Sjećate se kraja Pisca iz sjene – kada glavni junak otkriva kodiranu poruku u stranicama memoara bivšeg britanskog premijera Adama Langa? Dok glavni junak okreće stranice knjige primjećuje da prve dvije riječi svakog poglavlja prave rečenicu kada se poredaju pravilno. Poredajte ih u niz i dodajte kratku frazu kojom počinje posljednje poglavnje i dobili ste kostur u premijerovom ormaru.

Langova supruga Ruth bila je tokom studija 1976. godine regrutovana kao aget CIA-e u Americi od harvardskog profesora Paula Emmetta.

Nije tajna da je lik Adama Langa napravljen prema stvarnom bivšem premijeru Tonyju Blairu. A pogledajte slučajnosti: Blairovi memoari – A Journey: My Political Life – su upravo objavljeni. Sudeći prema kritici Michika Kakutanija u New York Timesu, knjiga je bacila malo svjetlosti na čovjeka koji ostaje tajanstven do samog kraja. Ali da li je u knjizi zaista toliko nepredvidiv? Ili je Blair, baš kao fiktivni dvojnik, sakrio najsočnije detalje u kodu?

Dobio sam primjerak premijerovih memoara i sada ću je podvrgunite istim kriptografskim analizama koje je koristio lik Ewana McGregora u Piscu iz sjene. Ako uzmemo prvu riječ iz prvih 21 poglavlja, a onda prvu frazu posljednjeg odlomka, šta dobijamo?

Na... (On ... the … eng.)

Za sada je dobro.

Poslije... (later ... the … eng.)

Uh-oh. Ni ostalo nije ništa manje katastrofalno. Evo pune dekodirane poruke:

Na kasnije Churchill ti ja ono ovi izraz zapad. (On the later the Churchill you the the I the it as the the it the the the on those the term "the West.")

Šta ako uzmemo drugu riječ iz svakog poglavlja i spojimo ih?

2 putovanja koja neravnopravnost vratila je bila kampanja buđenja trupa ostavljenih 2001. je ja slabi problem je 2005. godine raspored roka posljednjih mjeseci. (2 journey that disadvantage returned was campaign awakening forces left 2001 is I weeks problem is 2005 schedule last the months term eng.)

Može li “kampanja buđenja trupa ostavljenih 2001.” biti referenca za al-kaidine spavače? Ili se možda Blair potrudio više nego Langov lik da sakrije tajnu poruku – vjerovatno je skrivena u anagramu. Evo šta dobijete kada uzmete Churchill frazu iznad i prerasporedite slova:

Oh, istina, koherentnost: Učestvovat ću u vrućoj trojci, onda sa najbjeljim sportistom. Progutali su. Huh. (Oh, the truth, coherence: I'll hit the hottest threesome, then the whitest athlete. They eat it. Huh. Eng.)

Tony Blair, ti stari vraže!

(Preneseno sa Slatea)

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.

Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

(zurnal.info)

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste

U Irskoj je uhapšeno sedmoro ljudi optuženih za planiranje atentata na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, koji je u listu Nerikes Allehanda objavio karikaturu glave proroka Muhameda sa telom psa. Jedan Somalijac napao je u Arhusu sekirom Kurta Vestergarda, najkontroverznijeg karikaturistu Jyllands-Posten-a. U Londonu, Fajzal Jamani, advokat iz Saudijske Arabije, preti da će se pozvati na ozloglašeni britanski zakon o kleveti i u ime svih 95.000 „Muhamedovih naslednika“ tužiti danske novine koje su objavile karikature.

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste. Pretnje i nasilje koje okružuju ove karikature imale su efekta i na pisce, izdavače, vlasnike galerija i pozorišne reditelje. Pre dve godine, jedan od vodećih američkih izdavača, Random House, odustao je od objavljivanja Dragulja Medine, lake, romantične priče o Ajši, najmlađoj ženi proroka Muhameda, strahujući da bi se knjiga mogla doživeti kao uvreda.

OTKAŽIMO MOCARTA

Kada je prošle godine Yale University Press objavio knjigu Karikature koje su potresle svet, naučnu studiju profesorke Jute Klausen o kontroverznim karikaturama, odbio je, na njeno iznenađenje, da karikature štampa u knjizi. Kada je časopis koji se bavi slobodom govora, Index on Censorship, objavio intervju sa profesorkom Klausen o odluci YUP-a, takođe nije želeo da objavi karikature.

Malo bih se dvoumio, ako ćemo iskreno“, kaže Ramin Grej, zamenik direktora Londonskog kraljevskog pozorišta, na pitanje da li bi postavio predstavu koja kritički govori o islamu. „Zavisi da li predstava vredi, ali, s obzirom na vreme u kojem živimo, bilo bi teško, jer biste bili zabrinuti da će se neko uvrediti i da će drama biti zaboravljena usred svih kontroverzi. To čoveka primorava da bude obazriv.“ U junu 2007., ovo pozorište je otkazalo novu adaptaciju Aristofanove Lisistrate, čija se radnja odvija u muslimanskom raju, iz bojazni da bi predstava mogla da izazove uznemirenje. Drugo londonsko pozorište, Barbican, izbacilo je delove predstave Tamerlan Veliki, iz istog razloga, dok je berlinska Deutsche Oper 2006. godine otkazala izvođenje Mocartove opere Idomeneo, jer se u njoj pojavljuje Muhamed.

zložbu fotografija iranske umetnice Soreh Hera, koja je prikazivala homoseksualce sa maskama Muhameda. „Neki ljudi u našem društvu bi mogli to da dožive kao uvredu“, rekao je direktor muzeja Vim Van Krimpen. De Volkskrant, holandski levičarski list, pohvalio je muzej zbog „velikog profesionalizma“ u uklanjanju slika.

Samoj Heri je prećeno smrću. Tim Marlo iz londonske galerije White Cube, kaže da je takva autocenzura sada uobičajena, ali da je „malo ko priznaje“.

Za mnoge je ovo znak suštinskog sukoba islamskih i zapadnjačkih vrednosti. Američki pisac Kristofer Kaldvel u svojoj kontroverznoj knjizi Osvrti na revoluciju u Evropi, objavljenoj prošle godine, tvrdi da su migracije muslimana u Evropu bile nalik kolonizaciji. „Otkad je pre pola veka došao“, kaže Kadvel, „islam se ogrešio o mnoge evropske običaje, ideje i državne strukture sa kojima je došao u kontakt.“ Islam „ne obogaćuje niti oplemenjuje evropsku kulturu; on je potiskuje.“

Ovu ideju o „sukobu civilizacija“ prvi put je spomenuo istoričar Bernard Luis pre dvadeset godina, posle afere sa Salmanom Ruždijem, a nekoliko godina kasnije ju je popularizovao američki politikolog Semjuel Hantington. Danas je ona skoro opšteprihvaćena. „Ponovo se“, kako kaže pisac Martin Ejmis, „zapad sukobljava sa iracionalnim, agnostičkim, teokratsko-ideokratskim sistemom koji se suštinski i nepomirljivo protivi njegovom postojanju“.

Pa ipak, čak i dok nastavlja da razvija svoju tezu o sukobu civilizacija, Kaldvel otkriva njene nedostatke. „Ono što sekularni Evropljani nazivaju islamom“, kaže on, „jeste niz vrednosti koje bi prihvatili Dante i Erazmo“. S druge strane, moderna, sekularna prava na kojima se sada temelje „ključne evropske vrednosti, šokirala bi Dantea i Erazma“.

