Dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice atentata ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne
Ukupno 26 osoba sudjelovalo je u atentatu na Mahmouda al-Mabhouha, vođu palestinske militantne političke organizacije Hamas, koji se dogodio 20. siječnja u Dubaiju. Policija Dubaija izjavila je kako je 99 posto sigurna da je ubojstvo djelo izraelske tajne službe Mossad. Ubrzo su izraelski i strani mediji te političari o upletenosti Mossada stali govoriti kao da je to nešto što se podrazumijeva. Ipak, izraelska izvansudska egzekucija nije naišla na službenu osudu Zapada, već su se vlade ograničile na formalne prigovore, ne zbog samog atentata, već zbog određenih Mossadovih postupaka tijekom njegove pripreme.
Operacija je, tvrde stručnjaci, izvedena tipičnim Mossadovim rukopisom, a na to upućuju i detalji samog događaja. Iako je poznato da izraelska tajna služba političke atentate rutinski koristi, posebnost ovog ubojstva činjenica je da su počinitelje snimile nadzorne kamere tijekom svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi, gdje su mu prvo otrovom paralizirali mišiće, a potom ga ugušili jastukom.
Američke novine hvalile “vrhunski profesionalizam”
Prerušene agente kamere su snimile na aerodromu, na taksi stajalištima, u hotelskom lobiju i u liftovima, pa su vlasti Dubaija, koji godinama gradi imidž poslovne, turističke i svake druge sigurnosti, požurile objaviti njihove fotografije. Iste fotografije osvanule su i u izraelskim novinama i neugodno iznenadile šest izraelskih građana čiji su identiteti korišteni i u ime čije se sigurnosti takve akcije poduzimaju. Osim Dubaiju i vlastitim građanima, Mossad je tim činom opalio pljusku i Europskoj uniji, s kojom Izrael njeguje bliske odnose, jer su agenti koristili krivotvorene putovnice Velike Britanije, Francuske, Irske i Njemačke. Državno odvjetništvo Dubaija stoga je zatražilo pomoć Interpola, a šest izraelskih građana istragu. Spomenute europske države također su zatražile istrage zbog falsificiranja pasoša, a samo je Njemačka pokrenula istragu o ubojstvu. Naime, ta je zemlja posebno zainteresirana jer je jedan od sudionika ubojstva njemački državljanin. Izvjesni Michael Bodenheimer prošlog je ljeta od Njemačke zatražio i dobio državljanstvo, predočivši tamošnjim vlastima dokument koji je trebao dokazati da su mu roditelji pred nacistima pobjegli u Izrael, pa je prema njemačkom zakonu imao pravo na državljanstvo.
Nedoumice stručnjaka izazvala je i činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom. To bi, čini se, imalo značiti da zapadne zemlje prešutno odobravaju takvo ponašanje izraelske tajne službe. Da ovo posljednje nije daleko od istine pokazuju reakcije tih zemalja, koje se uglavnom svode na formalne prigovore zbog krivotvorenja dokumenata, ali ne i zbog same izvansudske egzekucije, metode koja je zabranjena međunarodnim pravom i koja se ne očekuje od država vladavine prava.
Bez eksplicitnog spominjanja Izraela, Europska unija objavila je zajedničku izjavu kojom osuđuje “upotrebu krivotvorenih putovnica i krađu identiteta građana EU”, dok su Švedska i Španjolska izrazile zabrinutost. Jedino je luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn rekao da “u 21. stoljeću nema mjesta političkim ubojstvima”.
Britanski i irski dužnosnici na razgovor iza zatvorenih vrata pozvali su izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. No, engleski dnevnik “Daily Mail” tvrdi da je tamošnja tajna služba MI6 bila unaprijed obaviještena o atentatu i da je “samorazumljivo da će Britanci Izraelcima malo dati po prstima”.
Slično su reagirali i mediji. Izraelske i američke novine uglavnom su hvalile “vrhunski profesionalizam” Mossada, a neki članovi izraelskog parlamenta čin su okarakterizirali kao “vjersku obavezu”. Sam Lieberman u početku je negirao umiješanost Mossada, a kasnije je rekao da Izrael “nikada ne potvrđuje niti negira” takve događaje, pa nema razloga da mijenja tu svoju “politiku dvosmislenosti”.
