Podrška kolegama iz Radio Sarajeva: Kako zaustaviti napade na novinare?

Bilo bi pretjerano reći da su se lijepo, ako ćete: kulturno predstavili, ali da su kazali ko su, kazali su. Otprilike ovako: dobarveče, mi smo navijači FK Sarajevo, sve ćemo vas pobit' ne uradite li kako vam ka’emo.

Momci su upali u redakciju portala Radiosarajevo.ba kao ratnici podzemlja iz istoimenog filma Waltera Hilla. 

TALAČKA SITUACIJA

Ovako ono što se potom desilo opisuje napadnuti portal:

“Nakon što je redakcija Radiosarajevo.ba, a poslije profesionalne provjere, objavila da je jedan navijač Sarajeva dobio pet godina zatvora u Bjelorusiji, jer su mu tamošnji policajci pronašli 0,16 grama kokaina, redakcija i uredništvo našeg portala suočili su se nezapamćenim prijetnjama smrću njima osobno i članovima njihovih porodica.

Pod takvim prijetnjama, u svojevrsnoj talačkoj situaciji, urednik našeg portala bio je prisiljen da fizički ukloni navedeni tekst iz sistema portala Radiosarajevo.ba, a potom je pod istim prijetnjama natjeran i da poziva ostale redakcije portala i listova u Bosni i Hercegovini, te da od njih, također, traži uklanjanje spomenutih sadržaja.

Bojeći se za svoju i sigurnost svoje porodice, naš kolega je, dakle, pod prisilom, izvršio nalog grupe napadača”.

Momci su, dakle, skontali da bi, ako za taoce uzmu novinare Radiosarajevo.ba i njihove porodice, mogli uređivati ne samo taj portal, nego i ostale medije u Bosni i Hercegovini.

Šta se poslije desilo?

Policija je reagovala brzo. Osumnjičeni su uhapšeni. Redakciju Radiosarajeva.ba zatrpale su poruke podrške. 

Ponovo citiram Radiosarajevo.ba: 

“Podršku su pružili BH Novinari, Naša stranka, Ambasador Italije Nicola Minasi, Asocijacija sportskih novinara FBiH, federalni premijer Fadil Novalić, Melika Mahmutbegović, potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine, Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a BiH, gradonačelnik Grada Sarajeva Abdulah Skaka”, koji je novinarima napadnutog portala poručio da je Grad Sarajevo uz njih.   

Pružam podršku novinarima Radiosarajevo.ba, kao što, podrazumijeva se, čini i redakcija „Žurnala“. Pravo pitanje je, međutim, šta svi mi zajedno možemo uraditi da napad na Radiosarajevo.ba bude posljednji fizički atak na novinare u BiH.

I eto nas usred problema. 

ŠTA SE MOŽE PROMIJENITI

Možemo, naravno, kao i do sada izražavati solidarnost i biti, možda, čak i kreativni u riječima osude napadača, no to ne mijenja ništa.

Jer u Bosni i Hercegovini (kao i u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj), nažalost, nije samo: ko je napadnut, nego i ko je napadač. A često se potegne i ono: zašto je napadnut. Čisto da se pojasni kako je napadnuti, ako ćemo pravo, sam kriv za ono što mu se desilo. 

Kada je napadač momak-navijač (a tek ćemo vidjeti iz kakve je familije koji od napadača na Radiosarajevo.ba i koga sve iz svijeta politike, policije i sudstva čija familija poznaje), onda država hapsi. 

Kada je napadač predsjednik OO SDA Novi Grad, kao Huso Ćesar, kojemu se zamjerio „Žurnal“, onda država ne hapsi. Onda, riječima Bakira Izetbegovića, napadač nije napao čovjeka (dodajmo: kamoli novinara), nego kameru. Onda, budući da nije dobio nikakvu zaštitu od države, „Žurnal“ tuži Ćesira, ali se ta tužba nekako zagubi u bespućima pravosudne zbiljnosti. A Ćesir tuži „Žurnal“, pa ta tužba ekspresno stigne na sud. Onda Bakir Izetbegović održi predavanje BiH novinarima i poruči: „Kada novinari naprave sankcije i iz udruženja isključe samo jednog koji je u ovoj državi u glavama ljudi napravio haos, koji uznemiravaju, ulaze u privatni život, kojima istina nije sveta..., kada jednog takvog isključe, onda ćemo i mi Ćesira“.

Zanimljivo, Izetbegović je pridiku “sedmoj sili” održao povodom još jednog akta nasilja nad novinarima u Sarajevu: onda kada je Ismet Bajramović sa ekipom upao u redakciju “Dana” i uperio pištolj, ispostaviće se – lažni (a kad je lažni, onda je sve u dure) u Senada Pećanina. Tada je Bakir Izetbegović, povodom informacije da je Bajramović  Pećaninu kao razlog za napad na “Dane” naveo  to što su pisanjem tog magazina nezadovoljni  Bakir Izetbegović i Senad Šahinpašić, saopštio ovo: 

“Želim samo obratiti pažnju onom dijelu javnosti kojem je stalo do istine na činjenicu da Senad Pećanin svaki put kad pomene moje ime, a naročito prezime, piše zlonamjerno i neistinito. Ali svakako je čudno da je TV BiH požurila da objavi ovu vijest bez provjere. Tako je dala publicitet jednoj zlonamjernoj laži, koju nikakav demanti više ne može popraviti. Kaljanje obraza nedužnih ljudi ne bi smjelo biti podržano neprincipijelnom kolegijalnošću novinara jer to neće doprinijeti ugledu njihove struke”.

ONDA NIŠTA

Ako ne vidite sličnost između svakog napada na novinare u BiH, na svakom dijelu njene teritorije, bez obzira na etničku pripadnost napadača i napadnutog - onda ništa.

Ako ne razumijete da je relativizacija napada na novinare, ili još gore: pravdanje napadača i osuda novinara, otškrinuta kapija za novo nasilje - onda ništa.

Ako kažnjivost napada na novinare zavisi od društvenog ugleda, partijskog statusa i, recimo, patriotizma napadača (ili manjka patriotizma kod napadnutog) – onda ništa.

Ako sudovi u slučaju napada na novinare ne presuđuju oštro, neselektivno i brzo – onda ništa.

Onda nam preostaje da izražavamo solidarnost, ponavljamo pohabane frazetine o značaju slobodne štampe i nosimo patetične transparente i majice, tipa: „Svi smo mi Radiosarajevo.ba“.

Sve u svemu – ništa. 

(zurnal.info)