Drugim rečima, ono što sada smatramo „evropskim vrednostima“ – individualna prava, sekularizam, sloboda govora – jesu moderne vrednosti, drugačije od onih koje su nekada pokretale evropska društva. Ne bi samo srednjovekovni Evropljani odbacili savremene evropske vrednosti. Odbacuju ih i mnogi današnji Evropljani. Britanska spisateljica Melani Filips se oštro protivi onome što doživljava kao „islamsko preotimanje zapada“ i onome što naziva „laganim približavanjem društvenom samoubistvu“, što je posledica prihvatanja muslimanskih imigranata. Pa ipak, blagonaklono gleda na islamsko odbacivanje sekularnog humanizma, koji razume kao „izopačenu i haotičnu kulturu trenutnog zadovoljenja poriva, u kojoj se porodice raspadaju, deca divljaju, a nasilje, nered i vulgarnost vladaju ulicama“. Muslimani su „zaključili da društvo koje ih primorava da se identifikuju sa tim predstavlja moralnu septičku jamu“, kaže Filips. „Nije nikakvo čudo što ga onda odbijaju.“ I Kaldvel smatra da, iako je trenutni sudar zapada i islama možda „bolan i nasilan“, on istovremeno predstavlja „infuziju kiseonika u sivi, cepidlački, materijalistički intelektualni život zapada“, na kome treba da budemo „zahvalni“.

Drugim rečima, ne postoji niz istorijskih evropskih vrednosti koje su u suprotnosti sa islamskim vrednostima. Niti danas postoji jedinstveni niz zapadnih vrednosti. Te iste vrednosti protiv kojih se radikalni islamisti bore – vrednosti sekularnog humanizma – jesu vrednosti kojih se gnušaju neki od najvećih kritičara islama.

ISLAMSKE VREDNOSTI

Ako ne postoji spektar „evropskih vrednosti“ koji prevazilazi istoriju, to isto važi i za „islamske vrednosti“. Kao i sve ostale religije, islam obuhvata niz verovanja i splet društvenih institucija, tradicija i kultura, koje povezuju ljude u posebnom odnosu prema onome što smatraju svetim. Tokom svoje istorije, ove institucije i kulture su transformisale čitanje Kurana i praktikovanje islama. Religije, kao i svi ostali društveni oblici, ne mogu a da se ne menjaju. Savremeni islam ne može da liči na onaj iz sedamnaestog veka, kao što ni današnja Meka ne može da liči na onaj grad iz Muhamedovog doba.

Islam se nije menjao samo vremenski, već i prostorno. Ova veroispovest, koja se proširila od obale Atlantskog okeana do indonežanskog arhipelaga i dalje, obuhvata narode koji su Kuran uklopili u mnoge svoje starije verske i društvene običaje. Ono što pakistanski Mirpurci doživljavaju kao tradicionalni islam, dosta se razlikuje od shvatanja severnoafričkih beduina. A tradicija britanskih Mirpuraca razlikuje se od tradicije Mirpuraca iz Mirpura. Francuski sociolog Olivije Roj ističe da „ključno pitanje nije šta tačno u Kuranu piše, nego šta muslimani tvrde da u Kuranu piše“. Postoji trajno neslaganje među muslimanima oko toga šta piše u Kuranu, dodaje on, „iako svi govore da je Kuran jasan i precizan“.

Čak ni tradicija, koja je navodno toliko duboko ukorenjena i nepromenljiva, poput one oko koje se isplela afera sa danskim karikaturama – zabrana predstavljanja lika proroka Muhameda – u stvari nije ni duboko ukorenjena niti nepromenljiva. Islam nije oduvek zabranjivao predstavljanje proroka. Zabrane su se pojavile tek u XVII veku. Čak su i tokom prethodnih 400 godina brojne islamske zajednice, posebno šiitska, prihvatale likovno predstavljanje Muhameda. U biblioteci Edinburškog univerziteta u Škotskoj, Nacionalnoj biblioteci u Parizu, njujorškom muzeju umetnosti Metropoliten, muzeju Tokapi palate u Istanbulu postoje persijski, otomanski i avganistanski rukopisi sa portretima proroka. Njegov se lik može videti i u mnogim džamijama – čak i u Iranu: na primer, mural iz XVII veka u džamiji Iman zahdah čah zaid u iranskom gradu Isfahanu prikazuje Muhameda sa jasno vidljivim licem.

Čak i danas samo malobrojni muslimani doživljavaju crtanje proroka kao problematično. Ubrzo po objavljivanju karikatura u Jyllands Posten-u, objavio ih je i egipatski list Al Fagr. Crteži su bili propraćeni negativnim komentarom, ali urednici Al Fagr-a nisu smatrali da treba da cenzurišu Muhamedovo lice, i zbog toga nisu trpeli nikakve posledice.

Verske i političke vlasti u Egiptu nisu se bunile zbog ilustracija u Al Fagr-u, iako su zahtevale izvinjenje od danskog premijera.

Ali ako ne postoji univerzalna zabrana prikazivanja Muhameda, zašto su se svi muslimani uvredili zbog karikatura? Pa, nisu. A oni koji jesu, uvredili su se zbog političkog fanatizma, a ne teološke revnosti.

Objavljivanje crteža 2005. nije odmah izazvalo reakcije, čak ni u Danskoj. Tek pošto su novinari, razočarani zbog izostanka kontroverze, kontaktirali neke imame i zatražili od njih odgovor, islamisti su prepoznali priliku, stvorenu ne samo karikaturama, već i osetljivošću danskog društva na njihovo objavljivanje.

Među prvima koji su bili kontaktirani, bio je i kontroverzni imam Ahmed Abu Laban, čovek ozloglašen zbog podrške Osami bin Ladenu i septembarskim napadima. On je iskoristio karikature kako bi sebe promovisao kao portparola danskih muslimana. Međutim, koliko god se trudio, u prvo vreme nije uspeo da izazove veće reakcije ni u Danskoj ni u inostranstvu. Bilo je potrebno da prođe četiri meseca histeričnog agitovanja i brojnih pritisaka od strane saudijskih diplomata da bi se izazvala veća kontroverza. Krajem januara 2006, Saudijska Arabija je povukla svog ambasadora iz Danske i pokrenula bojkot danske robe. U odgovoru na te postupke, brojne evropske novine su objavile karikature u znak „solidarnosti“ sa Jyllands-Posten-om.

Tek je tada taj problem pretvoren u manji diplomatski skandal. Počele su demonstracije i nemiri u Indiji, Pakistanu, Indoneziji, Egiptu, Libiji, Siriji, Iranu, Nigeriji, Palestini, Avganistanu i drugde. Zapaljene su danske ambasade u Damasku, Bejrutu i Teheranu. Ali, kako je Jute Klausen primetila, „ove proteste nisu izazvale karikature, već su oni bili deo konflikta u već postojećim žarištima“, poput severne Nigerije, gde praktično traje građanski rat između muslimana-salafista i hrišćana. Ona tvrdi da je nasilje koje je okruživalo sukob oko karikatura bilo „pogrešno predstavljeno“ kao izraz spontanog gneva muslimana „kojima se nisu dopale slike“. „To apsolutno nije tačno“, kaže ona. „Ove slike su zloupotrebljene od strane određenih političkih grupa u već postojećem sukobu oko islama“.

Zašto su novinari uopšte kontaktirali Abu Labana? Danski novinari su ga opisivali kao „duhovnog vođu“. Po zanimanju je bio građevinski inženjer, a islamista po ubeđenju. Njegovo Islamsko društvo u Danskoj je održavalo bliske veze sa Muslimanskim bratstvom, ali nije imalo veliku podršku među danskim muslimanima. Od ukupno 180.000 danskih muslimana, manje od 1.000 ih je prisustvovalo njihovim molitvama petkom.

