:ŽURNALOV NOVOGODIŠNJI IZBOR: Šta smo čitali, gledali i slušali
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Kino Žurnal

ŽURNALOV NOVOGODIŠNJI IZBOR: Šta smo čitali, gledali i slušali

O kojim smo knjigama, albumima i filmovima razgovarali u redakciji tokom 2010. godine

ANDREJ NIKOLAIDIS: LJUBITELJ KOŠMARA I NJEŽNIH NOTA

Film: Winter's Bone

Priča o djevojci koja, da bi spasila ostatak porodice, mora pronaći očev leš. Planine, siromašni ljudi čiju zajednicu uređuju nepisani zakoni koji su u suprotnosti sa zakonima države... Rediteljica Debra Granik otkriva nam da se u središtu Američkog sna nalazi Američki košmar. Njen je film priča o unutrašnjoj Americi, o Trećem svijetu u srcu Imperija.

CD: Wolf Parade - Expo 86 / The National - High Violet / Motorama - Alps

Iako najgori od tri dosadašnja Wolf Parade albuma, u ovako jadnoj godini i Expo 86 ide na vrh. The National su, opet, ove godine snimili najbolji album u karijeri, koji zatvara vjerovatno najdirljivija pjesma godine - Vanderlyle Crybaby Geeks. Konačno, Motorama je ruski bend koji u eksploataciji Joy Division nasljeđa nastavlja tamo gdje su stali  Interpol i Editors. Nježna nota u kojoj prepoznajemo uticaj skandinavskih bendova poput Kings Of Convenience i Cats On Fire stvar čini posebnom.

Knjiga: Giorgio Agamben - Vrijeme što ostaje (u prevodu Marija Kopića, Antibarbarus Zagreb)

U ovom uzbudljivom i inspirativnom tekstu Agamben tumači Pavlovu Poslanicu Rimljanima, da bi završio tumačenjem onog pavlinskog u Benjaminovom radu. I još važnije: onog pavlinskog u ideji ljevice. Zanimljivo, vjerujem, i onima koje ne interesuju ni Pavle ni Benjamin. Za one pak, koje interesuju, preporučujemo i "Pavlovu političku teologiju" Jacoba Taubesa, knjigu koja je bila važna i samom Agambenu, a koja je nama dostupna u prevodu Romana Karlovića, u izdanju Ex Libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo (2009), kao i "Sveti Pavao - utemeljenje univerzalizma" Alana Badioua, knjigu sa kojom Agamben polemiše, koju je Naklada Ljevak u prevodu Leonarda Kovačevića objavila 2006.

OZREN KEBO: LJUBITELJ IRONIJE I TRAJNE SKEPSE

Album: Dubioza kolektiv- 5 do 12

Dubioza i Štuke aktuelni su odgovor na nekadašnju pojavu Nadrealista. Sarajevo, tako, u povelikim razmacima izbacuje relevantne muzičke odgovore na probleme koje nam serviraju stvarnost i politika. Nadrealisti su se s tom politikom zajebavali, a Dubioza i Štuke, svako na svoj način – prvi s više frustracije, drugi s više elegancije - pokušavaju definirati trenutak u kojem živimo.

Knjiga: Emir Šaković - Turist u nevolji

Prerano preminuli Emir Šaković pokazao je kako se piše o sebi. S ironijom, podrugljivo, s trajnom skepsom. Pošto živimo okruženi herojima, koji sebe tretiraju s neskrivenim divljenjem, bila je to ljekovita, otrežnjujuća knjiga.

Namjera mi je bila izdvojiti još jedan naslov, ali on je na samoj granici 2009. i 2010 godine. Osim toga, ima veze s ovim portalom, pa ga je bolje izbjeći, poštujući onu staru „Ne hvali domaćina na njegovom terenu“.

Film Ahmed Imamović - Belvedere

Ahmed Imamović napravio je potresan film. Belvedere, istina, ima strukturalnih nedostataka, ali krasi ga jedna teška i tačna emocija. Vjerno je prikazao život u izbjegličkom naselju i postratnu dramu ljudi koji su preživjeli Srebrenicu. Priča je to koju ćemo pamtiti i po izvanrednim glumačkim ostvarenjima; prije svih, tu su tri velika imena, Sadžida Šetić, Nermin Tulić i Minka Muftić.