Upropašteno primirje
Ostalim okolnostima ovoga ubojstva javnost se praktički nije bavila, očigledno kao posljedica činjenice da su se međunarodne norme srozale u okolnostima globalnog “rata protiv terorizma”. Amerika, primjerice, izvansudske egzekucije rutinski koristi u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu, pa stoga ne čudi da ubojstvo u Dubaiju njezine vlasti nisu ni komentirale. Jedino je Gideon Levy, kolumnist izraelskog dnevnika “Haaretz”, napisao kako su Izraelci “davno zaboravili da države temeljene na vladavini prava na koriste odrede smrti”. Neki su promatrači zaključili kako bi u slučaju da je nešto slično učinio Iran hitno bilo sazvano Vijeće sigurnosti UN-a i Iranu uvedene sankcije.
I dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice ovoga događaja ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja još jedan ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne. Za početak, sigurno je da su upropašteni pokušaji Ernsta Uhrlaua, šefa njemačke tajne službe BND, koji još od prošlog ljeta posreduje između Jeruzalema i Hamasa tražeći oslobađanje gotovo tisuću Palestinaca, a s druge strane izraelskog vojnika Gilada Shalita kojega je Hamas oteo 2006. Štoviše, njemački je obavještajac tim poslom pohodio Izrael i nekoliko dana prije i nekoliko dana nakon ubojstva, no o atentatu ga nitko nije obavijestio. Isto tako, Hamas bi na ovaj atentat mogao odlučiti odgovoriti na isti način i tako dovesti do daljnjeg nasilja, možda također u nekoj trećoj zemlji čiji bi građani također bili ugroženi.
Takva reakcija upropastila bi krhko primirje koje više od godinu dana postoji između Izraela i Hamasa, ali i Hamasa i suprotstavljene mu palestinske stranke Fatah. Ta primirja su donekle olakšavala patnje stanovnika pojasa Gaze i otvarala mogućnost za nastavak izraelsko-palestinskih pregovora.
Ubijeni imao avionsku kartu za Kinu
Ubijeni Mahmoud al-Mabhouh bio je jedan od osnivača Hamasovog vojnog krila i smatra se ključnim u poslovima krijumčarenja oružja iz Irana u pojas Gaze, a Izrael ga traži i zbog ubojstva dvojice izraelskih vojnika 1989. No, kako je rekao šef policije Dubaija Daki Kalfan Tamim, malo je vjerojatno da je ovaj put išao u Iran zbog kupovine oružja, budući da je imao avionsku kartu za Kinu. Osim toga, Palestinci za putovanje u Iran obično odabiru jedan od tri dnevna leta iz Damaska.
(preneseno sa www.novossti.com)
Dok se u Srbiji čeka na otvaranje tajnih dosijea, iskustva drugih postkomunističkih zemalja pokazuju da otkrivanje doušnika intelektualaca nije ugrozilo vrednovanje njihovih dela
U susret zahtevima Evropske unije, koja traži donošenje zakona o otvaranju tajnih dosijea, problem doušnika aktuelizovan je i na nedavno održanom „Politikinom” okruglom stolu o trivijalnoj i elitnoj književnosti. Podsetimo, u blagom verbalnom okršaju, Isidora Bjelica je rekla da je otvaranje dosijea neminovno, kako bi se dobila slika o pravoj istoriji srpske književnosti, dok je teoretičarka književnosti Tatjana Rosić, pomenuvši slučaj Mađarske, konstatovala da to nije bitno, jer su doušnici i posle saznanja o njihovom delovanju i dalje ostali najbolji pisci.
Primer Mađarske je ilustrativan, jer je poslednjih godina najveća bura oko otkrivanja poznatih umetnika-doušnika u javnosti upravo dignuta oko dvojice mađarskih stvaralaca – u pitanju su istaknuti pisac Peter Esterhazi, koji je morao da se suoči sa činjenicom da je njegov otac bio vrlo aktivan doušnik, i proslavljeni režiser, oskarovac Ištvan Sabo, koji je, za razliku od Petera, svojim dojavama lično doprinosio komunističkom teroru u otadžbini.