Međutim, Abu Laban je bio ozloglašen zbog svoje podrške septembarskim napadima. Iz novinarske perspektive, bilo je logično zatražiti komentar od tako kontroverzne ličnosti. Ali to je bilo logično i u političkom smislu. Liberali sa zapada su ljude poput Abu Labana doživljavali kao prave, autentične predstavnike islama. Danski poslanik Naser Kader se priseća razgovora sa Tøgerom Seidenfadenom, urednikom levičarskog lista Politiken, koji je vrlo kritički pisao o karikaturama. „Rekao mi je da su te karikature uvredile sve muslimane. Ja sam mu odgovorio da nisam uvređen. On mi je na to rekao: Ali ti nisi pravi musliman.“

Drugim rečima, za liberale je biti pravi musliman podrazumevalo da moraš da budeš uvređen zbog karikatura. Ako se muslimanska autentičnost tako definiše, onda samo neko poput Abu Labana može da bude pravi glas muslimana. Danske karikature nisu samo, kako je Jute Klausen primetila, „postale oruđe ekstremizma, već su i na zapadu kreirale lažnu sliku toga šta muslimani „rade“ kad reaguju na karikature“. Ili, kako je Naser Kader rekao: „Vređa me to što novinari i političari doživljavaju fundamentaliste kao prave muslimane“. Mitovi o danskim karikaturama – to da svi muslimani mrze karikature i da je to ideološki sukob – pomogli su Abu Labanu da se transformiše u autentičnog predstavnika islama. Istovremeno, stavovi Abu Labana su potvrđivali mitove o danskim karikaturama.

Obrazac za ovakvo stvaranje mitova bio je slučaj Salmana Ruždija. Više od dvadeset godina od izricanja fatve, spremni smo da prihvatimo ideju da je čitava ova afera pokrenuta bogohuljenjem u Satanskim stihovima, koji su duboko uvredili sve muslimane. To nije istina.

Satanski stihovi su objavljeni u septembru 1988. Narednih pet meseci, dok ajatolah Homeini nije izrekao fatvu na dan sv. Valentina 1989, većina muslimana je ignorisala tu knjigu.

Kampanja protiv nje je uglavnom vođena na indijskom podkontinentu i u Britaniji. Ako ne računamo Saudijsku Arabiju, nije bilo previše entuzijazma za kampanju u arapskom svetu ili u Turskoj, niti u muslimanskim zajednicama u Francuskoj i Nemačkoj. Kada su saudijske vlasti pokušale da krajem 1988. zabrane knjigu u svim muslimanskim zemljama, malo ko se odazvao tom pozivu, osim država sa velikom podkontinentalnom populacijom, poput Južne Afrike ili Malezije. Čak je i u Iranu knjiga bila svuda dostupna i recenzirana je u mnogim novinama.

SATANSKI SKANDALI

Kao i u slučaju danskih karikatura, upravo je politika, a ne religija, pretvorila Satanske stihove u svetski događaj istorijskih razmera. Problem se prvo javio u Indiji, gde je islamistička grupa Džamat-e-islami, koju je Ruždi kritikovao u svom prethodnom romanu Sramota, pokušala da preko romana stekne političke poene u predizbornoj kampanji. Napadi na Ruždija su se iz Indije prelili u Britaniju, gde je Džamat imao čitavu mrežu različitih organizacija, koje je finansirala saudijska vlada. Od 1970. godine, Saudijska Arabija je koristila novac od nafte za finansiranje salafijskih organizacija i džamija širom sveta, da bi osigurali svoju poziciju predstavnika umme. Zatim je došla Iranska revolucija 1979, kada je svrgnut šah i uspostavljena islamska republika. Teheran je postao centar muslimanskog radikalizma, a ajatolah Homeini njegov duhovni vođa, što je predstavljalo direktan izazov Rijadu. Satanski stihovi su postali oružje u sukobu Saudijske Arabije i Irana. Rijad je zadao prvi udarac. Fatva je predstavljala pokušaj Irana da na njega odgovori.

Skandal sa Ruždijem je bio prekretnica u političkom i kulturnom životu zapada. Tada su mnogi problemi koji sada dominiraju političkim životom – multikulturalizam, sloboda govora, radikalni islam, terorizam – prvi put izbili na površinu. Tada je i naše poimanje tih problema počelo da se menja. Skandal oko Satanskih stihova predstavljao je pre svega politički, a ne verski sukob. Ali prihvativši mitove o tome da je čitava afera bila teološke prirode i o tome da su svi muslimani uvređeni tim romanom, mnogi liberali su zaključili da su u post-ruždijevskom svetu islamisti pravi predstavnici islama i da u pluralističkom društvu suživot nalaže veća ograničenja slobode govora.

Britanski muslimanski filozof Šabir Akhtar je u vreme skandala sa Ruždijem izjavio: „Autocenzura predstavlja razuman uslov u svetu strastvenih ubeđenja. To što Ruždi objavljuje o islamu ne tiče se samo njega. Tiče se svih nas – ne samo muslimana.“

Vremenom su se s tim složili i liberali na zapadu. Šta god da je u principu pravedno, kako danas mnogi tvrde, u praksi se mora udovoljavati verskoj i kulturnoj osetljivosti, jer je ona duboka. Kaže se da živimo u svetu u kojem se sukobljavaju različite kulture sa različitim vrednostima, od kojih nisu sve podjednako važne, ali je svaka važna u svom kontekstu. Da bi tako različita društva dobro funkcionisala i bila pravedna, moramo pokazati poštovanje za druge narode, kulture i mišljenja. Socijalna pravda nalaže ne samo da se svi pojedinci tretiraju kao politički jednaki, već i da njihova kulturna uverenja budu jednako priznata i poštovana. To je filozofija multikulturalizma. A u multikulturalnom svetu, izbegavanje nanošenja kulturne boli smatra se važnijim od slobode izražavanja, koja se često tumači kao apstraktno pravo. Po rečima sociologa Tarika Moduda: „Ako ljudi misle da zauzimaju isti politički prostor bez sukoba, moraju da ograniče svoje kritike osnovnih uverenja onih drugih.“ U post-ruždijevskom svetu, liberali su suštinski internalizovali fatvu.

Posledica svega ovoga je to da liberali sada podržavaju najreakcionarnije pojedince u muslimanskoj zajednici. Ruždijevi kritičari nisu ništa veći predstavnici muslimanske zajednice nego što je i sam Ruždi. I on i oni predstavljaju različita mišljenja u okviru muslimanske zajednice, kao i Naser Kader i Abu Laban. Ruždi je predstavnik radikalnog, sekularnog mišljenja, koje je osamdesetih bilo vrlo istaknuto. Ruždijevi kritičari su nastupali iz najkonzervativnije pozicije. Oni nisu vodili kampanju protiv Satanskih stihova da bi zaštitili različite muslimanske zajednice od nekontrolisanih napada mrzitelja muslimana, već da bi sačuvali svoj položaj u tim zajednicama od političkih napada radikalnih kritičara, da bi očuvali svoje pravo da budu pravi zastupnici islama, uskraćujući legitimitet svojim kritičarima. I jednim delom su u tome uspeli, jer su ih sekularni liberali prihvatili kao „autentične“ predstavnike muslimanske zajednice.

Britanski akcioni komitet islamskih poslova (UKACIA), udarna pesnica anti-ruždijevske kampanje u Britaniji, bio je sačinjen uglavnom od radikalnih islamističkih organizacija. Ove grupe su oformile jezgro Britanskog muslimanskog saveta, osnovanog 1977. godine, a političari i novinari su ih ubrzo prihvatili kao autentične predstavnike britanskog islama.

„Najveći deo organizacija sa kojima (britanski) državni predstavnici razgovaraju“, kaže sociolog Četan Bat, stručnjak za verski ekstremizam, „su pod uticajem, dominacijom ili su samo paravan Džamal-e-islamija i Muslimanskog bratstva. Njihova politika je strogo zasnovana na politici radikalne islamske desnice, i ona ne predstavlja politiku ili težnje većine muslimana u ovoj zemlji“.

