Žiri 9. međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli, koji su činili Julijana Matanović, Mirko Kovač, Filp David, Andrew Eachtel i Irfan Horozović, nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2008. godini na jezičnom govornom području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dodijelio je romanu Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda.

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani
Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.




"> Žiri 9. međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli, koji su činili Julijana Matanović, Mirko Kovač, Filp David, Andrew Eachtel i Irfan Horozović, nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2008. godini na jezičnom govornom području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dodijelio je romanu Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda.

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani
Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.




"> Žiri 9. međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli, koji su činili Julijana Matanović, Mirko Kovač, Filp David, Andrew Eachtel i Irfan Horozović, nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2008. godini na jezičnom govornom području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dodijelio je romanu Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda.

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani
Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.




">

KNJIGA Nigdje, niotkuda, Bekim Sejranović

s.a.

Žiri 9. međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli, koji su činili Julijana Matanović, Mirko Kovač, Filp David, Andrew Eachtel i Irfan Horozović, nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2008. godini na jezičnom govornom području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dodijelio je romanu Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda.

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani
Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.




Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.