Život na teku: Vareš danas ima stanovnika koliko je nekada imao radnika

Varešanin Nail Alihodžić ima 42 godine radnog staža i ispunjava uslove za penziju ali u nju ne može jer mu čak 16 godina nisu uplaćivani doprinosi za penziono osiguranje u dvije firme u kojima je radio. U Tvornici rezervnih dijelova Nail je zvanično na čekanju. Baš kao i njegov odlazak u penziju. Zbog neuplaćenih doprinosa nema pravo ni na zdravstveno osiguranje.
- Ne mogu ništa, šta da radim, i ja se pitam, da poludim samo – kaže Alihodžić koji je sa ostalim radnicima pokrenuo Udruženje obespravljenih radnika.

U sličnoj situaciji je oko 20 radnika Tvornice rezervnih dijelova. Do Nove godine će ih biti ukupno 25, kaže Alihodžić i dodaje da se ovi radnici spremaju za protest ispred Vlade Federacije.

Umjesto da proživljava mirne penzionerske dane, Alihodžić mora na ulici tražiti svoja prava.
- Kada treba da odmaram, da uživam, ja se zamaram, da poludim, to je moja priča – kaže Alihodžić.

Sličnu priču dijeli na stotine radnika Vareša. Broj stanovnika se od prijeratnih 22.000 smanjio na današnjih 9.000. Broj radnika sa 7.000 na današnjih 1.300.


Godine koje su pojele privatizacije

U Rudniku željezne rude radilo je 1.180 radnika. Jedan od njih bio je i Nail Alihodžić, sve do 2004. godine. Rudnik je proizvodnju obustavio još 1997. godine. Privatizovala ga je Jata grupa a rudnik je promijenio djelatnost u građevinske radove. Jata grupa je nekoliko puta bezuspješno pokušala prodati rudnik. Krajem augusta 2016. godine u rudniku je proglašen stečaj.
- Glodalo se 20 godina dok se nije svuklo skroz u potok, sad kad je ostalo bez kile željeza ostali su ljudi neuvezanog radnog staža po 10, 12 godina – kaže Alihodžić kome je rudnik ostao dužan uplate doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje za sedam godina: Kako ću ga regulisati nemam pojma.

Rudnik je svoje mjesto imao u jugoslovenskoj planskoj proizvodnji iako su i tada željezare izbjegavale rudu iz ovog rudnika zbog velike količine sumpora.
- Sve željezare su izbjegavale da je uzimaju. Kvalitetna ruda je ispod zemlje i za to treba jaka investicija – objašnjava načelnik Vareša Avdija Kovačević i dodaje da je prije 1992. godine oko 5.000 ljudi bilo vezano za vareški rudnik i željezaru.

Rudnika i željezare više nema i stanovnici Vareša treba da se naviknu na to, stav je koji Kovačević godinama ponavlja.

Jedna od firmi koja nije bila otpisana i u koju su svi Varešani vjerovali je Tvornica rezervnih dijelova. Privatizacija tvornice, koja je ostala neoštećena nakon rata, počela je 2000. godine. Dva tendera i tri neposredne pogodbe za prodaju tvornice su propale.

Od 2001. tvornica je prestala uplaćivati doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje, kaže Sead Zukić iz sindikata radnika tvornice. Njemu tada doprinosi nisu uplaćivani dvije i po godine. Uvezivanje staža radnicima nije bio jedan od uslova privatizacije.

Privatizacija je uspjela tek 2004. godine. Tvornica rezervnih dijelova, čijih je 51 posto prodavanih dionica procijenjeno na vrijednost od miliona maraka, prodana je za 10.000 eura italijanskoj kompaniji Siderimpes.

Novi vlasnik je obećao da će zadržati svih 166 tada zaposlenih radnika u tvornici te će u prvoj godini rada uposliti njih još 120, u drugoj 130 a u trećoj 140. Uz obećanje da će zadržati djelatnost tvornice, Siderimpes se obavezao uložiti 650.000 maraka.

Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona je u julu 2007. godine zaključila da je privatizacijski ugovor ispoštovan.

