Čitaonica Žurnal

Uz predstavu Sedam strahova: Šutnja ne umanjuje krivicu

Piše: Selvedin Avdić

Prenosimo tekst iz afiše pozorišne predstave “Sedam strahova”, koju je po istoimenom romanu Selvedina Avdića režirala Selma Spahić u BNP Zenica

 

 

“Sedam strahova” je roman koji mi već petnaestak godina ne dozvoljava da ga napustim. Stalno me vraća sebi. Nisam to očekivao kada sam ga pisao. Doživljavao sam ga kao intimni prostor slobode, gdje je sve moguće i sve dozvoljeno. Bilo je to sigurno mjesto u kojem je iskrenost imperativ, gdje nema kompromisa i ne postoje neugodna pitanja. Dok sam tamo boravio, nisam razmišljao o kritičarima, izdavačkim kućama pa čak ni o čitateljima i čitateljicama. Tek kada je došao dan da rukopis napusti folder i postane knjiga, počeo sam strepiti za njega. Ali, više mu nisam mogao pomoći... Mogao sam se samo nadati da će sresti dobronamjerne ljude.

 

...

 

S punim povjerenjem predao sam roman Selmi Spahić i Emini Omerović da ga adaptiraju za teatar. S njima sam sarađivao na adaptaciji knjige “Moja Fabrika” za teatar i tada su one tekst značajno nadgradile i poboljšale, dale mu perspektive koje sam ja iz različitih razloga previdio.

Zbog toga sam mogao biti siguran da će s jednakom pažnjom pristupiti i ovom rukopisu. Također, zanimalo me je i njihovo čitalačko iskustvo, način na koji će odgovoriti na pitanja koja sam otvorio u romanu. Moje prisustvo samo bi im smetalo. Na taj način, roman je sreo dobronamjerne ljude kakve sam mu poželio, čitateljice koje su prepoznale sve njegove nijanse.

Svijet “Sedam strahova” pun je zamki koje bezuspješno pokušavaju izbjeći njegovi likovi. U njemu ljudi preko noći postaju nevidljivi, a duhovi se nenadano pokazuju i uspravljaju. Tamo je teško uočiti šta je stvarnost a šta košmar, granice se ruše i pukotine proždiru zidove sve dok ne shvatimo da više nije ni važno na kojoj smo strani, jer su posljedice iste. Njih dvije su se s lakoćom kretale kroz taj svijet i ono što vidite na sceni zaista je svijet “Sedam strahova”, “gdje usamljenost stvarnost dovodi do fermentacije, do gubljenja oblika, granica, figura i boja”, kako je to uočio dobri Bruno Schulz.

Kada izvrstan glumački ansambl uvede likove iz romana među nas, vidimo da su nam neki od njih sasvim poznati, bliži nego što smo mislili. Tada padne i posljednja granica, ona između glumaca i publike, igre i zbilje. Pozorišni mrak postaje samo mrak.

 

...

 

Moram posebno naglasiti da sam zahvalan svim uposlenicama i uposlenicima BNP Zenica zato što su omogućili “prostor slobode” u kojem se može, bez kompromisa, glasno i jasno ukazati na sramne momente naše istorije.

Ti momenti neće nestati, niti će ih naša šutnja umanjiti. Ali, šutnja može nauditi nama. Ako odustanemo od podsjećanja, od suočavanja, to znači da smo se pomirili sa zločinom, da pristajemo na njega i da nemamo ništa protiv mogućnosti njegovih novih manifestacija. Također, to znači da je zamka koju su nam postavila braća Pegaz u potpunosti uspjela. To bi bilo strašnije od svih sedam strahova koje nosimo. Ako smo ljudska bića, naravno.

 

plakat

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Selvedin Avdić