Na seminaru za imame u Istanbulu reis Cerić se zahvalio Evropi za osvještavanje i za pomoć “da shvatimo šta moramo raditi”. U mini anketi pokušavamo dešifrirati Cerićevu poruku.

Na tradicionalnom predramazanskom seminaru za glavne imame bošnjačke dijaspore koji se održavao u Istanbulu, reisu-l-ulema Mustafa Cerić govorio je o situaciji u BiH.

- Ovo je vrijeme bošnjačkog i bosanskog buđenja unatoč pritiscima iz Brisela da nismo vrijedni njihovog povjerenja u pogledu slobodnog kretanja po Evropi. Žao nam je što nas je Evropa tako markirala, ali joj hvala što nas je osvijestila da znamo gdje smo i da shvatimo što moramo raditi, poručio je reis Cerić iz Istanbula.

Magazin Žurnal je napravio anketu sa javnim ličnostima u Bosni i Hercegovini.

Pitanja:

1. Može li reis Cerić govoriti o evropskom putu?

2. Šta je mislio pod “ Evropa nas je osvjestila da znamo gdje smo i da shvatimo šta moramo raditi”?

3. Ima li BiH alternativu osim Evrope?

1. O Evropi ne može niko govoriti osim naroda ove zemlje, pa ni političari koji su nas uvalili u ove probleme. Šta ima reis Cerić da govori, mi trebamo shvatiti da smo sekularna država, i mislim da je neumjesno da se bilo koji vjerski službenik miješa u te stvari.

2. Kao što sam rekla, vjerski autoriteti se ne trebaju mješati, a šta je mislio tom izjavom, pitajte reisa jer bi on trebao znati šta je mislio reći.

3. Alternativa postoji. Evo može se recimo napraviti asocijacija zemalja okruženja koje bi činile jak blok. Time bi se moglo postoći mnogo, a ne kao sada da nas Evropa gleda kao tetku u ormaru koja je nesposobna da se sama o sebi brine.

Asim Mujkić: Neosnovano i neproduktivno

1. Svako ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i reis Cerić koji je vrhovni poglavar IZ u BiH. Međutim, govoreći samo za jedan narod i u korist jednog naroda je neosnovano, neproduktivno i nikome ne donosi koristi.

2. Ne bih mogao kometarisati šta je reis mislio kada je to izjavio.

3. BiH je jedina alternativa upravo Evropa, i ne vidim drugih načina da napredujemo nego kroz Evropsku uniju.

Rešid Hafizović: Pogrešna i pogubna razmišljanja

1. Ja se sa reis Cerićem ne slažem po mnogim pitanjima. Smatram da je reis posljednja osoba koaj bi se trebala baviti ovim pitanjima. Mi imamo cijelu bulumentu ljudi koji su dobro plaćeni da rade taj posao i da se brinu o evropskom putu BiH. To jednog vjerskog službenika ne bi trebalo toliko ticati.

2. To može aludirati na koketiranje i podilaženje Turskoj, budući da i ona ima velike probleme sa EU, pa se ide logikom da se mi priklonimo Turskoj, ako već ne možemo Evropskoj uniji. Ali nekako mislim da je to reis govorio iz bijesa zbog već dobropoznatog problema s vizama.

3. Nama nema druge alternative osim EU, i to mora biti jasno. Bilo koje drugo razmišljanje po mom sudu je pogrešno i pogubno.

Fra Mile Babić: Nedopustivo miješanje u politiku

1. Kod nas je uobičajeno da se religija miješa sa politikom, a mislim da je to nedopustivo i da konačno u praksi treba odvojiti te dvije stvari. Mustafa ef. Cerić, ali i drugi vjerski lideri koji to uporno rade ne bi trebali da se miješati u politiku, a kod nas je to postalo na žalost uobičajeno i normalno.

 2. Pod tom izjavom bi se moglo svašta pomisliti, ali ću to ostaviti nekome drugome na razmišljanje.

3.Kakva alternativa, pa mi pripadamo Evropskoj uniji. Međutim, tu postoje birokratske kočnice, a krivce za to znamo.

Enver Kazaz: Poluobrazovan čovjek

1. U sekularnim društvima, pravo govora ima svako, pa i reis Cerić i svi ostali vjerski službenici. Međutim, ovdje se radi o politizaciji religije, u svrhu pribavljanja moći. Bit ću konkretan, reisa Cerića ne zanimaju Bošnjaci ni najmanje, on koristi sekularni prostor za jačanje svoje moći. Radi se o običnom prevarantu i poluobrazovanom čovjeku koji istupa samo kada je njemu potrebno.