Iako nije bila nadležna za privatizaciju vareške tvornice, zanimljivo je da je na čelu Agencija za privatizaciju u Federaciji u vrijeme privatizacije Tvornice rezervnih dijelova bio Rešad Žutić. Na to je mjesto Žutić došao u maju 2001. godine sa pozicije direktora Tvornice rezervnih dijelova. Žutić je prije rata bio i direktor vareške željezare.

Radnik Tvornice rezervnih dijelova Nail Alihodžić kaže kako je do 2012. godine tvornica radila dobro.
- Na početku je bilo dobro. Bilo je jakih poslova za Libiju, Sloveniju, Meksiko. Rađene su linije za čeličane, za željezare, ogromni poslovi, po dvije godine su se radili – kaže Alihodžić.

Posao je 2012. godine oslabio a tvornica je 2013. godine počela da kasni sa platama i doprinosima.

Zukić kaže da tvornica radnicima danas duguje 11 plata.
- Dobijemo u mjesec i po do dva jednu platu – kaže Zukić.

Poreska uprava je zbog dugova blokirala račune tvornice te pokušala prodati halu, nekoliko mašina i zemljište Tvornice rezervnih dijelova ali nije bilo zainteresovanih. Po tužbama radnika zbog dugovanja sud je već ranije naredio pljenidbu mašina iz tvornice kako bi se radnicima isplatila dugovanja.
- Mašine su zaplijenjene ali nema realizacije – objašnjava Zukić i dodaje kako je u tvornici svakim danom sve manje radnika.

Danas u tvornici radi oko 100 radnika. Sa ulaza u krug fabrike skinut je natpis Tvornice rezervnih dijelova. Umjesto njega na ulazu je ime firme Consider, današnjeg većinskog vlasnika tvornica i pravnog naslijednika firme Virko koja je dokapitalizovala tvornicu 2010. godine.

Vršilac dužnosti direktora Selvedina Gondžo kaže kako je tvornica jedina takva na prostoru bivše jugoslavije.
- Proizvodimo proizvode koje ne proizvodi više niko na prostoru bivše jugoslavije – kaže Gondžo ali priznaje da poput mnogih drugih firmi u BiH i tvornica najveći problem ima sa zaostalim dugovanjima.

Tvornica duguje sedam miliona maraka poreza, pokazuju podaci Porezne uprave federacije. Zbog toga je Porezna uprava nedavno pokušala prodati dio zemljišta i postrojenja tvornice ali zainteresovanih nije bilo.
- Ovo gdje smo mi dovedeni, veliki je udio i države u tome – smatra Gondžo i dodaje da je dugove u firmi zatekla kada je prije pet godina postala direktorica: Da se prije 15 godina podvukla crta i reklo ne, mi sigurno ne bi došli ovdje.

Iako, kaže, za svakodnevnu borbu treba “imati dobre živce i moliti boga da ostaneš zdrave pameti”, vjeruje da će se na nivou države do kraja godine pronaći rješenje za probleme sa dugovima tvornice.

Priznaje da radnici odlaze iz tvornice jer firme iz Sarajeva mogu da ponude bolje plate.
- Naši radnici su jedni od najstručnijih i zbog toga imamo problem. Vareš nije primamljiv i ljudi se sele sa porodicama. Naši majstori su svugdje dobrodošli, firme koje su relativno novije i dobro stoje ne pitaju koliko košta i uzimaju naše ljude – kaže Gondžo.

Ona se nada da će se i problem sa radnicima koji trebaju ići u penziju uskoro riješiti.
- Naravno da neko ko je stekao uslove za penzije treba i da ostvari to svoje pravo – kaže Gondžo i dodaje da nijedan od ovih radnika nije otpušten i da redovno dobija platu: Nijedan od naših radnika koji je stekao uslove za penziju nije otpušten, zadržan je na poslu i prima platu.


Slika Vareša

Za privatizacijski neuspjeh i propast tvornice radnici i lokalne vlasti najviše krive Agenciju za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona.

Nail Alihodžić smatra da su krivi svi - kantonalna agencija za privatizaciju, porezna uprava i vlade federacije i kantona.
- Gledali su godinama, nisu se plaćali doprinosi i obaveze, sistem je kriv – smatra Alihodžić i dodaje da je “ta firma je preslikani Vareš”.

