Čitaonica Žurnal

Tomaš o Begićevoj Divljoj tami: Erotika u borbi sa smrću

marko tomaš & mehmed begić
Piše: Marko Tomaš

Mehmed Begić ima novu zbirku pjesama "Divlja tama". Marko Tomaš piše: Vrijeme je da se zaljubite u Mešine stihove. Bestidno pozovite još nekoga. Ovo je takva igra. Nema kompromisa. Divlja je i tamna. Zove se ljubav.

Sigurno postoje valjani razlozi zašto, recimo, sestra ne može biti psihoterapeut svom bratu. Takvih pravila u literaturi nema, ali moram priznati da se oduvijek, više stidljivo nego malo, plašim što ću zateći iza korica bratove knjige. U slučaju „Divlje tame“ slutio sam kakvog ću Mehmeda tamo pronaći ali strah je svejedno ostao. Strah je to koji dolazi iz osjećaja krivnje što toliko malo vremena posvećujemo onima koje volimo a s godinama svaki putnik je za godinu dana svjesniji da nas sve čeka ono finalno, zadnje putovanje nakon kojeg više neće biti susreta koji bi nam omogućili da se podsjetimo koliko smo vezani uspomenama od kojih se pravi bratska, sestrinska, prijateljska i svaka druga ljubav. 

Otvorio sam rukopis pod nazivom „Divlja tama“ i susreo nekog meni slabo znanog Mešu. Znao sam da on postoji ali se uvijek postojano trudio zaštiti druge od surovosti i divljine njegove tame koja je nad njegovim stihovima do sada lebdjela tek kao mogućnost. 

Prijateljica, koja se prošle godine prvi put susrela s Mehmedovom poezijom, otpuhnula je i izjavila kako njegove pjesme pulsiraju erotikom. Ta je erotika i dalje tu samo što se sada upustila u borbu sa smrću. Postala je zadnja brana ljudskog prava na ideju vječnosti u kojoj ćemo moći nadoknaditi svu ljubav koja nam nije pružena i svu ljubav koju nismo pružili čekajući prokleti pravi trenutak koji nam stalno izmiče. „Divlja tama“ je Mešin pravi trenutak. Mehmed ga je velikodušno podijelio s nama. A za ljubav se ne treba zahvaljivati. Ljubav treba uzvratiti. Vrijeme je da se zaljubite u Mešine stihove. Bestidno pozovite još nekoga. Ovo je takva igra. Nema kompromisa. Divlja je i tamna. Zove se ljubav. 


 

 

Uvod u ostanak 

 

Obučeni smo u crno  

ali nas crnina ne određuje. 

U magli je naš 

nepredvidljivi svršetak 

i mrtve su definicije.

Slobodan poput  

malenih stopala 

u okeanu 

po prvi put ostavljam 

prste u tuđoj kosi. 

Nepomičnost je rješenje. 

Želim pulsirajući prostor 

između nas

i raširene noge 

dok sa usana 

čitam najnovije vijesti

     izvještaj iz bolnice 

     razloge 

     zašto je spaljena 

sedma policijska stanica.

Obučeni smo u crno 

pa ipak niko ne posjeduje 

našu usamljenost. 

 



Diši

 

Tvoja je smrt nasukana

u mojim prsima

i jedino 

što sam u stanju

je razmišljati

o vinogradima.

Svjetlost pada na grozdove

i kapi rose

klize

kao niz davnu dojku

obilježenu ožiljkom

koji sam volio.

Bljesak takvog sjećanja

razoružava me

i oslobađa

od gluposti

koju bih mogao napraviti.

Nismo kupili brod

i nismo stigli ostvariti

toliko toga

zapisanog

u iskrzane rokovnike.

Sada pripadaš zemlji

koju je natapao

naš znoj

i ništa osim poraza

nije izvjesno.

Ponekad se usudim

spustiti gard

i dozvolim ti

da nedostaješ

poput mora i slatke vode.

 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Poezija, Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš, Mehmed Begić