Naravno da ne. Ankete redovno pokazuju da samo oko 5% muslimana smatra BMS svojim predstavnicima. Ali zvanična podrška koja se pruža takvim organizacijama u postruždijevskom dobu iskrivljuje percepciju muslimanskih zajednica u Britaniji, a u određenoj meri i muslimansko razumevanje svoje zajednice. I to ne samo u Britaniji. Naser Kader smatra da se nešto slično dešava i u Danskoj. „Samo nekoliko meseci pre skandala sa karikaturama, premijer je pozvao Abu Labana na skup o terorizmu. Ljudi poput mene su govorili da on predstavlja samo nekolicinu ljudi. Ali niko nije hteo da sluša. Država je smatrala da ako razgovara sa nekim ko izgleda kao musliman, onda razgovara sa pravim muslimanima. Ja ne izgledam onako kako oni zamišljaju muslimane – nemam bradu, nosim odelo, pijem – dakle, nisam pravi musliman. Ali većina muslimana u Danskoj više liči na mene nego na Abu Labana.“

Osamdesetih, kad sam ja stasavao, pojam „radikalni musliman“ je označavao militantnog sekularistu, nekoga ko nije kritikovao samo rasizam, već i uticaj džamija.

Nekoga kao što sam ja. Naravno, danas taj izraz znači nešto sasvim suprotno – „radikalni“ su verski fundamentalisti. Zašto se to desilo? Uglavnom zbog razočaranja u sekularnu levicu, s jedne, i zbog institucionalizovanja multikulturalne politike, sa druge strane. Razočaranje u sekularnu politiku, raspad levice, i napuštanje politike univerzalizma zarad politike etničkog partikularizma od strane levice, doprinelo je da se mnogi sekularni Azijati okrenu islamizmu, kao alternativnom pogledu na svet. Istovremeno, pojava multikulturalizma i politike identiteta doprinela je stvaranju tribalnijih društava i srušila težnje ka univerzalnim vrednostima.

Ovakav razvoj događaja je u muslimanskim zajednicama doprineo urušavanju progresivnih trendova i jačanju verskih šovinista. Sekularni muslimani se smatraju izdajnicima sopstvene kulture, a radikalni islam postao je ne samo prihvatljiviji, već za mnoge i autentičniji. Gušenjem sekularne tradicije, militantni islam je postao jedino utočište za ogorčenu omladinu.

Liberalna politika multikulturalizma nije stvorila radikalni islam, ali je doprinela stvaranju prostora za njega, koji ranije nije postojao u zapadnim društvima. Ona je obezbedila i lažni moralni legitimitet za islamske argumente. Kad god neki političar kritikuje neko „uvredljivo“ delo, kad god neke novine objave izvinjenje zbog uvrede, kad god neki novinar kaže nekome poput Nasera Kadera da nije „pravi“ musliman, moralna pozicija islamista jača. Uvek će biti ekstremista koji prete smrću karikaturistima ili spaljuju novinske redakcije. Protiv toga se ne može mnogo uraditi. Ali zato možemo odbiti da kreiramo kulturu koja ohrabruje takve ljude, prihvatajući ih kao legitimne predstavnike svojih zajednica.

(Sa engleskog preveo Ivica Pavlović, preneseno sa Peščanik.net)

Oko 700 tisuća ljudi u Srbiji ne može podmiriti svoje najosnovnije potrebe, a u odnosu na razvijene zemlje građani Srbije i dalje su siromašni i gladni, izjavila je beogradskom dnevniku "Večernje novosti" savjetnica za socijalna pitanja srbijanskog predsjednika Gordana Matković.

"U odnosu na razvijene zemlje i dalje smo siromašni i gladni. Oko 700 tisuća ljudi ne može zadovoljiti ni svoje najosnovnije potrebe", rekla je Matković.

U odnosu na susjedne zemlje, Srbija je u istom položaju kao i ranije.

"Ispred nas su Slovenija i Hrvatska, iza nas BiH, Crna Gora, Makedonija. Ipak, stvari idu nabolje, iako za mnoge suviše polako", izjavila je Matković, javnosti poznata i kao ministrica za socijalna pitanja u vladi Zorana Đinđića.

Pozivajući se na podatke iz izvješća što su ga za Svjetsku banku i srbijansku vladu radili stručnjaci Centra za liberalno-demokratske studije, među kojima je i Matković, isti list prenosi da samo polovica stanovništva između 15 i 64 godine radi, da je više od 70 posto

nezaposlenih dulje od godinu dana bez posla te da su krizom najpogođenija djeca do 14 i stariji od 60 godina.

Po njezinim riječima, činjenica je da se od 2000. godine u Srbiji siromaštvo prošle godine prvi put uvećalo, ali ono nije veće nego 2006. i 2007. godine.

(Fena)

Enesu Tasi se stavlja na teret da je 1. kolovoza 1991. u Dalju, tijekom oružane pobune dijela mjesnoga srpskog stanovništva i oružanog napada Republike Srbije i JNA na Hrvatsku, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, protivno odredbama međunarodnog ratnog prava, zapovjedio svojim postrojbama te podređenim pripadnicima Teritorijalne obrane Dalja i Borova kao i pridruženim dobrovoljcima, napad na mjesto Dalj uz izričitu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde (ZNG).

Provodeći te zapovijedi njemu podređeni vojnici pucali su iz tenkova i oklopnih transportera na zgradu policije na kojoj je bila izviještena bijela zastava pri čemu su smrtno stradala dva policajca, a potom su, iako su se predali, ubili još tri policajca, dok su u prostorijama osnovne škole nakon mučenja, ubili još jednog policajca te pet pripadnika ZNG-a.

Tasu se tereti da je od 1. kolovoza do prosinca 1991. godine u Dalju, Erdutu i Aljmašu, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade tzv. JNA, nakon okupacije navedenih mjesta, iako svjestan da pripadnici njemu podređenih postrojbi neovlašteno zatvaraju, zlostavljaju, siluju i ubijaju zarobljene pripadnike MUP-a RH i ZNG te civilne stanovnike, nije ništa poduzeo kako bi spriječio navedena protupravna postupanja i kaznio počinitelje.

Tako je, nakon zlostavljanja, ubijeno više od 80 civila nesrpske narodnosti, dok je, nakon mučenja i ispitivanja ubijeno 11 pripadnika Hrvatske vojske zarobljenih u Vukovaru. Tijela navedenih osoba su spaljena ili zakopana u masovnim grobnicama u Ćelijama, na farmi Lovas te na katoličkom groblju u Dalju ili su bačena u Dunav.

Tasi je određen pritvor te izdana potjernica, izvijestilo je ŽDO.

(Fena)

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika

Procjenjuje se da u svijetu od gladi svaki dan umre 17 hiljada djece, a više od milijardu stanovnika Zemlje u ovom trenutku gladuje. U vrijeme kad je u svijetu više gladnih nego ikad, sve je manje hrane i pomoći. Na ovu užasavajuću činjenicu upozorava se i na stranici www.1billionhungry.org, na kojoj je u toku potpisivanje peticije svih koji su zgroženi činjenicom da svaki šesti čovjek gladuje. Nakon potpisivanja peticije putem UN-a izvršit će se pritisak na vlade kako bi rješavanje ovog problema bilo njihov prioritet sve dok se situacija ne promijeni i glad iskorijeni. Za mnoge sretnike, navodi se, najnormalnije je obrokom zadovoljiti osjećaj gladi, ali za one koji su manje sretni osjećaj gladi potrajat će satima, danima, i u nekim slučajevima odvesti u bolest, pa čak i smrt.

Dok jedni gladuju, drugi bacaju

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika, dok u podsaharskom području u Africi gladuje 265 miliona ljudi. Pogođena su i područja Latinske Amerike, Kariba, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike (95 miliona gladnih), dok 15 miliona živi u razvijenim zemljama.