Sead Zukić također smatra da su “svi mogli uraditi više”, i da su krivi svi, uključujući i radnike tvornice.
- Krivi su i radnici jer su radili bez plata i doprinosa ali nisu imali izbora – kaže Zukić.

Načelnik Avdija Kovačević kaže kako je “na prostorima Vareša privatizacija provedena po zločinačko-pljačkaškom metodu”.
- To je moja zvanična ocjena – kaže Kovačević i proširuje opise vareške privatizacije: Pljačkaška, nepoštena, nehumana, devastirajuća, to je zločin od privatizacije.

Postratnu situaciju u kojoj su opštine bila razvlaštene raspologanjem imovinom i firmama na svojoj teritoriji kako bi kantonalna agencija mogla provoditi privatizacije Kovačević naziva “šizofrenom”.

U ime Opštine Vareš Kovačević je podnio više krivičnih prijava zbog privatizacija u ovom gradu. Kaže kako do danas nije dobio nijedan odgovor.

Odgovor nije dobio niti od Centralne izborne komisije na ostavku koju je podnio početkom 2015. godine. Uradio je to u mjesecu u kojem je Porezna uprava Federacije blokirala račune opštine zbog dugova za poreze i doprinose od 4,5 miliona maraka, nastalih od 2002. do 2008. godine.

Dio duga je do danas vraćen, objašnjava Kovačević, dok će se drugi dio vratiti kroz reprogram do nove godine. On očekuje i pomoć od Federacije gdje je u ovogodišnjem budžetu planirano oko milion maraka pomoći Varešu.

Poreska uprava je od Vareša prinudno naplatila 900.000 maraka. Trećina tog novca bilo je namijenjeno za plate radnicima pa im opština sada duguje četiri pune plate. Zbog toga su se i radnici u opštinskoj administraciji pridružili radnicima uništenih tvornica u protestima.

Kovačević kaže kako Vareš od početka naredne godine više ne bi trebao imati dugove. Zbog toga je, kako objašnjava, iako je podnosio ostavku i želio otići sa pozicije načelnika, odlučio da se kandiduje i na ovogodišnjim lokalnim izborima.
- Želim samo da riješim ovaj problem. Čim se izvrši potpuna deblokada i sanacija duga ja ću iste sekunde izvršiti neopozivu ostavku i prijaviti se na biro – obećava Kovačević i dodaje da će to uraditi i mjesec dana nakon izbora ako riješi problem duga.


Piće na teku

Vareš je grad u kojem je i predizborna kampanja drugačija nego u drugim gradovima. Tokom boravka u ovom gradu nismo vidjeli niti jedan predizborni plakat niti se mogu vidjeti građevinski radovi, uobičajni za predizborno vrijeme.

Ispred zgrade Opštine Vareš, jedne od rijetkih građevina u ovom gradu sa novom fasadom, razgovarali smo sa četiri mladića koji su došli na obuku za posmatrače na izborima. Nisu željeli da objavimo njihova imena niti su pristali na fotografisanje ali kažu da su izbori rijetka prilika da nešto zarade. Jedan od njih se nekoliko sati prije našeg razgovora prvi put prijavio na biro. Ljuti ih, kažu, što novinari u Varešu uvijek slikaju trošne zgrade i sve prikazuju negativno ali priznaju da je teško pronaći posao.
- Zaposlenje u Varešu je nula – kaže jedan od njih.

Jedan od četvorice imao je priliku da radi u Tvornici rezervnih dijelova ali to, kaže, nije dugo trajalo. Noćni život u Varešu je jedina pozitivna stvar, “ako se to može nazvati pozitivnim”, kažu kroz smijeh i dodaju da ni njima nije jasno gdje pronađu novac za izlaske jer posla nemaju ni oni niti njihovi roditelji.
- Pijemo “na teku” - dodaju kroz smijeh.

Zbog života “na teku” iz Vareša se godišnje iseljava gotovo 200 ljudi. Broj penzionera izjednačio se sa brojem zaposlenih.

(zurnal.info)