DOSSIER KRIVAJA (2): Gdje je nestalo 100 miliona maraka državnog kapitala?

Gotovo svi članovi uprave Krivaje rotirali su na raznim pozicijama unutar firme a mnogi su bili u direktnom sukobu interesa jer su njihove ili firme članova porodice poslovale sa Krivajom, uglavnom na njenu štetu.

Kada je  aprila 2002 godine za vd generalnog direktora Krivaje imenovan Azem Mustafić ( bio je gen. direktor i 1992-1994 godine) podnio je krivične prijave protiv svojih prethodnika zbog sumnji u kriminalno poslovanje predstavništva Krivaje u Sloveniji. Uzvraćeno mu je osporavanjem njegovog imenovanja, jer je u prethodnom periodu bio i ministar šumarstva ZDK i suvlasnik firme koja se bavi eksploatacijom šume.

Firmu istovjetnog posla imala je i njegova supruga. Nekoliko mjeseci prije ponovnog imenovanja za čelnika Krivaje, spajaju ove dvije firme. Jedan od Mustafićevih prvih poteza na mjestu direktora bio je da se isplate dugovanja Krivaje prema firmi sada u vlasništvu njegove supruge. No, kako je supruga tadašnjeg predsjednika UO Krivaje radila u toj istoj firmi, slučaj je zataškan i to sve uz blagoslov Mustafićevog stranačkog kolege, tadašnjeg premijera ZDK Vahida Heće. Ovo postaje model daljnjeg poslovanja Krivaje.

Početak formalne privatizacije

Te 2005. godine Agencija za privatizaciju FBiH objavljuje javni poziv za prodaju kompletne Krivaje. Nije bilo niti jedne ponude. Istovremeno je nastavljena prodaja pojedinih djelova. Septembra 2006. Ferimpex braće Mujanović za 325 hiljada KM preuzima Distributivni centar Inženjering, a Mehmed Polić sa još 34 ortaka kupuje DC „Instalacije “. Za do tada prodatih 11 tehnoloških cjelina prema kupoprodajnim ugovorima je naplaćeno oko 6,5 miliona KM, a više od 600 radnika je prešlo u nove firme. 

No, početak 2007. godine ukazuje na matricu po kojoj će radnici živjeti sve do danas : štrajkovi, prekidi rada usljed nedostatka sirovine ili električne energije, prisilna naplata dugovanja od strane povjerioca te beskrajna pravna zavrzlama oko statusa ili (su)vlasništva nad Krivajom.

Od januara do maja te godine radnici su proveli 50 dana u generalnom štrajku. Blokirali su saobračajnice, prestali slati djecu u školu. Tražili su barem jednu od 14 zaostalih plata koje su tada iznosile 360 KM.

“Mi već 65 dana nismo dobili ni marke, od danas su počeli da nam isključuju struju, telefone, sve obaveze pristižu a mi nemamo od čega da platimo, nemamo djeci za mjesečne karte, nemamo ništa. Ja sam zadnju platu primio za april mjesec 2006. Godine. Danas je maj 2007, znači 14 plata se meni duguje, ja ne znam više od čega ovaj narod živi,” pričalo je gotovo identičnu priču 2300 tada zaposlenih u Krivaji.

Dimnjaci energane su ugašeni prvi put nakon 120 godina rada Krivaje. Radnici su šaptom govorili o štetnim ugovorima koje su direktori u dosluhu sa članovima upravnih odbora, sklapali sa privatnim firmama. U pozadini svega glavna bitka je vođena za kontrolu sječe šume na ovom području i distibuciju sirovine. Sve više je privatnih firmi nastalih upravo iz Krivaje, koje su joj postajale direktna konkurencija. Iz Krivaje se bezočno pljačkaju trupci koji se preprodaju privatnim firmama. Istovremeno, priprema se model kojim Krivaja neće imati prioritet u snadbjevanju, te time postati zavisna od lobija koji preuzmu rukovođenje Šumsko-privrednim društvima. Tako će i biti.

Stečaj ili ne ?