2. To bi trebalo značiti da se mi sada priklonimo Turskoj. Ovim gestom Mustafa Cerić izražava mržnju prema Zapadu, s ciljem islamocentriranja svojih vjerenika. A s druge strane na tom istom Zapadu poput kakve mahaluše samo klima glavom. Zbog toga je on i dobio nagradu Kissingera, najzlobnijeg ideologa modernog doba.

3.I kada bi Bosna i Hercegovina imala alternativu ne bi je smjela iskoristiti zbog neoliberalnog kapitalizma. Mi bismo tada postali kao neke zemlje Afrike, tj. “divlja drugost”. Bili bi potpuno izolirani.

(zurnal.info)

Kada su u Udruženju demobilisanih boraca Bosansko – podrinjskog kantona čuli kako Almir i Adis, na bini Festivala prijateljstva u Goraždu, pjevaju motaj, smotaj, odmah su posumnjali u njihov patriotizam. To se desilo taman kada sam pomislio da nakon incidenta na sličnom festivalu više niko ne može posumnjati u dobre namjere benda Dubioza kolektiv.

Podsjetimo, nekoliko budaletina bacilo je kamenje na pozornicu festivala Ex Yu rocks kod Banja Luke, jedan je pogodio basistu, pa su muzičari morali napustiti binu. Ali nisu izgubili smirenost... Brano Jakubović je izjavio da je koncert počeo fenomenalno, ali da je pet kretena sve uništilo bacajući kamenje.

- Apsolutno nas ne interesiraju, svi smo postali taoci nečije gluposti.

Organizatori festivala govorili su da su tužni zbog ovog incidenta i narednog dana svim posjetiocima podijelili narukvice sa sloganom Spusti kamen! ne bi li i na taj način pokazali da osuđuju takve agresivne ispade.

Obe strane, iako direktno oštećene zbog incidenta, uspjele su sačuvati zdrav razum i pokušale spriječiti da iz besmislene provale nasilja neko pokupi političke poene.  Ali, čini se da je kod nas nemoguće spriječiti taj sport. U medijima se pojavila informacija da su nasilnici počeli skupljati kamenje čim su čuli sample Ovo je Bosna i Hercegovina. Ne znamo uz pomoć kakve analize ili ankete se došlo do ovog saznanja. Znamo da agresivcima nije potrebno mnogo da podivljaju. Nekada je za to dovoljan drugačiji dres, seksualna orjentacija, religijsko opredjeljenje, nekada baš ništa, ponesu ih dosada, frustracija i višak adrenalina.

Našim nacionalistima se veoma dopao ovaj detalj, bio on tačan ili ne.  Jedni su tvrdili da je sample nepotrebna provokacija za stanovništvo kojem su još svježe uspomene na rat, a drugi su jedva dočekali da primjete kako su te reakcije protjerivanje Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, pa posegli za sjećanjima na genocid i etničko čišćenje. Takvi su naši nacionalisti, ni njima ne treba mnogo da podivljaju, nekada je u pitanju nesporazum oko pljačke državne imovine ili raspodjele vlasti, katkad oko prebrojavanja leševa, a tokom zatišja dovoljna im je i kakva lažna informacija.

- Ono što nas pogađa više od samog incidenta je način na koji pojedini mediji, željni senzacija u vidu krvavih glava i plemenskih sukoba, insistiraju isključivo na nacionalnoj pripadnosti ljudi "umiješanih" u ovu priču, da bi im to služilo kao još jedan dokaz za generalizacije po kojima se o čitavim narodima sudi na osnovu nekolicine radikaliziranih pojedinaca – napisali su u svom saopštenju, objavljenom u Žurnalu, članovi benda Dubioza kolektiv.i

Zaista sam smatrao da će nakon ovakve reakcije dobre namjere benda Dubioza kolektiv biti neupitne. Naravno, kao i mnogo puta do sada gorko sam se prevario. Ovaj put razuvjerila me nekakva Umjetnička komisija boračkog udruženja iz Goražda koja je pažljivo analizirala tekst pjesme Blam Blam, u njemu pronašla sumnjive antidržavne elemente i zaključila: Patriotizam pada u vodu nakon pjesama u kojima se djeci poručuje: "Motaj, smotaj".

Kada su profesionalni nekadašnji borci u zdravlju i veselju pronašli pogodne krivce, uočili su da je bend Dubioza kolektiv kriv i za tešku situaciju u kojoj se nalaze njihovi saborci.