Otkriće da je otac Petera Esterhazija Matijaš čitavih 15 godina intenzivno sarađivao sa Mađarskom tajnom policijom, bio je, blago rečeno, šok za sistem.
– U ono što sam video nisam mogao da poverujem. Brzo sam spustio ruku na sto, jer je počela da drhti... – govorio je Esterhazi, opisujući emocije dok je iščitavao hiljade stranica iz dosijea očeve paralelne biografije. Esterhazi je poražavajuće saznanje o svom ocu pretočio u roman „Ispravljeno izdanje”, pa je u njegovom slučaju otkriće očeve doušničke prošlosti imalo i lustrirajući efekat. Tako je epopeja o čuvenoj aristokratskoj porodici, koju je Esterhazi prethodno već ispisao u romanu „Harmonija selestis”, dobila i novi momenat u romanu „Ispravljeno izdanje”. Knjiga o grofovima Esterhazi doživela je katarzu, a Peter je odlučio da, kao i svaki veliki pisac, napiše celu istinu.
Po otvaranju dosijea, otkriveno je da je otac Matijaš često bio na zadacima u ruralnim sredinama, tražeći anti-Sovjete među svojim sunarodnicima. Svoju policijsku poziciju otac je koristio i da bi svom sinu, kasnije čuvenom Peteru, obezbedio lakši upis na univerzitet. U prilog ovome, kako navodi mađarski novinar Adam Lebor, govori i pismo iz 1968. godine, koje je otac potpisao svojim konspirativnim imenom – Čanadi.
A cela mađarska nacija je, poput Esterhazija, imala priliku da doživi užasno suočavanje sa istinom u slučaju režisera Ištvana Saboa, rođenog 1938. godine, koji je priznao da je kao student potkazivao svoje bližnje tajnoj policiji. Sabo, dobitnik „Oskara” za film „Mefisto” 1981. godine, priznao je da je bio doušnik, ali „samo zato da bi spasao život kolegi”.
– Rad za državnu bezbednost bio je najhrabriji i najveći poduhvat u mom životu, jer smo posle revolucije 1956. spasli jednog od naših kolega, kojem je pretilo da bude otkriven i obešen – tvrdi Sabo.
Međutim, pitanje je koliko je ova izjava iskrena. Naš istaknuti prevodilac Sava Babić u novinskom tekstu iz 2006. godine beleži da je Sabo u periodu od 1956. do 1963. godine dostavio čak 48 izveštaja o kolegama i profesorima, a među njima su i režiseri Mikloš Jančo i Karolj Meč, kao i glumica Mara Terečik. Andraš Gavran, istraživač koji je otkrio dosije o Sabou, bio je u nedoumici da li da raskrinka veliko ime mađarske kulture. To je, na kraju, i uradio. Budući „oskarovac” imao je i neposrednu korist od uposlenja u tajnoj službi – imao je privilegiju da prvi film snimi u 26. godini, dok su njegove, ništa manje talentovane kolege, morale da čekaju 30. ili 40. godinu života, da bi dobili priliku za režiranje svojih prvih filmova. Malo ko je u Mađarskoj poverovao u Saboovu priču o navodnim plemenitim namerama za ulazak u doušničku mrežu. A i zašto bi? A opet, Babić prenosi da je preko sto mađarskih intelektualaca tada potpisalo peticiju u kojoj praštaju režiseru jezivi greh, ističući važniju stvar – da je Sabo stvorio značajne filmove i time širom sveta proneo glas o mađarskoj kulturi.
Dobro je poznat i primer Gintera Grasa, pisca koji je priznao da je bio član nacističkih jedinica, koji je, opet, bio žrtva u trouglu obaveštajci–država–progonjeni. Po zlu čuvena istočnonemačka policija „Štazi” Grasa je dovela u situaciju da je praktično svako sa kim je stupao u kontakt u stvari bio doušnik. Ni nemački kulturni poslenici nisu bili gadljivi na saradnju sa službom – to su, kako su krajem prošle godine preneli nemački mediji, mahom bili pisci, ljudi iz pozorišta, izdavači. Izdavač „Kristof Links” najavio je i knjigu „Ginter Gras na nišanu – arhiv Štazija”, autora Kaia Šlitera, koja će biti objavljena u martu ove godine. Inače, „Štazi” je otvorio Grasov dosije još 1961. godine, prilikom piščevog prvog „talasanja” – kada je objavio otvoreno pismo u kojem kritikuje izgradnju Berlinskog zida.