MARKO TOMAŠ: LJUBITELJ SJAJNIH PREDGRAĐA

Album: Arcade Fire - The Suburbs

Budućih da posljednjih godinu i kusur dana uglavnom tragam za LP pločama slabo slušam novu glazbu, pogotovo onu koja je u potpunosti up to date. Prošlo me pomodarstvo, ali ću se svojim izborom pridružiti pomodnim ljubiteljima indie rocka. Doduše, ja neću kao svki pristojni, urbani, liberalni mladić uskliknuti THE NATIONAL! Bit ću ipak još malo više urbaniji i uskliknuti ARCADE FIRE! O, da, to je band, koji smatram velikim. Kad su objavili prvi album bio sam uvjeren da su oni sljedeća velika stvar r'n'r – a, ali to samo u trenutku u kojem sam zaboravio da živimo u svijetu u kojem nema velikih stvari. Elem, koliko su veliki te koliko veliki band mogu biti pokazali su sa svojim narednim albumima. Tako su i ove godine objavili sjajni „The Suburbs“ i pokazali da nemaju namjeru upadati u trendovske zamke, niti imaju namjeru dati publici ono što očekuje. Ljudi ne igraju na isprobanim matricama, naprosto rade svoju stvar. Rade je pošteno i bez puno kalkulacija i to je ono što ih izdvaja u moru ovogodišnje indie produkcije, za koju moramo priznati da je bila stvarno izvrsna, dobra berba rekli bi vinari. Uostalom, tko osim ARCADE FIRE ima petlju raditi konceptualan album 2010., umjesto da pjevaju tugaljive pjesme o urbanoj otuđenosti? ARCADE FIRE priča kompletno zaokružene priče o životu, koji svakodnevno živimo, u koji smo uvaljeni do guše, nema tu puno mjesta za poluromantične cool žalopojke, ali ima puno dobre svirke, sjajne atmosfere i odlično ispripovijedanih priča. Doduše, ako tražite poeziju, ili makar natruhe poezije, u tekstovima bandova koje slušate, onda nemojte slušati ARCADE. U tom slučaju probajte LIVE IN ZURICH Malcoma Middletona.

Knjiga: Olja Savičević Ivančević - Adio kauboju

O, da čitao sam nekoliko odličnih novih knjiga ove godine. Ipak, kao the special one ću izdvojiti ADIO KAUBOJU Olje Savičević Ivančević. Razloga za to je puno. Jedan od njih je taj što sam sentimentalno i životno vezan za prostor o kojem taj roman govori. Drugi, puno bitniji razlog je taj što ADIO KAUBOJU smatram najpoštenije napisanim romanom kod nas proteklih par godina. Puno je dobrih priča objavljeno, ali malo ih je, po meni, tako dobro napisano. Knjiga frca specifičnim dalmatinskim humorom, a i uspijeva do kraja uhvatiti atmosferu i karaktere ljudi koji žive na tom prostoru. A priča o sudbini obitelji sastavljene samo od žena u jednoj patrijarhalnoj i divljoj sredini je sjajna i prije svega intimna i nepretenciozna, a uspijeva uhvatiti povijesni i socijalni kontekst u kojem svi živimo. To je valjda dosta razloga za preporučiti ovaj roman.

Film: Martin Scorcese - Shutter Island

Filmove posljednjih godina gledam isključivo kao zabavu. Nekad sam obilazio kinoteke, tražio art, genijalnost, suhu klasiku ili pak postavljanje potpuno novih standarda. Nekad sam maštao i da se bavim filmom, ali jebiga. Danas sam o filmu zaboravio i ono što sam znao kad sam imao 17 godina. No, i dalje ih gledam. Dvojio sam između Nolanovog INCEPTIONA i ovog filma. Ali, volim pedesete na filmu, ona odijela, atmosferu, nauljene frizure, glazbu. A pogotovo volim kad to napravi stari holivudski majstor Scorcese.

ELDIN KARIĆ: LJUBITELJ SKANDINAVSKIH ČUDAKA

Knjiga: Dopler, Erland Lu (Erland Loe), Geopoetika

Roman “Dopler”, Erlanda Loea, stajao je mjesecima na gomili pod nazivom “Čitati samo u krajnjoj nuždi”. Završio sam Pamukov “Muzej nevinosti”, pa Llosu, Kadera..., x-ti put Pipovjetke od Čehova i neznamkoji put Celinov “Smrt na kredit” (uzimati po potrebi kad osjetite da vas hvata depresija), skoro naučio napamet sve recepte iz Jutarnjeg lista... Nisam više imao kuda, odvažio sam se, pokucao i ušao u literarni svijet, sada već kultnog, norveškog pisca. Već prvu priliku, nakon Doplera, iskoristio sam da u beogradskim knjižarama potrošim džeparac na sve što potpisuje Erland Loe.