- Smeta mi i što se značajna sredstva izdvajaju za ovakve i slične bendove, a umanjuju se prihodi boračkim populacijama – izjavio je jedan od njih.
Protjerivanjem hašišara svi problemi u Goraždu su riješeni, mladi će se ukloniti sa ulice, dileri se prebaciti na eko privredu, ratni profiteri će se pokajati, bivši borci zaposliti... I, mirna Bosna. A Dubioza neka svoje stihove Šareni marketinški zidovi srama / prazna obećanja su najbolja reklama / na stolu komad hljeba, u snovima salama / sve u ime zakona, čist profit i zarada i Zašto ratni invalidi žive ko jadnici, pjevaju onima koji ne znaju čitati između redova.

Boračke organizacije u Bosni i Hercegovini su konzervativna udruženja jako zainteresirana za muzička dešavanja, poput gostovanja Lepe Brene ili Bijelog dugmeta, što ih smješta na poziciju između Islamske zajednice i nekakve estradne udruge. Njihovi predstavnici, koji za svoje ratne zasluge i danas primaju platu, usko su povezani sa strankama na vlasti i to ne treba posebno dokazivati. (Onima kratkog pamćenja pomenućemo samo podršku bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću, uplašenom zbog bezazlenog grafita na fasadi zgrade u kojoj je ukrao stan ili bivšem kantonalnom premijeru Samir Silajdžiću kojem je smetao huk protesta ispod prozora.) Kako, inače, drugačije, objasniti njihovu šutnju na bezbroj afera, pljački državne imovine ili kršenja ustava i ljudskih prava koje naše vlasti svakodnevno čine? Kako objasniti da im smeta refren pjesme koju nisu razumjeli, a da im ne smeta što su ratni profiteri, ubice i kriminalci sahranjeni na Kovačima zajedno sa njihovim poštenim saborcima? Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade?

Profesionalni demobilizirani borci probude se iz svog autističnog sna u državnim jaslicama samo kada su im ugrožena njihova prava, kasne im primanja ili se režu povlastice. U svakoj drugoj situaciji ugodno sarađuju sa vlastima. S druge strane, Dubioza kolektiv su sasvim društveno angažirani, sa jasnim ciljem koji je Brano nedavno precizirao u jednom intervjuu: Samo želimo da promovišemo normalan život koji svaki građanin ove zemlje zaslužuje, bez obzira iz kojeg dijela BiH jesu, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost.

Ako bi se ponašali kao predstavnici boračkih udruženja trebali bi da brinu samo o problemima autorskih prava, piraterije i slobodnog tržišta. Trebali bi da pišu pjesme o širokom Sarajevu, prstenu i lancu na Bosancu, da revu turbo sevdalinke na stranačkim skupovima... Naprotiv, oni su angažirani na prostoru čitave BiH, ignoriraju entitetske i kantonalne granice, kažu šta treba onom ko to zaslužuje, bez obzira na rizik...

Kao što vidimo, ovdje se radi o hrabrosti i kukavičluku, kolaboracionistima i patriotama, egoistima i humanistima. Normalno je da se nalaze na različitim stranama. Sve ostalo nije normalno.

(zurnal.info)

Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...

Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.

Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!

Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...

Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...

Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.

(zurnal.info)

Tokom dvogodišnje izgradnje nove zgrade Općine Ilidža i poslovnog centra prekršeni su skoro svi kriteriji javnog konkursa. U zamjenu za novu zgradu načelnik ove općine Amer Ćenanović poklonio je kompaniji ANS Drive atraktivno zemljište u centru Ilidže i omogućio izgradnju sporne stambene zgrade. Ovaj slučaj je savršen primjer sprege lokalnih političara i moćnih građevinski firmi

Načelnik sarajevske općine Ilidža Amer Ćenanović omogućio je kompanijama ANS Drive, Unipromet i EGW više nego povoljnu izgradnju tržnog centra i spornu izgradnju stambene zgrade. Poklanjajući atraktivan komad zemlje u samom centru ove općine Ćenanović je zauzvrat tražio izgradnju nove i blistave administrativne zgrade za sebe i radnike Općine te navodno sve njene stanovnike.

Po cijeni od oko 70 maraka po kvadratu ortačka grupa ove tri građevinske kompanije dobila je 14.000 metara kvadratnih. Uz to je njihov zadatak bio napraviti novu zgradu općini po sistemu ključ u ruke i minimalnoj cijeni od 700 maraka po kvadratu.

Ilidžanski načelnik, valjda zaslijepljen sjajem nove zgrade, nije reagirao na samovoljnu promjenu namjene zgrade ortačke grupe. Tek je dio zgrade ostao poslovni centar dok su ostali spratovi bez ikakve saglasnosti općine postali stanovi, tačnije njih 176.

Ti se stanovi sada prodaju po cijeni od 1.660 maraka po kvadratu bez PDV-a i u njima žive, kako su nam na upit iz kompanije ANS Drive rekli, krem de la krem stanari.