Procjenjuje se da će 2050. za prehranu devet milijardi stanovnika Zemlje trebati povećati proizvodnju hrane za 70 posto. Jedan od mogućih problema za porast broja gladnih u budućnosti bit će, osim siromaštva, i klimatske promjene. Otapanje ledenjaka na Himalaji ugrozilo bi kvalitet života i opstanak 300 miliona ljudi u Kini i gotovo milijarde ljudi u Aziji. Ukoliko se tmeperatura u svijetu povisi za više od dva stepena Celzijusa, poljoprivredna proizvodnja u Africi, Aziji i Južnoj Americi mogla bi pasti za 20 do 40 posto, a globalno zagrijavanje bi najteže moglo pogoditi subsaharsku Afriku u kojoj poljoprivreda zavisi isključivo od padavina.
Na prošlogodišnjem samitu FAO-a u Rimu papa Benedikt XVI upozorio je da uzrok sve veće gladi nije porast broja stanovnika već žaljenja vrijedno uništavanje hrane zbog financijske dobiti, pri čemu je vjerovatno aludirao na pojedine, većinom razvijene zemlje, koje uništavaju svoje viškove hrane kako bi se održale visoke cijene poljoprivrednih proizvoda.
FAO je sastanak sazvao u nadi da će se političke vođe obavezati na povećanje novčane pomoć poljoprivredi na 17 posto ukupne razvojne pomoći - koliko se izdvajalo još 1980. - sa sadašnjih pet posto. Tada bi ta pomoć na godišnjem nivou iznosila 44 milijarde dolara, umjesto sadašnjih 7,9. Poljoprivrednici u bogatim zemljama danas dobijaju 365 milijardi dolara državnih poticaja svake godine.

(zurnal.info)

Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da se u Sarajevo vraća potražiti svoje rasute zube

Margaret Moth, CNN-ova snimateljka i novinarka, preminula je u 59. godini života u Rochesteru, Minnesota.

Margaret Moth izvještavala je i iz Sarajeva tokom ratnog perioda, a 1992. snajperska vatra teško je ranila nju i šefa CNN-a Marka Dulmagea. Nakon šestomjesečnog oporavka i rekonstrukcije lica jer joj je metak raznio obraz i pola jezika, vratila se u Bosnu. Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da u Sarajevo odlazi potražiti svoje rasute zube.

Metak ju je pogodio u “aleji snajpera” a prijatelji su svjedočili kako je tada rekla da za to što joj se dogodilo ne krivi nikoga već samu sebe jer je stala između zaraćenih strana. Prijatelji svjedoče da ni kasnije nije osjećala gnijev zbog ranjavanja. David Allbritton, fotoreporter CNN-a, koji je također ranjen u Sarajevu 1995. prisjetio se kako mu je upravo Margareth snagom svog duha i vlastitim primjerom pomogla da prevaziđe težak period koji je uslijedio:

Nisam siguran da bih i danas radio ovo što radim da nije bilo Margaret.

Rak debelog crijeva dijagnosticiran joj je 2007. Podlegla je 21. marta ove godine. U dokumentarcu o njoj koji je emitovan na CNN-u jasno je da je svjesna težine bolesti:

Važno je znati da ste živjeli svoj život u potpunosti ... Možete biti milijarder, ali ne možete platiti da radite stvari koje smo mi radili, rekla je u dokumentarcu Fearless: the Margaret Moth Story.

Mislim da se Margaret ne bi mogla osvrnuti na svoj život i reći: Što ako?, naći nešto što je propustila. Sve je radila do maksimuma i radila je to briljantno. I sve je radila po svojim uvjetima - rekla je Christianne Amanpour.

Rođena je na Novom Zelandu kao Margaret Wilson, a kasnije je sama odabrala prezime Gipsy Moth. Snimala je neke od najbitnijih događaja devedesetih – zaljevski rat, nemire u Indiji nakon ubojstva Indire Gandhi, izraelsku okupaciju Zapadne obale i građanski rat u Gruziji.

(zurnal.info)

Dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice atentata ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne

Ukupno 26 osoba sudjelovalo je u atentatu na Mahmouda al-Mabhouha, vođu palestinske militantne političke organizacije Hamas, koji se dogodio 20. siječnja u Dubaiju. Policija Dubaija izjavila je kako je 99 posto sigurna da je ubojstvo djelo izraelske tajne službe Mossad. Ubrzo su izraelski i strani mediji te političari o upletenosti Mossada stali govoriti kao da je to nešto što se podrazumijeva. Ipak, izraelska izvansudska egzekucija nije naišla na službenu osudu Zapada, već su se vlade ograničile na formalne prigovore, ne zbog samog atentata, već zbog određenih Mossadovih postupaka tijekom njegove pripreme.

Operacija je, tvrde stručnjaci, izvedena tipičnim Mossadovim rukopisom, a na to upućuju i detalji samog događaja. Iako je poznato da izraelska tajna služba političke atentate rutinski koristi, posebnost ovog ubojstva činjenica je da su počinitelje snimile nadzorne kamere tijekom svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi, gdje su mu prvo otrovom paralizirali mišiće, a potom ga ugušili jastukom.

Američke novine hvalile “vrhunski profesionalizam”

Prerušene agente kamere su snimile na aerodromu, na taksi stajalištima, u hotelskom lobiju i u liftovima, pa su vlasti Dubaija, koji godinama gradi imidž poslovne, turističke i svake druge sigurnosti, požurile objaviti njihove fotografije. Iste fotografije osvanule su i u izraelskim novinama i neugodno iznenadile šest izraelskih građana čiji su identiteti korišteni i u ime čije se sigurnosti takve akcije poduzimaju. Osim Dubaiju i vlastitim građanima, Mossad je tim činom opalio pljusku i Europskoj uniji, s kojom Izrael njeguje bliske odnose, jer su agenti koristili krivotvorene putovnice Velike Britanije, Francuske, Irske i Njemačke. Državno odvjetništvo Dubaija stoga je zatražilo pomoć Interpola, a šest izraelskih građana istragu. Spomenute europske države također su zatražile istrage zbog falsificiranja pasoša, a samo je Njemačka pokrenula istragu o ubojstvu. Naime, ta je zemlja posebno zainteresirana jer je jedan od sudionika ubojstva njemački državljanin. Izvjesni Michael Bodenheimer prošlog je ljeta od Njemačke zatražio i dobio državljanstvo, predočivši tamošnjim vlastima dokument koji je trebao dokazati da su mu roditelji pred nacistima pobjegli u Izrael, pa je prema njemačkom zakonu imao pravo na državljanstvo.

Nedoumice stručnjaka izazvala je i činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom. To bi, čini se, imalo značiti da zapadne zemlje prešutno odobravaju takvo ponašanje izraelske tajne službe. Da ovo posljednje nije daleko od istine pokazuju reakcije tih zemalja, koje se uglavnom svode na formalne prigovore zbog krivotvorenja dokumenata, ali ne i zbog same izvansudske egzekucije, metode koja je zabranjena međunarodnim pravom i koja se ne očekuje od država vladavine prava.

Bez eksplicitnog spominjanja Izraela, Europska unija objavila je zajedničku izjavu kojom osuđuje “upotrebu krivotvorenih putovnica i krađu identiteta građana EU”, dok su Švedska i Španjolska izrazile zabrinutost. Jedino je luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn rekao da “u 21. stoljeću nema mjesta političkim ubojstvima”.

Britanski i irski dužnosnici na razgovor iza zatvorenih vrata pozvali su izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. No, engleski dnevnik “Daily Mail” tvrdi da je tamošnja tajna služba MI6 bila unaprijed obaviještena o atentatu i da je “samorazumljivo da će Britanci Izraelcima malo dati po prstima”.

Slično su reagirali i mediji. Izraelske i američke novine uglavnom su hvalile “vrhunski profesionalizam” Mossada, a neki članovi izraelskog parlamenta čin su okarakterizirali kao “vjersku obavezu”. Sam Lieberman u početku je negirao umiješanost Mossada, a kasnije je rekao da Izrael “nikada ne potvrđuje niti negira” takve događaje, pa nema razloga da mijenja tu svoju “politiku dvosmislenosti”.

Upropašteno primirje

Ostalim okolnostima ovoga ubojstva javnost se praktički nije bavila, očigledno kao posljedica činjenice da su se međunarodne norme srozale u okolnostima globalnog “rata protiv terorizma”. Amerika, primjerice, izvansudske egzekucije rutinski koristi u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu, pa stoga ne čudi da ubojstvo u Dubaiju njezine vlasti nisu ni komentirale. Jedino je Gideon Levy, kolumnist izraelskog dnevnika “Haaretz”, napisao kako su Izraelci “davno zaboravili da države temeljene na vladavini prava na koriste odrede smrti”. Neki su promatrači zaključili kako bi u slučaju da je nešto slično učinio Iran hitno bilo sazvano Vijeće sigurnosti UN-a i Iranu uvedene sankcije.

I dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice ovoga događaja ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja još jedan ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne. Za početak, sigurno je da su upropašteni pokušaji Ernsta Uhrlaua, šefa njemačke tajne službe BND, koji još od prošlog ljeta posreduje između Jeruzalema i Hamasa tražeći oslobađanje gotovo tisuću Palestinaca, a s druge strane izraelskog vojnika Gilada Shalita kojega je Hamas oteo 2006. Štoviše, njemački je obavještajac tim poslom pohodio Izrael i nekoliko dana prije i nekoliko dana nakon ubojstva, no o atentatu ga nitko nije obavijestio. Isto tako, Hamas bi na ovaj atentat mogao odlučiti odgovoriti na isti način i tako dovesti do daljnjeg nasilja, možda također u nekoj trećoj zemlji čiji bi građani također bili ugroženi.

Takva reakcija upropastila bi krhko primirje koje više od godinu dana postoji između Izraela i Hamasa, ali i Hamasa i suprotstavljene mu palestinske stranke Fatah. Ta primirja su donekle olakšavala patnje stanovnika pojasa Gaze i otvarala mogućnost za nastavak izraelsko-palestinskih pregovora.

Ubijeni imao avionsku kartu za Kinu

Ubijeni Mahmoud al-Mabhouh bio je jedan od osnivača Hamasovog vojnog krila i smatra se ključnim u poslovima krijumčarenja oružja iz Irana u pojas Gaze, a Izrael ga traži i zbog ubojstva dvojice izraelskih vojnika 1989. No, kako je rekao šef policije Dubaija Daki Kalfan Tamim, malo je vjerojatno da je ovaj put išao u Iran zbog kupovine oružja, budući da je imao avionsku kartu za Kinu. Osim toga, Palestinci za putovanje u Iran obično odabiru jedan od tri dnevna leta iz Damaska.

(preneseno sa www.novossti.com)

 Dok se u Srbiji čeka na otvaranje tajnih dosijea, iskustva drugih postkomunističkih zemalja pokazuju da otkrivanje doušnika intelektualaca nije ugrozilo vrednovanje njihovih dela

U susret zahtevima Evropske unije, koja traži donošenje zakona o otvaranju tajnih dosijea, problem doušnika aktuelizovan je i na nedavno održanom „Politikinom” okruglom stolu o trivijalnoj i elitnoj književnosti. Podsetimo, u blagom verbalnom okršaju, Isidora Bjelica je rekla da je otvaranje dosijea neminovno, kako bi se dobila slika o pravoj istoriji srpske književnosti, dok je teoretičarka književnosti Tatjana Rosić, pomenuvši slučaj Mađarske, konstatovala da to nije bitno, jer su doušnici i posle saznanja o njihovom delovanju i dalje ostali najbolji pisci.

Primer Mađarske je ilustrativan, jer je poslednjih godina najveća bura oko otkrivanja poznatih umetnika-doušnika u javnosti upravo dignuta oko dvojice mađarskih stvaralaca – u pitanju su istaknuti pisac Peter Esterhazi, koji je morao da se suoči sa činjenicom da je njegov otac bio vrlo aktivan doušnik, i proslavljeni režiser, oskarovac Ištvan Sabo, koji je, za razliku od Petera, svojim dojavama lično doprinosio komunističkom teroru u otadžbini.

Otkriće da je otac Petera Esterhazija Matijaš čitavih 15 godina intenzivno sarađivao sa Mađarskom tajnom policijom, bio je, blago rečeno, šok za sistem.

– U ono što sam video nisam mogao da poverujem. Brzo sam spustio ruku na sto, jer je počela da drhti... – govorio je Esterhazi, opisujući emocije dok je iščitavao hiljade stranica iz dosijea očeve paralelne biografije. Esterhazi je poražavajuće saznanje o svom ocu pretočio u roman „Ispravljeno izdanje”, pa je u njegovom slučaju otkriće očeve doušničke prošlosti imalo i lustrirajući efekat. Tako je epopeja o čuvenoj aristokratskoj porodici, koju je Esterhazi prethodno već ispisao u romanu „Harmonija selestis”, dobila i novi momenat u romanu „Ispravljeno izdanje”. Knjiga o grofovima Esterhazi doživela je katarzu, a Peter je odlučio da, kao i svaki veliki pisac, napiše celu istinu.

Po otvaranju dosijea, otkriveno je da je otac Matijaš često bio na zadacima u ruralnim sredinama, tražeći anti-Sovjete među svojim sunarodnicima. Svoju policijsku poziciju otac je koristio i da bi svom sinu, kasnije čuvenom Peteru, obezbedio lakši upis na univerzitet. U prilog ovome, kako navodi mađarski novinar Adam Lebor, govori i pismo iz 1968. godine, koje je otac potpisao svojim konspirativnim imenom – Čanadi.

A cela mađarska nacija je, poput Esterhazija, imala priliku da doživi užasno suočavanje sa istinom u slučaju režisera Ištvana Saboa, rođenog 1938. godine, koji je priznao da je kao student potkazivao svoje bližnje tajnoj policiji. Sabo, dobitnik „Oskara” za film „Mefisto” 1981. godine, priznao je da je bio doušnik, ali „samo zato da bi spasao život kolegi”.

– Rad za državnu bezbednost bio je najhrabriji i najveći poduhvat u mom životu, jer smo posle revolucije 1956. spasli jednog od naših kolega, kojem je pretilo da bude otkriven i obešen – tvrdi Sabo.

Međutim, pitanje je koliko je ova izjava iskrena. Naš istaknuti prevodilac Sava Babić u novinskom tekstu iz 2006. godine beleži da je Sabo u periodu od 1956. do 1963. godine dostavio čak 48 izveštaja o kolegama i profesorima, a među njima su i režiseri Mikloš Jančo i Karolj Meč, kao i glumica Mara Terečik. Andraš Gavran, istraživač koji je otkrio dosije o Sabou, bio je u nedoumici da li da raskrinka veliko ime mađarske kulture. To je, na kraju, i uradio. Budući „oskarovac” imao je i neposrednu korist od uposlenja u tajnoj službi – imao je privilegiju da prvi film snimi u 26. godini, dok su njegove, ništa manje talentovane kolege, morale da čekaju 30. ili 40. godinu života, da bi dobili priliku za režiranje svojih prvih filmova. Malo ko je u Mađarskoj poverovao u Saboovu priču o navodnim plemenitim namerama za ulazak u doušničku mrežu. A i zašto bi? A opet, Babić prenosi da je preko sto mađarskih intelektualaca tada potpisalo peticiju u kojoj praštaju režiseru jezivi greh, ističući važniju stvar – da je Sabo stvorio značajne filmove i time širom sveta proneo glas o mađarskoj kulturi.

Dobro je poznat i primer Gintera Grasa, pisca koji je priznao da je bio član nacističkih jedinica, koji je, opet, bio žrtva u trouglu obaveštajci–država–progonjeni. Po zlu čuvena istočnonemačka policija „Štazi” Grasa je dovela u situaciju da je praktično svako sa kim je stupao u kontakt u stvari bio doušnik. Ni nemački kulturni poslenici nisu bili gadljivi na saradnju sa službom – to su, kako su krajem prošle godine preneli nemački mediji, mahom bili pisci, ljudi iz pozorišta, izdavači. Izdavač „Kristof Links” najavio je i knjigu „Ginter Gras na nišanu – arhiv Štazija”, autora Kaia Šlitera, koja će biti objavljena u martu ove godine. Inače, „Štazi” je otvorio Grasov dosije još 1961. godine, prilikom piščevog prvog „talasanja” – kada je objavio otvoreno pismo u kojem kritikuje izgradnju Berlinskog zida.