I Češka je morala da se suoči sa činjenicom da je Milan Kundera, slučajno ili namerno, pomagao komunističkoj policiji. Njegova dojava, brujale su vesti, dovela je do hapšenja Miroslava Dvoračeka, slučajnog posetioca u studentskom domu. Dvoraček je zatim zaradio etiketu da je američki špijun, što mu je uništilo život i oteralo ga u izgnanstvo. Kundera je izjavio da su optužbe na njegov račun „gnusne laži”, iako postoji detaljna policijska beleška o samom slučaju. Čitav slučaj sigurno može da doprinese drugačijem iščitavanju Kunderinog romana „Šala”.
Za sada, o zakonima koji omogućavaju otvaranje tajnih dosijea u našem regionu, stižu šture vesti. U Crnoj Gori još traje rasprava oko toga koliko bi štete ili koristi imao zakon. Makedonija je izglasala zakon početkom 2008. godine, pa se može reći da je isti još u povoju. Savet Evrope je krajem prošle godine kritikovao albanski zakon o lustraciji kao preoštar, uz razumevanje što Albanija ima potrebu da se suoči sa uspostavljanjem istine o komunističkom periodu.
Što se Srbije tiče, poznato je da Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (zvaničan naziv) nikad nije zaživeo, iako je usvojen. Jer, kažu stručnjaci, potrebno je doneti i zakon o otvaranju tajnih dosijea, koji su za sada bezbedno pohranjeni u Arhivu Srbije. Ipak, nesumnjivo je i da će taj zakon doći na red, bar za raspravu, jer on čini paket zakonskih akata koje zahteva Evropska unija. Posebno s obzirom na činjenicu da je Srbija jedina postkomunistička zemlja koja nije otvorila tajne dosijee.
Sigurno je i u sferi kulture mnogo onih koji sa nestrpljenjem iščekuju otvaranje dosijea državne bezbednosti. Što komunističkih, što onih svežijeg datuma. Šta bi se, u tom slučaju, desilo sa umetnicima koji su možda bili doušnici? Odgovor bi mogao da leži u članku Roberta Brauna, koji je preneo Sava Babić:
- Umetnik ne dobija opravdanje, kao ni junak za svoje kasnije grehe. Ćutanje (Ištvana) Saboa, pa onda njegova samospasavajuća priča, ne ublažava presudu. Martin Hajdeger je bio veliki filozof i nacista. Herbert fon Karajan veliki dirigent i nacista. Čitamo njihove knjige, slušamo njihove ploče. Osuđujemo ih kao ljude.
Sa svešću o tome da svako postaje doušnik da bi spasao sebe i svoju porodicu, uz zlu nameru da usput uništi druge.
(članak prenesen sa www.politika.rs)
Magazin TIME izabrao je deset najboljih fotografija objavljenih u protekloj godini u svom redovnom izboru svega najboljeg tokom jedne godine. Izvanrednim fotografijama i kratkim komentarima napravljen je presjek najvažnijih događaja u 2009. godini: od početka mandata prvog crnog američkog predsjednika, ratova, svjetskih kriza i smrti javnih ličnosti pa sve do čudesnog prizemljenja aviona u njujoršku rijeku i jahanja konja polugolog Vladimira Putina. U galeriji pogledajte koje je fotografije TIME izabrao za najbolje u prošloj godini.