Književni kritičari navode kako su Loevi likovi muškarci u krizi, na rubu nervnog sloma, opterećeni problemima modernog vremena..., itd. Sve to stoji, ali ono što je mene oduševilo kod Loea je njegov cinizam, ukusno upakovan u duhovitu ironiju. On ga koristi kao mentalnu protezu u probijanju kroz džunglu modernih trendova, nesagledivih društvenih promjena, tona i tona dezinformacija i poluinformacija... Loeov osnovni princip je: normalno je da nismo normalni jer živimo u nenormalnim okolnostima.

Istina, roman “Dopler” nije ovogodišnje izdanje, ali mi se savršeno uklopio u činjenicu da su mi 2010. godinu obilježili Skandinavci.

Film: Mary & Max

Pomenutu činjenicu potvrđuje fenomenalna trilogija “Muškarci koji su mrzili žene”, “Djevojka koja se igrala vatrom” i “Kule u zraku”, snimljeni prema noveli švedskog žanrovca Stiega Larssona.

Ipak, najupečatljiviji film 2010. za mene je Mary & Max. Da budemo precizni, to i nije “pravi” film, nije čak ni crtani, prije je to animirani film za odrasle urađen u plastelinu, ili glini, nemam pojma.

Max Jerry Horowitz je Njujorčanin, jevrej, ćafir. Ima 44 godine, i Aspergerov sindrom. Ima problem, ne razlikuje grimase ljudi. Nacrtao je izraze lica u teku kako bi prepoznao kada je neko ljut, sretan, bijesan, tužan...

Mary Daisy Dinkle, ima osam godina, tri mjeseca i devet dana. Pijetao joj je kućni ljubimac i jedini drug kilometrima okolo. Živi u predgrađu Melbournea. Omiljena boja joj je smeđa. Voli kondezovano mlijeko i želi imati stvarnog prijatelja, a ne nešto napravljeno od kokošijih kostiju, grančica i školjki.

U telefonskom imeniku New Yorka, pod slovom H – Horowitz pronalazi “srodnu dušu”. To je posljednje što je Max želio da mu se desi u životu. Ipak, bilo bi dobro imati prijatelja, pa makar i dopisnog, iz daleke Austalije.

Adam Elliot je uzeo prijateljstvo, autizam, alkoholizam, gojaznost, kleptomaniju, povjerenje, agorafobiju..., udahnuo u plastelin i ugradio u priču koja je, kako stoji u uvodu, bazirana na stvarnom događaju. A taj stvarni događaj je zapravo životna priča samog autora. Stalna potraga za prijateljem. Pravim, kakvog bi poželio svako od nas. Neki ga možda i pronađu, pa makar i na drugoj strani planete.

Album: The Black Keys, Brothers / 5 do 12, Dubioza kolektiv

Ako jedva čekate da uđete u auto i pustite CD (u kući vladaju stroga pravila po pitanju decibela), i tako danima, onda ste sretan čovjek. To zadovoljstvo proteklih mjeseci omogućili su mi Patrick Carney (onaj sa naočalam i za bubnjem) i Dan Auerbach (pjeva i svira gitaru). Evo sa'će deset godina kako sviraju zajedno, a žive i rade u Akronu Ohio. Objavili su šest albuma, svaki je dobar na svoj način. Brothers je meni odličan, teško ponovljiv.

Za nekog ko cijeli život sluša muziku, amaterski, iz uživanja, velika je radost kada pronađe bend koji svira kao što se to radilo dok je Bog hodao zemljom.

Za gužvu pred CD – playerom bili su zaduženi Brano i Dubioza kolektiv sa albumom 11.55. Kada bi neko uradio analizu uzroka političkih promjena na ovogodišnjim izborima, nikako ne bi smio zanemariti uticaj najangažiranijeg benda u regionu. Album Pet do dvanaest je to od prve do posljednje strofe, a pjesma Vratiće se Walter je postala neoficijelna himna zagovornika političke promjene.

Promjena se desila, revolucija još traje, a čeka se i Walter.

SELVEDIN AVDIĆ: LJUBITELJ NEPROPORCIONALNIH ZUBA

Muzika: Gil Scott Heron – I'm New Here/Roky Erickson -True Love Cast Out All Evil /Black Keys – Brothers

Čini se da me tokom protekle godine najviše zanimala povratnička problematika, u ovom slučaju ne mislim na povratke kućama ili kriminalu, nego na muzičke karijere. Nisu me pretjerano fascinirala okupljanja Novih fosila, pa ni Bombaj štampe, ali nove albume Gila Scotta Herona i Roky Ericksona sam mjesecima slušao i nisu mi dosadila.