Vrijednost Krivaje se sistematski obezvređuje. Državni kapital smanjen je sa 270 na 170 miliona. Gomilaju se neisplaćene plaće, rastu obaveze prema dobavljačima, a radnici uzalud traže istragu kriminala u i oko Krivaje. U samo godinu i pol dana promijenjena su tri generalna direktora, Mehmedalija Burić, Nurija Prijić pa Jusuf Čahtarević. Čahtarević je godinama poslije objašnjavao :

"Obezvređivanje Krivaje je bilo u interesu mnogih ljudi. Njima je bio cilj da se što prije zatvori Krivaja, otpuste radnici i izvrši brza privatizacija",

Upravo je Čahtarević polovinom 2007. godine pripremio prijedlog za stečaj Krivaje. Eskalirao je do tada zanemareni problem : presude po osnovu tužbi radnika za neisplačene plaće i razlike plaća koje su trebale biti po osnovu kolektivnog ugovora. Krivajin račun je već je bio blokiran zbog duga od 6 miliona KM. Pravosnažnim presudama radnici su već potraživali 7 miliona, a putem suda traženo je još više od 30 miliona KM !? Ovo je onemogućavalo privatizaciju Krivaje, jer je sud dao pravo prvenstva naplate potraživanjima radnika u slučaju prodaje njene imovine.

Namjerna „bezidejnost“ Vlade FBiH

Otvaranje stečajnog postupka onemogućilo bi isplatu radničkih potraživanja. Špekulisalo se da je to upravo plan federalne vlade. No, problem je što nikakvog plana nije bilo. Sudarale su se nadležnosti eniteta i ZDK. Vlada ZDK upravljala je šumskim resursom i uticala na snadbjevanje Krivaje sirovinom. Bilo je jasno da rad Krivaje punim kapacitetom donosi profit, no nekima se žurilo da preuzmu Krivaju, ali bez dugovanja iz prethodnog perioda. Svoju šansu iz prikrajka su čekala braća Mujanović i njihova firma Ferimpex.

U junu 2008. godine saopšteno je „spasonosno“ rješenje : Vlada Federacije s Ferimpexom osniva zajedničko preduzeće „Krivaja 1884“, 70% u vlasništvu Ferimpexa, 30% Vlade FBiH. Ostala je stara „Krivaja doo“ na čelu sa Nurijom Prijićem, koja je trebala preuzeti dotadašnja dugovanja.

Ugovor je obavezao Ferimpeks da u naredne četiri godine uloži dvadeset miliona maraka u razvoj preduzeća, isplati zaostale plate i uveže staž radnicima koji zasnuju radni odnos u novoosnovanoj Krivaji. Za zasnivanje radnoga odnosa radnici bivše Krivaje morali su se odreći tužbenih zahtjeva po kojima su trebali naplatiti deset, dvadeset ili trideset  tisuća maraka. Ugovor je išao na ruku Vladi Federacije, koja se na taj način riješila skoro dvije hiljade radnika, čiji su tužbeni zahtjevi trebali pasti na njen teret. Plan je imao samo jedan problem : 173 radnika nisu pristala na ucjene i prijetnje da će, ne odreknu li se tužbi, ostati bez posla. I ostali su bez posla i počeli novu bitku za svoja prava.

"Ono što su Mujanovići postigli s ovom privatizacijom jeste da su dobili Krivaju bez jednog dobitnog centra – komplet Krivaju sa svim prozvodnim pogonima, da su dobili hotel Kristal, predstavništva u inostranstvu. Ti  Mujanovići su dobili na korištenje i „Namještaj 6“ koji nije ušao u privatizaciju gdje njihovi radnici rade, a gdje su nama rekli da pripadamo, a mi smo faktički na ulici, a njihovi radnici rade u našem dijelu," svjedočio je Mirsad Buljubašić, jedan od otpuštenih radnika.

Mujanovići ovom privatizacijom nisu dobili samo objekte nego i jeftinu radnu snagu spremnu raditi i za 200-300 maraka mjesečno. Strah za egistenciju uzrokovao je da 1700 radnika o tome nije javno govorilo. Umjesto zaostalih plaća, omogućena ime je kupovina namirnica u tržnom centru Planet, centru čiji su vlasnici braća Ismeta Mujanovića, generalnog direktora Krivaje 1884.

O načinu na koji je formirana poslovna imperija braće Mujanović u Zavidovićima Žurnal je već ranije pisao. Sve privatizacije kojih su bili akteri, do tvornice čipsa, preko Zika do pojedinih dijelova Krivaje praćene su nikada institucionalno dokazanim sumnjama u regularnost istih. Jedno je sigurno : većina stanovnika ih ne voli ili ih se boji.