- To su prvo kupovali naši poznanici i kolege – rečeno nam je iz odjela za prodaju stanova na Ilidži ANS Drivea.

Tajni konkurs

Načelnik Ćenanović je još prije dvije godine raspisao javni konkurs za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju poslovnog centra. Konkurs je objavljen 30. aprila i prvog maja, vrijeme kada je većina stanovnika Bosne i Hercegovine daleko zainteresiranija za ćevape i janjetinu od dnevnih novina i javnih konkursa.

U ovom je konkursu općina tražila najbolje ponuđače za izgradnju 14.000 metara kvadratnih velikog poslovnog centra na tri sprata. Nigdje u konkursu nije pominjana stambena zgrada. Tada definisana početna cijena naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 24,79 a renta 43,65 maraka.

Kao poseban uslov Ćenanovićev konkurs je tražio izgradnju zgrade općine od 3.500 kvadrata uz najnižu cijenu izgradnje od 700 maraka te je posebno naglašena važnost poštovanja roka za izgradnju općinske zgrade.

Zainteresovanim je ostavljen rok od 15 dana za podošenje prijedloga što je neobično kratak rok za ovakve konkurse.

Dostigle prijave otvorene su već 18. maja a narednog dana je već izabran najbolji ponuđač, ortačka grupa kompanija ANS Drive, Unipromet i EGW formirana 10. maja. Zanimljiva je i cijena koju su ponudile tri kompanije: naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 25 a renta 44 marke, svega nekoliko feninga više od najniže cijene.

Zavidna brzina općine i ponuđača isčeznut će ubrzo pa će radovi umjesto za šest mjeseci biti završeni tek nakon tri godine uz mnoge nejasnoće.

Megalomanske ambicije

Bez ikakve opravdane potrebe izdavanje urbanističke dozvole kasnilo je i ona je izdata tek u februaru 2007. godine. Potpisivanje sporazuma, plaćanje renti i odobrenje Općinskog vijeća trajalo je još punu godinu dana iako je navedenim sporazumom izvođač bio obavezan radove početi u maju 2007. godine i završiti ih do kraja novembra iste godine. Iako je to napisano u sporazumu, načelnik nikada nije obavijestio Općinsko vijeće o kašnjenju početka radova.

Ovo je bio prvi u nizu dokumenata u kojima se mijenjaju uslovi i sadržaj prvobitnog konkursa. Površina zgrade općine povećana je na 4.904 kvadrata.

Kamen temeljac za novu zgradu položen je početkom jula pa više nije postojala ni teoretska šansa da se ispoštuje nekoliko puta produžavani rok. Slijedila su brojna obećanja načelnika o rokovima završetka, svaki put prekršena.

Da nešto sa izgradnjom ovih zgrada nije uredu pokazala je i tabla o gradnji zgrada postavljena na početku radova. Umjesto ortačke grupe kao investitora, oni su postali samo izvođači radova a pojavio se do tada nespominjani investitor, izvjesni, Sani Grand City. Na ovoj tabli nije bilo uobičajnih rokova za završetak radova. Ona je uklonjena nakon reakcije ilidžanskog SDP-a i zamijenjena novom u kojoj je projekat nazvan Sani Grand City a investitor je bio ANS Drive. Pojavio se napokon i rok za završetak radova ali od godinu dana što je u potpunoj suprotnosti sa javnim konkursom i potpisanim sporazumom. 

U maju ove godine, sa zakašnjenjem od tačno dvije godine, konačno su završene i otvorene obje zgrade, ni nalik na one predviđene javnim konkursom. Zgrada općine zaustavila se na šest hiljada kvadrata a poslovni centar na vrtoglavih 24.500.

- Zgrada općine je u potpunosti završena i useljena i ima šest hiljada kvadratnih metara – sve je što nam je, dok je načelnik na odmoru, mogao reći Mirsad Čaušević, stručni saradnik u Općini, o novim ilidžanskim zgradama.

Uz to, na poslovnom centru planiranom na maksimalno tri sprata nikla je stambena petospratnica koja je zajedno sa poslovnim centrom koštala navodno oko 40 miliona maraka.

Finansijska policija Federacije nedavno je sačinila izvještaj provjere poslovanja Općine Ilidža koji još uvijek nije dostupan javnosti ali će svakako biti zanimljivo vidjeti kako su na testu prošle izgradnja dvaju zgrada.

Stanovnici Ilidže sada, prema riječima Ćenanovića, uživaju u blagodetima nove administrativne zgrade, skupo plaćene u vrijeme krize, a on i vlasnici građevinskih kompanija u dobro obavljenom poslu i zasluženom odmoru.

(zurnal.info)