Da se ne lažemo: Crveni tepih je crveni barjak bačen u blato

“Kako su i zašto najzapaženija lica na crvenom tepihu naši premijeri, ministri, predsjednici stranaka i direktori javnih preduzeća? Nemam ja ništa protiv crvenih tepiha, ali koji će nam kurac ako nemamo zvijezde?”, pita me jutros prijatelj iz Sarajeva.

Jeste: političari i vječiti direktori najveće su naše zvijezde. 

Jeste: to znači da pravih, tradicionalnih zvijezda ni nemamo. 

IMAMO MAŠTU

Ali to ne smeta. Jer imamo maštu. Koja nas nikad nije iznevjerila. Zahvaljujući njoj, mi smo izvrsni u disciplini “pretvarajmo se (kao) da”. Pretvarajmo se da sam ja vojvoda a ti serdar, iako obojica znamo koja smo govna. 

Pretvarajmo se da smo antifašisti, a kad malo popijemo jebimo majku svima onima kojima bi se krvi napili. 

Pretvarajmo se da smo protiv svakog nacionalizma, iako držimo kako su svi nacionalizmi odvratni – osim našeg, koji je opravdan i iznuđen. 

Pretvarajmo se da su ovo države koje smo htjeli onda kada smo kao bravi na murvu pojurili ka “nacionalnoj samobitnosti”. 

Pretvarajmo se da postoji drugačiji, human i pravedan kapitalitam, koji ćemo dočekati onda kada prođe ovaj naš sadašnji, pljačkaški.

Pretvarajmo se da ćemo biti primljeni u Evropsku uniju i postati pravi, punokrvni Evropljani, jednaki Francuzima i Nijemcima. 

Pretvarajmo se da američka demokratija nije rođena iz genocida jedinstvenog po državnoj odlučnosti i trajanju, pa slušajmo i dalje njihova predavanja i upute, idimo po mišljenje u njihove ambasade.

Pretvarajmo se i dalje da ne znamo šta stoji u temelju takozvane “Westminster style democracy”: brutalna, bezdušna eksploatacija masa siromašnih kako u kolonijama, tako i u domovini. 

Pretvarajmo se, napokon, da je sva svita naših “tranzicionih pobjednika”, sva ona fukara u odijelima i šljam u večernjim haljinama, crème de la crème nečega što makar liči na društvo, a ne na štalu u koju su nagurana tri krda životinja. Kakav glamur! Kakva otmjenost! 

OTMJENOST VIŠE KLASE

To je otmjenost više klase koju opisuje sljedeći vic. 

Žena višedecenijskog crnogorskog ministra saznala da joj čoek ima ljubavnicu. Napravila scenu, dobila šamar i zaključila da u životu postoje i važnije stvari od ljubavi i vjernosti: pare i status gospođe ministarke, recimo. Osim toga, istinski je voljela svog ministra. Došli nevjerni ministar i njegova vjerna ljuba na prijem u Vladu, kad tamo i ministrova ljubavnica. Supruga se opet uzjoguni, našto joj ministar kaže:. smiri se, ne pravi scenu, pomisliće ljudi da smo primitivni, papci takoreći, svaki ministar mora imati ljubavnicu, takva su pravila, premijer ih ima harem i po, vidiš sve ove mlade djevojke, sve su one nečije ljubavnice. Gospođa ministarka je zaključila da objašnjenje ima smisla. Desetak minuta je studiozno promatrala sve prisutne mlade žene sa čašama šampanjca u ruci, pa suprugu šapnula: vala, svaka ti čast – ova naša je, časti mi, najljepša.

Holivudski star system je tako debilan, toliko ispod ljudskog dostojanstva, da je već sam po sebi nesnošljiv. Provincijske kopije tog sistema, pa još u zemljama u kojima su političari, posve objektivno, najveće zvijezde, nužno pojačavaju ionako vječito prisutan nagon za povraćanjem.

U Crnoj Gori, recimo, Milo Đukanović je ne obična zvijezda, već samo Sunce. On je Brad Pitt, Leo DiCaprio, Liam Hemsworth, svi Avengersi i svi bogovi, što oni iz Kalifornije, što oni sa Olimpa - zajedno. Nije on tek najpopularniji. Ne: čitava Crna Gora okreće se oko njega, kao Zemlja oko Sunca.     

Ima li Bosna većih zvijezda od Bakira, Čovića i Dodika? Nema, naravno. Ima li Hrvatska zvijezde veće od Kolinde? Ma dajte, molim vas… Vučić? On nije tek najveća zvijezda u Srbiji – on je jedina istinska zvijezda. U poređenju sa njim Brena, Ceca i Karleuša su tek Pinkove zvezdice, ako i toliko. Vučić spaja stas Jimmija Stewarta, lik dječaka kojem su upravo ukrali klikere pa suza samo što mu ne kane, filozofiju Kalimera (“To je nepravda!”) i čisti kemp, Drama Drag Quen melodramu, pred kojom je svaka holivudska prosto inferiorna.

DŽINOVSKI TEPIH

Sav javni prostor naših zemalja džinovski je, samo njihov crveni tepih, kojim oni pod svjetlom reflektora i blicevima foto-aparata gaze dan i noć, praćeni rojevima guznih muha koje su, nemojmo se pretvarati da to ne znamo, naše političke elite.

Nemojmo se pretvarati da ne znamo kako je njihov crveni tepih zapravo crveni barjak bačen u blato. Nemojmo se ni pretvarati da ne znamo da smo mi bili oni koji su crvenu zastavu sa jarbola skinuli. Nemojmo se ni pokušati pretvarati da ne znamo da oni, dok gaze po crvenoj zastavi, privatizovanoj pa prenamijenjenoj u crveni tepih, gaze po našim glavama, dok nam samo oči, a koliko sutra ni one, vire iz blata.     

(zurnal.info)