1. Historijski trenutak
Barack Obama čeka iza bine nekoliko trenutaka prije preuzimanja ureda kao 44. američki predsjednik 20. januara. (Callie Shell / Aurora za TIME)
2. Oprez
Američki vojnik iz 10. brdske divizije nadgleda put u afganistanskoj dolini Tangi 4. septembra (Adam Ferguson / VII Mentor za TIME)
3. Oproštaj
Članovi porodice okupili su se oko sanduka senatora Edwarda Kennedya na Arlington nacionalnom groblju 29. augusta (Doug Mills / New York Times / Redux)
4. Suze
Ožalošćena čeka početak odavanja počasti Michaelu Jacksonu u teatru Apollo u harlemskom susjedstvu u New York Cityju 30. juna(Todd Heisler / The New York Times / Redux)
5. Čudesno
Putnici aviona stoje na krilima Airbusa 320 jetlinera US Airwaysa koji se sigurno prizemljio u ledenu vodu rijeke Hudson u New York Cityju nakon što je jato ptica zaustavilo oba njegova motora 15. januara (Steven Day / AP)
6. Naoružani i opasni
Lokalni dileri drogom naplaćuju račun u Bisauu u državi Gvineja-Bisau. U proteklih nekoliko godina ova mala zapadnoafrička nacija je postala ključna tačka prevoza za narko kartele iz Južne Amerike. (Marco Vernaschi / Pulitzer Center on Crisis Reporting)
7. Eksplozija Irana
Pristalice poraženog iranskog predsjedničkog kandidata Mir-Hosejna Musavija trče ulicama tokom protesta u Teheranu 16. juna (Getty)
8. Gaza u ruševinama
Palestinska porodica se odmara na ruševinama svog doma na istoku regija Jebaliya nakon izraelskog upada u Gazu 16. januara. (Kevin Frayer / AP)
9. Suša
Žirafa umrla zbog žeđi leži na putu u Wajiru u Keniji 9. oktobra. Kiša u ovoj zemlji nije padala praktično nekoliko godina i uzrokuje ozbiljne nedostatke vode. (Stephano de Luigi / VII Network)
10. Ljetni odmor
Ruski premijer Vladimir Putin uživa u jahanju konja tokom odmora u Tuvi u Rusiji 3. augusta. (Alexey Druzhinyn / EPA)
(zurnal.info)
Prvi put planeri Pentagona će u 2010. uključiti klimatske promjene među sigurnosne prijetnje identificirane u kongresnom izvještaju "Četverogodišnji odbrambeni pregled", u kojem se navode prioriteti Pentagona.
Uvrštenje klimatskih promjena među prioritete uslijedilo je nakon što je u oktobruu osnovan novi Centar za istraživanja klimatskih promjena, pri Središnjoj obavještajnoj agenciji - CIA.
Prognoze nas uvjeravaju da će vremenske nepogode u budućnosti dobiti na intenzitetu, a možda i na učestalosti, kazala je Amanda Dory, zamjenica pomoćnika ministra odbrane za strategiju.
Nova pozornost koju američki sigurnosni dužnosnici posvećuju brizi oko klime ne znači da su Pentagon i CIA zauzeli strane u raspravi oko valjanosti podataka o globalnom zatopljenju. Kao i kod nuklearnog terorizma, smrtonosnih pandemija ili biološkog ratovanja, to samo znači da oni žele biti pripravni.
"Ja uvijek gledam najgori scenarij. Bilo da je riječ o globalnom zatopljenju ili izgledima da država A okupira državu B, ja samo procjenjujem da je najvjerojatniji ishod onaj koji je i najgori", kazao je za NPR jedan obavještajni dužnosnik koji prati klimatske promjene.
Vojni dužnosnici, navikli izrađivati detaljne planove za široki spektar slučajnosti, istoga su stajališta. "Amerikanci očekuju da vojska ima plan za najgore", izjavio je viceadmiral Lee Gunn, mornarički veteran s 35-godišnjim stažom, koji je sada predsjednik Projekta američke sigurnosti.
"To je vrsta razmišljanja koja je, po meni, uvjerila većinu vojnih čelnika da su klimatske promjene stvarna prijetnja, te da vojska igra važnu ulogu u suočavanju s njima", istakao je viceadmiral Gunn.
Među scenarijima koji zabrinjavaju sigurnosne planere je topljenje ledene mase planinskog masiva Himalaja. Prema toj teoriji, rijeke koje hrane himalajski ledenjaci prvo bi poplavile nizinska područja, a potom bi presušile s nestankom tih ledenjaka.
To bi ugrozilo desetke miliona ljudi u nizinama Bangladeša, izazvalo masovne migracije, a zatim i ratove, procjenjuju vojni stručnjaci iz SAD-a i s indijskog potkontinenta.