Stečaj kao sudbina

No, dok su tadašnji federalni premijer Nedžad Branković i resorni ministar Vahid Hećo slavodobitno pričali o uspješnoj privatizaciji Krivaje, stigao je „šamar“ iz zeničkog općinskog suda : registracija Krivaje 1884 je nezakonita ! Otvoreno je pitanje kako je firma uopće mogla biti i registrovana. Samo poreznih dugovanja od 5 miliona KM, imala je kao suvlasnik Krivaja d.o.o. Uz zahtjev za registraciju priložena je samo potvrda Ferimpexa.   

Ironija je da nova firma „Krivaja 1884“ u tom trenutku ima velike poslove sa inostranstvom. Dogovoren je posao i sa Ikeom, no to nije dugo trajalo. Izvor iz te firme objasnio nam je pored ostalih jedan mali, ali bizarni razlog naknadnog izlaska IKEA-e iz tog aranžmana.

„ Ikea je tražila da naljepnice na kutijama u koje su zapakovani proizvodi budu tačno određene kvalitete, kako bi ih kompjuterizovani čitači na trakama u Ikei-nim skladištima mogli očitati i sortirati prema određenim magacinima. Ovdje su mislili da mogu „nasitno“ varati, pa su naručili jeftininiji papir za naljepnice, koje naravno kompjuter u Švedskoj nije mogao očitati, pa je nastao haos u tamošnjim skladištima. Sitna ušteda, veliki gubitak, tipična naša posla „.

Pored problema sa registracijom „Krivaje 1884“ pojavio se i onaj sa nabavkom repromaterijala. Nije isplaćeni radnici koji su tražili naplatu svojih potraživanja. Njih 38 bilo je uporno u svojim zahtjevima, a Mujanovići i predstavnici vlasti su ih označili kako najveće krivce što nova firma nije registrovana. Nastaje razdor između radnika i samih stanovnika Zavidovića, koji su tu grupu označili kao izdajnike koji žele uništiti Krivaju, a samim tim i Zavidoviće.

No, za pravo radncima dala je Finansijska policija FBiH, koja u avgustu 2009 godine podnosi „Izvještaj o postojanju osnova sumnje o počinjenom krivičnom djelu“, odnosno nezakonitog ugovora o formiranju „Krivaje 1884. U prijavi je navedeno i nezakonito usmjeravanje sredstava uplaćenih za izmirenje staža radnicima. Listu 19 prijavljenih predvodili su generalni direktor Krivaje doo Nurija Prijić, direktor Ferimpexa Ibrahim Mujanović, potom Vahid Hećo u svojstvu federalnog ministra energetike, Enes Ganić direktor Agencije za privatizaciju FBiH te Ramo Ljevaković, sudija Općinskog suda u Zenici. Na osnovu ovog izvještaja krivičnu prijavu kasnije će podnijeti i Federalna uprava policije. Prilika da Mujanovići zaokruže svoje „carstvo“ u Zavidovićima je propala.

Početkom 2010. Ferimpex saopštava da se povlači iz posla. Istvoremeno najavljeno je pokretanje stečajnog postupka. Vlada FBiH ponovo ima punu odgovornost sada za 1253 radnika.

Prema izvještaju revizora, samo u 2009. godini Vlada je u pokušaju da spasi Krivaju „upumpala“ više od 10 miliona KM, a gubici ne samo da nisu smanjeni nego su i povećani....

3. juna 2010. otvoren je  stečajni postupak nad imovinom IP Krivaja Zavidovići. Nekoliko mjeseci kasnije čelništvo vlade Federacije i ZDK preuzimaju kadrovi SDP-a. Oni imaju svoju viziju sudbine Krivaje. Za direktora imenuju osumnjičenog za privredni kriminal, a budžetska sredstav se nemilice i nekontrolisano dostavljaju na račune firme. U narednom periodu slijediće završni udarac Krivaji.

 "Dossier Krivaja" u trećem dijelu donosi : Ko je davao ponude za kupovinu Krivaje? Kako je odobren kredit Razvojne banke bez upisane hipoteke ? Zašto Ortačka grupa traži hitan upis u posjedovne i vlasničke registre bez kompletne uplate kupoprodajne cijene ? Zašto su na višegodišnji kriminal tužilaštva i dalje bez reakcija ?

Prvi dio Dossiera Krivaja čitajte ovdje!