I Češka je morala da se suoči sa činjenicom da je Milan Kundera, slučajno ili namerno, pomagao komunističkoj policiji. Njegova dojava, brujale su vesti, dovela je do hapšenja Miroslava Dvoračeka, slučajnog posetioca u studentskom domu. Dvoraček je zatim zaradio etiketu da je američki špijun, što mu je uništilo život i oteralo ga u izgnanstvo. Kundera je izjavio da su optužbe na njegov račun „gnusne laži”, iako postoji detaljna policijska beleška o samom slučaju. Čitav slučaj sigurno može da doprinese drugačijem iščitavanju Kunderinog romana „Šala”.

Za sada, o zakonima koji omogućavaju otvaranje tajnih dosijea u našem regionu, stižu šture vesti. U Crnoj Gori još traje rasprava oko toga koliko bi štete ili koristi imao zakon. Makedonija je izglasala zakon početkom 2008. godine, pa se može reći da je isti još u povoju. Savet Evrope je krajem prošle godine kritikovao albanski zakon o lustraciji kao preoštar, uz razumevanje što Albanija ima potrebu da se suoči sa uspostavljanjem istine o komunističkom periodu.

Što se Srbije tiče, poznato je da Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (zvaničan naziv) nikad nije zaživeo, iako je usvojen. Jer, kažu stručnjaci, potrebno je doneti i zakon o otvaranju tajnih dosijea, koji su za sada bezbedno pohranjeni u Arhivu Srbije. Ipak, nesumnjivo je i da će taj zakon doći na red, bar za raspravu, jer on čini paket zakonskih akata koje zahteva Evropska unija. Posebno s obzirom na činjenicu da je Srbija jedina postkomunistička zemlja koja nije otvorila tajne dosijee.

Sigurno je i u sferi kulture mnogo onih koji sa nestrpljenjem iščekuju otvaranje dosijea državne bezbednosti. Što komunističkih, što onih svežijeg datuma. Šta bi se, u tom slučaju, desilo sa umetnicima koji su možda bili doušnici? Odgovor bi mogao da leži u članku Roberta Brauna, koji je preneo Sava Babić:

- Umetnik ne dobija opravdanje, kao ni junak za svoje kasnije grehe. Ćutanje (Ištvana) Saboa, pa onda njegova samospasavajuća priča, ne ublažava presudu. Martin Hajdeger je bio veliki filozof i nacista. Herbert fon Karajan veliki dirigent i nacista. Čitamo njihove knjige, slušamo njihove ploče. Osuđujemo ih kao ljude.

Sa svešću o tome da svako postaje doušnik da bi spasao sebe i svoju porodicu, uz zlu nameru da usput uništi druge.

(članak prenesen sa www.politika.rs)

Magazin TIME izabrao je deset najboljih fotografija objavljenih u protekloj godini u svom redovnom izboru svega najboljeg tokom jedne godine. Izvanrednim fotografijama i kratkim komentarima napravljen je presjek najvažnijih događaja u 2009. godini: od početka mandata prvog crnog američkog predsjednika, ratova, svjetskih kriza i smrti javnih ličnosti pa sve do čudesnog prizemljenja aviona u njujoršku rijeku i jahanja konja polugolog Vladimira Putina. U galeriji pogledajte koje je fotografije TIME izabrao za najbolje u prošloj godini.

1. Historijski trenutak

Barack Obama čeka iza bine nekoliko trenutaka prije preuzimanja ureda kao 44. američki predsjednik 20. januara. (Callie Shell / Aurora za TIME)

 2. Oprez

Američki vojnik iz 10. brdske divizije nadgleda put u afganistanskoj dolini Tangi 4. septembra (Adam Ferguson / VII Mentor za TIME)

3. Oproštaj

Članovi porodice okupili su se oko sanduka senatora Edwarda Kennedya na Arlington nacionalnom groblju 29. augusta (Doug Mills / New York Times / Redux)

4. Suze

Ožalošćena čeka početak odavanja počasti Michaelu Jacksonu u teatru Apollo u harlemskom susjedstvu u New York Cityju 30. juna(Todd Heisler / The New York Times / Redux)

5. Čudesno

Putnici aviona stoje na krilima Airbusa 320 jetlinera US Airwaysa koji se sigurno prizemljio u ledenu vodu rijeke Hudson u New York Cityju nakon što je jato ptica zaustavilo oba njegova motora 15. januara (Steven Day / AP)

6. Naoružani i opasni

Lokalni dileri drogom naplaćuju račun u Bisauu u državi Gvineja-Bisau. U proteklih nekoliko godina ova mala zapadnoafrička nacija je postala ključna tačka prevoza za narko kartele iz Južne Amerike. (Marco Vernaschi / Pulitzer Center on Crisis Reporting)

7. Eksplozija Irana

Pristalice poraženog iranskog predsjedničkog kandidata Mir-Hosejna Musavija trče ulicama tokom protesta u Teheranu 16. juna (Getty)

8. Gaza u ruševinama

Palestinska porodica se odmara na ruševinama svog doma na istoku regija Jebaliya nakon izraelskog upada u Gazu 16. januara. (Kevin Frayer / AP)

9. Suša

Žirafa umrla zbog žeđi leži na putu u Wajiru u Keniji 9. oktobra. Kiša u ovoj zemlji nije padala praktično nekoliko godina i uzrokuje ozbiljne nedostatke vode. (Stephano de Luigi / VII Network)

10. Ljetni odmor

Ruski premijer Vladimir Putin uživa u jahanju konja tokom odmora u Tuvi u Rusiji 3. augusta. (Alexey Druzhinyn / EPA)

(zurnal.info)

Sanader, kako prenosi dnevnik, šuti na sve optužbe i samo je na jednu elektroničku poruku odgovorio da je "na laži sve potrebno odgovorio".

"Odnos banke i ovog političara datira još iz kasnih osamdesetih. Godine 1988. se tada 35-godišnji trgovac, nakon što je otpušen iz firme u Splitu, vratio u Innsbruck gdje je studirao.

Sanader je 1990. sa svojim zemljacima u Tirolu osnovao udruženje Hrvatsku demokratsku zajednicu, stranku kasnijeg predsjednika Franje Tuđmana.

Još iz Hrvatske je Sanader u Innsbrucku osnovao tvrtku, zajedno s Michaelom Passerom, jednim "slobodarskim" desničara, kasnije mužem zamjenice Joerga Haidera, Susanne Riess-Passer", podsjetio je Standard.

"Direktor Hypo Tirola je upoznao Sanadera s Wolfgangom Kultererom, novim šefom Hypo Koruške. On je tražio kontakte ka Hrvatskoj, koja je bila u povoju. Još kada je Sanader bio šef vlade, ova dvojica su se sretala. U međuvremenu se ranije zalaganje za partiju počelo isplatiti Sanaderu. Brzo je postao ministar znanosti, ušao u ministarstvo vanjskih poslova i bio šef ureda kod predsjednika", navodi list.

"Sanaderu je zajedno s Kultererom tada pošlo za rukom da posreduje u prvom kreditu. On je to prodao kao pionirsko djelo. Hypo je bila jedina banka koja je tada Hrvatskoj dala kredit. Za posredovanje je Sanader, navodno, dobio proviziju u visini od 400.000 eura", naveo je Standard.

List je dodao da je Hypo banka svoju hrvatsku filmu osnovala tek 1997. Prethodno je njen partner u Hrvatskoj bila Glumina banka, koju je kontrolirao Tuđmanov savjetnika Ivić Pašalić, koji i dan-danas ima poslovne odnose s austrijskom bankom.

Ova veza je Austrijancima otvorila put u zlatni centar ranijih godina. Pašalićev prijatelj Miroslav Kutle, Tuđmanov partner u tenisu i šef 170 poduzeća, navodno je bio zadužen za mita banke Hypo. Sanaderovi inicijali nalaze se na neformalnoj listi, naveo je bečki dnevnik.