Radi se o autorima koji su odavno zaslužili duboko poštovanje. Obojica imaju tragične živote, a dijele i iskustvo uskraćivanja slobode – jedan u zatvoru, drugi u psihijatrijskoj ustanovi. Na svojim povratničkim albumima koristili su pomoć mladih, talentiranih saradnika – Roky je sarađivao s bendom Okkerville River, a Gil s producentom Richardom Russellom

Dopalo mi se i reizdanje remek djela Stonesa Exile On Main Street, naročito zbog nikada objavljenih pjesama. Doživio sam taj dodatak kao najbolju novu ploču Stonesa u posljednjih par decenija.

Da me ne bi optužili da sam dosadni nostalgičar (što u neku ruku zaista i jesam), ovom izboru dodaću i jedan novi bend – Black Keys i album Brothers. Doduše, nisam otišao daleko od ponuđenog, Auerbach i Carney zvuče starije od Herona i Eriksona zajedno.

Film: Let The Right One In, Thomas Alfredson

Bio sam dugo poštovalac vampirskog mita, počev od Leptirice, Nosferatua Maxa Shrecka, Dracule u varijantama Coppole, Polanskog, Jordana... Ohladio sam vremenom. Kako stari čovjeka počnu plašiti druge stvari, neproporcionalni zubi i plašt nisu mu dovoljni.

Ipak, švedski film Låt den rätte komma in ili Let The Right One In, reditelja Thomasa Alfredsona izuzetno mi se dopao. Na trenutak sam pomislio da mi se vratilo staro zanimanje za gotski horror, a onda sam shvatio da to nema nikakve veze. Priča o Oskaru i Eli svidjela mi se zbog toga što uopšte nije važno da li jedno od njih ima neobične prehrambene sklonosti. Vampiri u švedskom filmu u sebi imaju više ljudskosti od većine ljudi koje poznajem.

Knjiga: Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju/Nathan Englander, Ministarstvo posebnih slučajeva

Prije nego što sam pročitao Oljinu knjigu pitao sam prijatelja kakva je a on mi je odgovorio da ima atmosferu kao Ondaatjeova Sabrana djela Billyja Kida. Nisam trebao bolju preporuku. Kada sam pročitao knjigu zaključio sam da je preporuka bila sasvim precizna. Zato ni ja neću tražiti bolju.

Englander je napisao izuzetnu knjigu u kojoj uspijeva o najmračnijim temama pisati sa vedrinom. Iako je svjestan kako nepregledne dubine ima ljudsko zlo, nikada ne gubi vjeru u humanost. Dosta za jednu knjigu.

BRANO JAKUBOVIĆ: LJUBITELJ PUTUJUĆIH KNJIGA

Album: Them Crooked Vultures

Bend koji čine : Josh Homme - vokal i gitara ( lider benda Queens of The Stone Age ), Dave Grohl - bubanj ( bivši bubnjar Nirvane i lider Foo Fighters-a ) i John Paul Jones - bas ( bivši basista legendarnih Led Zeppelin ). Kada sam čuo da se ovaj bend okuplja i snima album pomislio sam " Još jedan Superband" , ali kada sam prvi put pritisnuo "PLAY" već sutradan sam imao kopiju u autu, kombiju, na računaru i u telefonu.
Knjiga: Jebeš sad hiljadu dinara

Ovo je knjiga Borisa Dežulovića za koju nisam siguran kada je izašla, ali sam je pročitao "iz cuga " u kombiju na relaciji Sarajevo - Cirih. Čitao sam tokom puta, prije tonske probe, poslije tonske probe, u backstage-u prije koncerta. Zadnje stranice sam pročitao u hotelu poslije koncerta "na jedno oko". Zbog čega je " hiljadu dinara " knjiga godine? To je knjiga koju sam sa oduševljenjem sutradan proslijedio prvom do sebe u kombiju. Nekoliko mjeseci kasnije još je nisam dobio i gubi joj se svaki trag jer putuje od ruke do ruke. Jebeš knjigu koju ti odmah vrate.
Film: Cirkus Columbia

Kada se namečim da gledam domaći film pokušavam da eskiviram sve čaršijske priče i sav marketing koji ga prati, jer kada poslije toga odeš u kino imaš osjećaj da gledaš reprizu. Moj najbolji jaran je radio na filmu, pa sam  tih par mjeseci imao dodatnu otežavajuću okolnost. Morao sam izbjegavati i ono uobičejeno "Šta ima?" da mi ne prepriča nešto iz filma. Eskivaža je na kraju uspjela i u kino sam došao jedino sa saznanjem ko tumači glavne uloge. Na kraju mogu reći samo : "Ko nije gled'o nek se fata kina, videoteke ili interneta."      

(zurnal.info)