Autori "Četverogodišnjega odbrambenog pregleda" dobili su uputstva Kongresa da prihvate procjene Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), međunarodnog tijela koje su osnovali UN i Svjetska meteorološka organizacija (WMO), kako bi prikupljalo i izvještavalo o globalnim klimatskim podacima, prenijela je Hina.
(FENA)
Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.
- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.
On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.
Saradnja sa Engdahlom
Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.
Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.
On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.
U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.
Perje živih gusaka
Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.
- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.
Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.
IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.
(zurnal.info)
U pucnjavi u vojnoj bazi Fort Hood u Texasu poginulo je 12 osoba dok ih je trideset povrijeđeno. Pretpostavka vojnih zvaničnika je da je ubistva počinio psiholog zaposlen u bazi američke vojske. Ubica, koji je preživio nakon što je pogođen četiri puta, identifikovan je kao major Nidal Malik Hasan. Za vrijeme dužnosti, odjeven u vojničku uniformu i naoružan automatskim pištoljema, on je sasuo kišu metaka u gomilu vojnih službenika i civila koji su se nalazili unutar medicinskog centra za tretman vojnika koji odlaze na teren van američkog kontinenta, saopštili su vojni zvaničnici.
Radi se o oružanom napadu sa najvećim brojem žrtava u nekoj američkoj vojnoj bazi na području SAD-a uopšte. Sve žrtve, uglavnom vojno osoblje te dvoje civila, pobijeni su na istom mjestu. Nakon prvih pucnjeva, na napadačevu vatru odgovorili su prisutni vojni službenici. Major Hasan ustrijeljen je prvim mecima koje je ispalila osoba koja je takođe ranjena u pucnajvi. Prvi izvještaji s mjesta nesreće govorili su kako su u razmjeni vatre poginuli i napadač i službenica koja je uzvratila vatru.
Osam sati nakon pucnjave, portparol u bazi, izjavio je da je major Hasan, kojeg je identifikovao kao jedinog napadača i koji je pogođen četiri puta, smješten u bolnicu u bazi, gdje se nalazi pod stalnom vojnom prismotrom, i ne nalazi se u životnoj opasnosti. Drugi vojni portparol izjavio je da je njegovo stanje kritično. Nije rečeno u kakvom je stanju povrijeđena službenica koja je ustrijelila Hasana.
Ranjeni napadač nije u mogućnosti da govori sa istražiteljima, tako da je više detalja o pozadini njegovog napada za sada nepoznato. Prema izjavama zvaničnika države Texas, major Hasan uskoro je trebao biti raspoređen na dužnost u Iraku ili Afganistanu.
Vojni zvaničnici tvrde da terorizam nije isključen, no prvi rezultati istrage ne ukazuju na to da se radi o terorističkom napadu. Radne kolege napadača ispričale su kako je Hasan uvijek govorio o tome kako se nada da će predsjednik Obama povući trupe iz Afganistana i Iraka i zalagao se da spriječi odlazak svoje jedinice na ratišta u Iraku ili Afganistanu.
Predsjednik SAD Barack Obama nazvao je pucnjavu stravičnim izlivom nasilja i pozvao Amerikance da se pomole za poginule i povrijeđene.
- Teško je kad naši muškarci i žene ginu u borbama izvan Amerike. Stravično je pogotovo kad se to dogodi u američkoj bazi na američkom tlu, rekao je predsjednik Obama.
Predsjednik Obama zatražio je da se provede detaljna istraga koja će dati odgovore i na najsitnije detalje ovog tragičnog događaja. Prema vojnim podacima, major Nidal Malik Hasan rođen je u mjestu Virginia, neoženjen je, nikada nije služio van granice i u dosijeu nema podataka o religiji.
Fort Hood je inače najveća aktivna vojna baza u SAD-u i bila je glavni centar za trupe raspoređene u misije u Iraku i Afganistanu. Baza je ubrzo poslije pucnjave zatvorena, a svo osoblje osim osnovnog je pušteno kući. Škole su zatvorene i na ulicama je pustoš, građani su se povukli u svoje domove.