Osim toga, tadašnji zamjenik šefa diplomatije je krajem 1999. iz Kutleovog okruženja dobio još jednom 700.000 maraka u gotovini. Neposredno nakon toga gotovo nepoznati Sanader neočekivano se domogao vrha HDZ-a, konstatira Standard.

Hypo banka je finansirala i brojne predizborne kampanje HDZ-a, dodaje list, navodeći kako je u Zagrebu sve izvjesnije da će protiv Sanadera biti podignuta optužnica.

"Hrvatska Hypo banka reagirala je na to kampanjom za popravljanje imidža – gotovo nema nijednog filma koji se emitira na televiziji koji nije sponzorirala ta banka", zaključuje bečki dnevnik.

(FENA)

Srpski predsjednik Boris Tadić, predajući zahtjev za članstvo u EU-u, rekao je da će Srbija u nekoliko narednih godina ispuniti sve uvjete kako bi postala punopravna članica Evropske unije.

"Put ka članstvu je dug i bit će potrebne velike reforme, ali će Srbija ispuniti sve za članstvo", rekao je švedski premijer Fredrik Reinfeldt na konferenciji za novinare.

Švedski premijer je, izrazivši zadovoljstvo što je osobno primio aplikaciju, rekao da će evropska integracija Srbije predstavljati pozitivan pomak u sveukupnoj stabilnosti Evrope.

"Danas je povijesni dan za Srbiju", rekao je Tadić. "Za ovih deset godina naš cilj je bio da uvedemo Srbiju u EU i taj cilj nije bio puka vježba već i simboliku", rekao je Tadić.

Srpski predsjednik je rekao kako očekuje da će Srbija u narednih nekoliko godina ispuniti sve uvjete kako bi postala punopravna članica EU-a, naglasivši da će Beograd "nastaviti napore da uhapsi sve one koji su optuženi za ratne zločine".

Tadić je rekao da je danas dan kada su ideje Zorana Đinđića potvrđene i dodao da Evropa znači posvećenost trajnoj demokratiji.

Zahvalio je premijeru Reinfeldtu i šefu diplomatije Carlu Bildtu te svim članovima švedske vlade na podršci Srbiji.

Evropski povjerenik za proširenje Olli Rehn rekao je, nakon što je Srbija podnijela kandidaturu za punopravno članstvo u EU-u, da je ovaj događaj "kruna švedskog predsjedanja" Unijom i poručio da Evropska komisija jedva čeka da počne sarađivati sa Srbijom.

"Srbija kreće ka Uniji, cijeli zapadni Balkan kreće ka EU-u, i to je važno za stabilnost i mir jugoistočne Evrope“, rekao je Rehn, koji je prisustvovao ceremoniji predaje kandidature.

Ceremoniji u Stockholmu prisustvovao je i šef švedske diplomatije Carl Bildt.

Sastanku koji je uslijedio nakon predaje kandidature prisustvovali su i ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić, potpredsjednik Vlade Božidar Đelić i šefica Ureda za pridruživanje Srbije EU Milica Delević.

Vlada Srbije je u subotu donijela odluku o podnošenju kandidature za članstvo u Uniji do kraja godine, a Švedska kao predsjedavajuća odredila je 22. decembar kao datum kada ta odluka može i službeno biti formalizirana.

Kandidatura za članstvo u EU-u je korak u procesu evropskih integracija koji slijedi nakon što na snagu stupi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) ili dok traje proces njegove ratifikacije.

Nakon podnošenja kandidature, zahtjev za dobivanje statusa kandidata će biti stavljen na dnevni red sastanka Vijeća ministara EU-a, a ukoliko ga podrže ministri svih 27 zemalja članica EU-a, bit će proslijeđen Evropskoj komisiji.

Komisija će nakon toga Srbiji proslijediti opsežan upitnik, a odgovor o prihvaćanju kandidature slijedi nakon što država koja želi status kandidata odgovori na pitanja iz upitnika, prenio je RTS.

(FENA)

Građani Srbije koji žele putovati u zemlje Europske Unije, to ubuduće mogu učiniti bez ograničenja, pošto je u subotu stupila na snagu odluka članica Unije o ukidanju viza.

Kako su izvjestili beogradski mediji, ministar vanjskih poslova Vuk

Jeremić i građani Subotice u ponoć su, simboličnim prelaskom prelaza Horgoš ka Mađarskoj, obilježili ukidanje viza.

Istim povodom tijekom prijepodneva to su učinili i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić te ministrica pravosuđa Snežana Malović, a svo troje ministara je na granici dočekao mađarski ministar vanjskih poslova Peter Balazs.

Odlukom EU od 30. studenog vize su također ukinute građanima Makedonije i Crne Gore, pri čemu će građani sve tri zemlje, ali samo oni s biometrijskim putovnicama, moći ostati unutar schengenskog prostora do 90 dana i nemaju pravo na rad.

Oni će moći putovati u zemlje Europske unije, osim u Veliku Britaniju i Irsku, pri čemu će također moći putovati i u Norvešku, Švicarsku i Island, te u dvije nove članice EU-a koje još nisu dio schengenskog prostora, Bugarsku i Rumunjsku.

(FENA)

Prvi put planeri Pentagona će u 2010. uključiti klimatske promjene među sigurnosne prijetnje identificirane u kongresnom izvještaju "Četverogodišnji odbrambeni pregled", u kojem se navode prioriteti Pentagona.

Uvrštenje klimatskih promjena među prioritete uslijedilo je nakon što je u oktobruu osnovan novi Centar za istraživanja klimatskih promjena, pri Središnjoj obavještajnoj agenciji - CIA.

Prognoze nas uvjeravaju da će vremenske nepogode u budućnosti dobiti na intenzitetu, a možda i na učestalosti, kazala je Amanda Dory, zamjenica pomoćnika ministra odbrane za strategiju.

Nova pozornost koju američki sigurnosni dužnosnici posvećuju brizi oko klime ne znači da su Pentagon i CIA zauzeli strane u raspravi oko valjanosti podataka o globalnom zatopljenju. Kao i kod nuklearnog terorizma, smrtonosnih pandemija ili biološkog ratovanja, to samo znači da oni žele biti pripravni.

"Ja uvijek gledam najgori scenarij. Bilo da je riječ o globalnom zatopljenju ili izgledima da država A okupira državu B, ja samo procjenjujem da je najvjerojatniji ishod onaj koji je i najgori", kazao je za NPR jedan obavještajni dužnosnik koji prati klimatske promjene.

Vojni dužnosnici, navikli izrađivati detaljne planove za široki spektar slučajnosti, istoga su stajališta. "Amerikanci očekuju da vojska ima plan za najgore", izjavio je viceadmiral Lee Gunn, mornarički veteran s 35-godišnjim stažom, koji je sada predsjednik Projekta američke sigurnosti.

"To je vrsta razmišljanja koja je, po meni, uvjerila većinu vojnih čelnika da su klimatske promjene stvarna prijetnja, te da vojska igra važnu ulogu u suočavanju s njima", istakao je viceadmiral Gunn.

Među scenarijima koji zabrinjavaju sigurnosne planere je topljenje ledene mase planinskog masiva Himalaja. Prema toj teoriji, rijeke koje hrane himalajski ledenjaci prvo bi poplavile nizinska područja, a potom bi presušile s nestankom tih ledenjaka.

To bi ugrozilo desetke miliona ljudi u nizinama Bangladeša, izazvalo masovne migracije, a zatim i ratove, procjenjuju vojni stručnjaci iz SAD-a i s indijskog potkontinenta.

Autori "Četverogodišnjega odbrambenog pregleda" dobili su uputstva Kongresa da prihvate procjene Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), međunarodnog tijela koje su osnovali UN i Svjetska meteorološka organizacija (WMO), kako bi prikupljalo i izvještavalo o globalnim klimatskim podacima, prenijela je Hina.

(FENA)

 Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.

- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.

On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.

Saradnja sa Engdahlom

Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.

Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.

On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.

U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.

Perje živih gusaka

Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.

- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.

Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.

IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.

(zurnal.info)