tu mržnju prenositi na nju. I to je bio jedini trenutak kad sam imao taj osjećaj. Kasnije me pitaju kako sam oprostio, kako to da ne mrzim? Moraš opraštati da bi ti bilo oprošteno.

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA

Prve pravne korake u procesuiranju zločina u Skočićima poduzeo je Fond za humanitarno pravo iz Beograda. Zijo se sa njima spojio putem udruženja Romska braća iz Skočića. Prva optužnica za ovaj zločin podignuta je 2010. protiv Sime Bogdanovića, komandanta jedinice Simini četnici, te Damira Bogdanovića, Zorana Stojanovića, Tomislava Gavrića i Đorđa Ševića, pripadnika te jedinice. U februaru 2011. podignuta je optužnica i protiv Zorana Alića, a u decembru iste godine Zorana Đekića i Dragane Đekić. Nakon što su Sima Bogdanović i Zoran Stojanović preminuli, optužnicom su obuhvaćeni preostali nabrojani.

Prvu prvostepenu presudu Viši sud u Beogradu izrekao je 22. februara 2013. godine, a njom je Zorana Stojanovića i Zorana Đurđevića osudio na po 20 godina zatvora, Tomislava Gavrića i Zorana Alića na po 10 godina, Draganu Đekić i Đorđa Ševića na po pet i Damira Bogdanovića na dvije godine zatvora – ukupno 72 godine. Apelacioni sud ukinuo je ovu presudu u maju 2014. i vratio predmet na ponovno suđenje, obustavivši postupak protiv Zorana Stojanovića, koji je u međuvremenu preminuo. U ponovljenom postupku, Viši sud u Beogradu u junu 2015. oslobodio je sve optužene, našavši da tokom postupka tužilaštvo nije uspjelo dokazati navode iz optužnice. Nakon provedene rasprave, Apelacioni sud u Beogradu u junu 2018, godine potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila.

(zurnal.info)