FBI je na teren odmah poslao veliki broj agenata koji će pomoći istragu. U toku dana ispitano je preko stotinu lica. Oružje koje je koristio napadač pronađeno je na licu mjesta i prema izjavama zvaničnika, najvjerovatnije se ne radi o službenom oružju. Također, istražitelji će detaljno provjeriti podatke na kompjuteru i telefonu napadača te ispitati saradnike, rodbinu i prijatelje kako bi dobili jasan profil počinioca i eventualno doznali šta su motivi ovog događaja.
Ovaj čin će bez sumnje, s obzirom na Hasanovo jordansko muslimansko porijeklo, ponovo produbiti nepovjerenje američkih građana na muslimane u Americi. Stoga je muslimanska zajednica u SAD-u osudila pucnjavu kao gnusan incident te izjavila da muslimani Amerike dijele mišljenje sa predsjednikom Obamom po pitanju tragedije u Fort Hoodu. Zajednica je također naglasila da cijela organizacija suosjeća sa familijama poginulih i ranjenih.
Times u srijedu izvještava o sporu Albanije i Indije, oko posmtrnih ostataka majke Tereze.
Albanski premijer Sali Berisha izjavio je da njegova vlada traži od Indije da u Albaniju vrati posmrtne ostatke poznate katoličke misionarke, prije 100. godišnjice njenog rođenja koja se obilježava u augustu iduće godine.
Majka Tereza je po nacionalnosti bila Albanka, ali je veći dio života provela u Indiji i imala je indijsko državljanstvo.
Ima onih koji strahuju da bi u cijelu priču mogla da se uključi i Makedonija, budući da je Agnes Gondža Bojadžiu, kako joj je bilo pravo ime, rođena u Skoplju.
Prve reakcije iz Indije navode na zaključak da albanski zahtjev neće biti uslišen.
- Majka Tereza je indijski državljanin i počiva u svojoj zemlji, istakao je jedan zvaničnik indijskog ministarstva vanjskih poslova, piše Times, prenosi BBC.
(Fena)
The Times piše da će mogućnost Putinove političke dominacije do 2024. šokirati liberalnu manjinu u Rusiji – koja mu zamjera nepoštovanje ljudskih prava i slobode govora – i uplašiti ruske susjede, ali da će većina Rusa biti oduševljena povratkom na čelo zemlje najpopularnijeg postkomunističkog lidera, koji je Rusiji povratio samopouzdanje, rehabilitirao ekonomiju i uspostavio red nakon haosa 90-ih godina.
Iako priznaje da je Putinova uprava dovela do dramatičnog uspona standarda i u najzabitijim ruskim oblastima, Times u uredničkom komentaru upozorava da su pred njim i ozbiljni izazovi: korupcija, demografski pad, potreba ulaganja u zastarjelu infrastrukturu...
Putinu bi stoga bilo bolje da traži saradnju u inozemstvu, da "razvija" rusku međunarodnu politiku u pitanjima kao što je Iran i prestane zastrašivati svoje susjede. Bivši u budući predsjednik je i dalje u vrhunskoj formi; ostaje mu još da pokaže zrelost, zaključuje Times.
The Guardian u uredničkom komentaru pod naslovom "Dvije Rusije" konstatira da se od čovjeka s tako izraženim osjećajem historijske misije, što Putin nedvosmisleno posjeduje, ne može očekivati da se olako povuče iz politike, i u tom smislu ne iznenađuje njegova najava o preuzimanju vlasti od Medvedeva.
Putin je bio u svojoj uobičajeno dobroj formi, primjećuje Guardian, i u razgovoru sa stranim novinarima odgovarao je na njihova pitanja i prije nego što ih postave – i u tom smislu je skrenuo pažnju na činjenicu da je Gordon Brown preuzeo dužnost od Tonyja Blaira bez ikakvog sudjelovanja britanskih birača.
Ovaj list ipak primjećuje da nije jasno koliko su Putin i Medevedev istinski tim – dan prije Putinovih optimističnih komentara Medevedev je na svome blogu pisao o ekonomskim slabostima Rusije, ozbiljnim socijalnim i zdravstvenim problemima i neuspjehu u obuzdavanju kavkaskih pobunjenika.
Ova dva Rusa kao da su govorila o dvije različite zemlje, komentira Guardian.
(FENA)
