POSLJEDNJI KOLEKTIVNI CENTAR U SARAJEVU: Hoće li proljeće ikada stići u Hrasnicu?

U posljednjem kolektivnom centru u Kantonu Sarajevo žive 23 porodice. Jedni su raseljeni sa teritorije Republike Srpske, drugi sa područja KS-a, a tu je i deset socijalno ugroženih porodica. Iako je novac za zatvaranje ili rekonstrukciju zgrade davno osiguran, nikada nije iskorišten. Dok u Kantonu Sarajevo traje borba za vlast, dok se akteri bore ko će prigrabiti više i brže, u ovoj zgradi bukvalno umiru ljudi na čijim je životima sagrađena bolesna bh. piramida moći.  

NE BUDIMO TERET DRŽAVI

U prizemlju zgrade dvije su mašine za veš, odavno razvaljene:

- Mašina br…. dnevno može izvršiti maksimalno pet pranja – piše na požutjelom rasporedu korištenja veš mašina zalijepljenom za zid iznad. Jasno je da raspored više niko ne poštuje. 

Tadašnji upravnik zgrade stanarima je ostavljao različite vrste obavještenja po zidovima. U jednom iz 2009. upozorava ih kako je u cijelom svijetu nastupila kriza, te kako i stanari moraju biti savjesni i štedjeti energente, kako bi proizvodili što manje troškova, da se ne bi međusobno optuživali “ukro ovaj, ukro onaj”:

-Kao što svi rade, tako ćemo i mi dati svoj doprinos da se pomenuta kriza što lakše prebrodi i da ne budemo prevelik teret našoj državi – kantonu - piše upravnik.

Dvadeset i pet godina od kraja rata, ovi ljudi, zaboravljeni, poniženi i sakriveni na periferiji, izgubili su svaku nadu da će im biti bolje. Razočarani stotinama iznevjerenih obećanja, uglavnom više i ne žele razgovarati:

-Uvijek mi je zategnuto, a danas sam se opustila – zatvorit će vrata pred nama jedna od stanarki. 

JURIŠNIK U KOLEKTIVNOM CENTRU

- Kako jurišnik Armije BiH završi u kolektivnom centru? – pita nas Miralem Salčin, koji sa suprugom i kćerkom koja pohađa deveti razred živi na drugom spratu zgrade u sobi od 16 kvadrata.

U prepunoj fascikli čuva novinske isječke iz rata u kojima se spominje i njegovo ime. Dok čuči u hodniku ispred zajedničkog WC-a za sve stanare ovog sprata, prebire kopiju vojne knjižice, pohvale, priznanja… Pofalićka bitka, bitka za Žuč, a tu je i potvrda da ne prima nikakvu naknadu za učešće u ratu. Priča o prijateljima koje je izgubio u ratu, bitkama i generalima, danu kada je komandant Zaim Imamović po njega poslao helikopter na Treskavicu:

-Toliko me volio. Bio sam sa njim kad je poginuo.

Iako ne radi, nema nikakve prihode od socijalnih službi:

- Nisam čak ni za tu kategoriju sirotinjski dodatak. 

Odbili su ga “oni gore”, oni “koji nikada nisu nigdje ni bili”:

-Nijedan zadatak u ratu nikada nisam odbio. Uvijek sam išao ispred vojske i završim ovdje. Ljudi koji su bili vani su pootvarali firme, zaradili. Čovjek koji je klao krmad na Stupu i granata ga je pogodila dobio je vojnu invalidninu. 

Viđa Miralem često po kancelarijama dosta ministara i činovnika, kaže. Nagledao ih se decenijama dok je molio za svoje pravo, za dostojanstven život koji nije dobio:

-Uđem, on spusti glavu preda mnom. “Pa šta više poginješ”, kažem mu: “Navikli smo valjda, 20 godina je prošlo!”

Bolestan je, ali se ne liječi jer nema zdravstveno osiguranje. Nema ni novac za kćerkinu užinu, pregled za bolesnu suprugu…

- Do kontejnera su nas spustili. 

Jesu, potvrdit će sustanaraka. Ne želi reći ni ime a ne pristaje ni na fotografisanje. Ima dva odrasla sina. Trebali su, priča, otići kad su djeca bila prvi razred:

- Sad su odrasli ljudi a nismo otišli.

Suprug, pripadnik Armije BiH, umro je u kolektivnom centru prije nekoliko godina. Više puta ponavlja šapatom dok je konačno ne uspijemo razumjeti. U povjerenju priznaje:

- Prosila sam. 

NEDŽADOVO BOGATSTVO

Oni koji se sa viših spratova uspiju spustiti u prizemlje dobro su prošli, smatraju. Dole imaju stanove sa više prostorija i vlastitim kupatilom. Prostorije su u lošem stanju, plafoni otpadaju, hodnici su puni vlage. Nedžad živi u Apartmanu broj 1. Sa majkom, koja je umrla u centru, živio je na drugom spratu, a onda su dobili stan u prizemlju. Nema dana, priča, da hitna ne dođe u zgradu.  

- Bili smo najbolji prijatelji, ja i moja majka. Otkada je ona umrla, tu su sada moji novi prijatelji, Kićo i Kikica – pokazuje na dva pagaja:

- Kikica je plava a krupniji je Kićo. 

Kićo i Kikica lete slobodno po cijeloj prostoriji kljuckajući novogodišnje đerdane i raznobojne kugle koje vise sa lustera. Nedžad je ukrasio i slike na zidu, prozore, ormare…:

- Oni su moji drugovi. Šta god im kažem, nikom ne prepričaju. Maleni moji. 

Rođen je u Sarajevu, i rat je proveo u Armiji. Podiže nogavice da pokaže ožiljke od operacija, a ima i povredu ramena:

- Ovdje ima mnogo nervoze, netrepeljivosti. Čak i ljudi koji su bili u dobrim odnosima ne razgovaraju. Znam još jednu činjenicu – svi koji imaju auta ne bi smjeli koristiti kuhinju. A dobijaju i hljeb i kuhanje i sve ostalo. Kad god sam išao sebi nešto da rješavam, mislio sam i na njih. Kažem ja njima: “Ljudi, ja jesam sebi najpreči, ali svi smo sa istim problemima!” 

Optimizam pronalazi u nekim aktivnostima izvan centra:

- Ja se bavim drugim poslovima, radim u jednom udruženju RVI na Grbavici, a bavim se i invalidskom košarkom, vrhunski sam sportaš. Obišao sam Evropu i sve živo. Medalja imam more. 

Medalje su okačene u jednoj od soba, pokazuje nam ih. Priča kako ima 120 KM invalidnine i još nešto zaradi, pa se “i nabere”:

- Zadovoljan sam malim stvarima. Ne treba meni bogatstvo. Bogatstvo mi je ovo što mi je ostalo – pokazuje na stan.

Vjerovao je do prije par godina da će iz centra zaista i otići. Svake godine među stanarima, nakon kurtoazne posjete nekoga iz ministarstava, širila se vijest:

-Kažu da bi se na proljeće išlo odavde.

To proljeće još uvijek nije stiglo. 

(zurnal.info)