Dodikova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić
U vrijeme dok nastaje ovaj tekst predsjednik Srbije Boris Tadić u svom beogradskom kabinetu razgovora sa čelnicima parlamentarnih stranaka iz Republike Srpske. Povod za ovaj „sabor srpskih političkih knezova“ je skori nastavak butmirskih pregovora o preustroju Bosne i Hercegovine, vjerovatno posljednjem pokušaju spašavanja naše zemlje iz političkog živog blata pod pokroviteljstvom Amerike i Evrope.
MRTVOROĐENČE U BUTMIRU
Nekoliko dana prije čelnika „republičkosrpskih“ stranaka, kod Tadića su bili izaslanici State departmenta i Evropske unije. Detalji sa tog sastanka ostali su nepoznati baš kao što još uvijek ne znamo da li će šefovi SDA, SNSD-a, Stranke za BiH, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990, PDP-a i SDP-a 20. oktobra ove godine u Butmiru potpisati neki obavezujući dokument. Ono što je, međutim, jasno k'o dan jeste činjenica da je Milorad Dodik proteklih dana na više mjesta izjavio da ga „butmirski pregovori ni na šta ne obavezuju i da neće pristati na prenos ovlasti sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu“. Uz to, Dodik je ponovio svoje poznate stavove o odlasku OHR-a (i očekivano usred Banjaluke za protjerivanje Ureda visokog predstavnika dobio podršku svog kolege po kriminalu Dragana Čovića), a nije propustio ni priliku da se, u pauzama gledanja utakmica srbijanske fudbalske reprezentacije, egzaltirano pohvali dogovorenim susretom sa ruskim predsjednikom Dmitrom Medvedovim tokom njegove posjete Beogradu. Nikoga neće naročito iznenaditi ukoliko se Dodik uopće i ne pojavi u Butmiru i da se, umjesto u vojnoj bazi, ukaže na vojnoj paradi priređenoj ruskom predsjedniku u čast.
No bez obzira na to, sa Dodikom ili bez njega, čini se da su butmirski pregovori već propali i da nas samo čudo može spasiti od novog poniženja i nastavka opstrukcija bosanskohercegovačkih institucija. „Shutlle diplomatija“ koju ovih dana od Sarajeva do Mostara, od Banjaluke do Beograda, vode američko-evropski izaslanici prema pouzdanim informacijama nije izrodila neki konkretniji rezultat. Najavljeni kao historijski te kao „povratak nade“ u sumornu bh. stvarnost, butmirski pregovori još uvijek stoje tamo gdje su i počeli, na stepenici koju razjedinjena međunarodna zajednica ne može, ne smije preskočiti-na Miloradu Dodiku dakle. Nesumnjivo najmoćnija osoba u našoj zemlji, političar koji je kao nijedan drugi na Balkanu opterećen teškim optužbama za kriminal, očigledno nema namjeru poslušati vapaje iz Washingtona i Brisela o potrebi sređivanja stanja u Bosni i Hercegovini i njenom povratku na takozvani evropski put.
BOLAN LEŽI MILORAD DODIČE
Svako ko hoće razmišljati racionalno postaviće pitanje: kako je moguće da jedan provjereni kriminalac i rijetki evropski Diktator sa velikim D prkosi čitavom svijetu, Baracku Obami, njegovim evropskim partnerima i da još, pride, ponižava ovdašnjeg stranog namjesnika Valetina Inzka uz poruku „da se može uhvatiti za neku stvar“? Doista, gdje je kraj Dodikovim opstrukcijama i u kojem grmu leži tajna njegove političke moći? Ima jedna istinita anegdota koju mi je svojevremeno ispričao Laktašenkov poznanik iz prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Uz kontataciju da mu je neshvatljivo kako je kao predratni čelnik Opštine Laktaši svjesno kršio zakon ukidajući poreze u tom gradiću, Dodik je svom sagovorniku rekao „zaboli me kurac za zakone“. Tako se Dodik ponaša i danas. Samo što je njegova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić. I upravo zato, zbog hroničnog nedostatka bola u Dodikovom međunožju, od normalne, evropske, demokratske Bosne i Hercegovine, barem za sada, nema ništa. Premijer RS je okorjeli kriminalac, nema sumnje da je notorni primitivac i patološki neprijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na sve, mora mu se priznati da, za razliku od drugih, barem ima muda.
">ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Dodikova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić
U vrijeme dok nastaje ovaj tekst predsjednik Srbije Boris Tadić u svom beogradskom kabinetu razgovora sa čelnicima parlamentarnih stranaka iz Republike Srpske. Povod za ovaj „sabor srpskih političkih knezova“ je skori nastavak butmirskih pregovora o preustroju Bosne i Hercegovine, vjerovatno posljednjem pokušaju spašavanja naše zemlje iz političkog živog blata pod pokroviteljstvom Amerike i Evrope.
MRTVOROĐENČE U BUTMIRU
Nekoliko dana prije čelnika „republičkosrpskih“ stranaka, kod Tadića su bili izaslanici State departmenta i Evropske unije. Detalji sa tog sastanka ostali su nepoznati baš kao što još uvijek ne znamo da li će šefovi SDA, SNSD-a, Stranke za BiH, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990, PDP-a i SDP-a 20. oktobra ove godine u Butmiru potpisati neki obavezujući dokument. Ono što je, međutim, jasno k'o dan jeste činjenica da je Milorad Dodik proteklih dana na više mjesta izjavio da ga „butmirski pregovori ni na šta ne obavezuju i da neće pristati na prenos ovlasti sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu“. Uz to, Dodik je ponovio svoje poznate stavove o odlasku OHR-a (i očekivano usred Banjaluke za protjerivanje Ureda visokog predstavnika dobio podršku svog kolege po kriminalu Dragana Čovića), a nije propustio ni priliku da se, u pauzama gledanja utakmica srbijanske fudbalske reprezentacije, egzaltirano pohvali dogovorenim susretom sa ruskim predsjednikom Dmitrom Medvedovim tokom njegove posjete Beogradu. Nikoga neće naročito iznenaditi ukoliko se Dodik uopće i ne pojavi u Butmiru i da se, umjesto u vojnoj bazi, ukaže na vojnoj paradi priređenoj ruskom predsjedniku u čast.
No bez obzira na to, sa Dodikom ili bez njega, čini se da su butmirski pregovori već propali i da nas samo čudo može spasiti od novog poniženja i nastavka opstrukcija bosanskohercegovačkih institucija. „Shutlle diplomatija“ koju ovih dana od Sarajeva do Mostara, od Banjaluke do Beograda, vode američko-evropski izaslanici prema pouzdanim informacijama nije izrodila neki konkretniji rezultat. Najavljeni kao historijski te kao „povratak nade“ u sumornu bh. stvarnost, butmirski pregovori još uvijek stoje tamo gdje su i počeli, na stepenici koju razjedinjena međunarodna zajednica ne može, ne smije preskočiti-na Miloradu Dodiku dakle. Nesumnjivo najmoćnija osoba u našoj zemlji, političar koji je kao nijedan drugi na Balkanu opterećen teškim optužbama za kriminal, očigledno nema namjeru poslušati vapaje iz Washingtona i Brisela o potrebi sređivanja stanja u Bosni i Hercegovini i njenom povratku na takozvani evropski put.
BOLAN LEŽI MILORAD DODIČE
Svako ko hoće razmišljati racionalno postaviće pitanje: kako je moguće da jedan provjereni kriminalac i rijetki evropski Diktator sa velikim D prkosi čitavom svijetu, Baracku Obami, njegovim evropskim partnerima i da još, pride, ponižava ovdašnjeg stranog namjesnika Valetina Inzka uz poruku „da se može uhvatiti za neku stvar“? Doista, gdje je kraj Dodikovim opstrukcijama i u kojem grmu leži tajna njegove političke moći? Ima jedna istinita anegdota koju mi je svojevremeno ispričao Laktašenkov poznanik iz prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Uz kontataciju da mu je neshvatljivo kako je kao predratni čelnik Opštine Laktaši svjesno kršio zakon ukidajući poreze u tom gradiću, Dodik je svom sagovorniku rekao „zaboli me kurac za zakone“. Tako se Dodik ponaša i danas. Samo što je njegova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić. I upravo zato, zbog hroničnog nedostatka bola u Dodikovom međunožju, od normalne, evropske, demokratske Bosne i Hercegovine, barem za sada, nema ništa. Premijer RS je okorjeli kriminalac, nema sumnje da je notorni primitivac i patološki neprijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na sve, mora mu se priznati da, za razliku od drugih, barem ima muda.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Hronični nedostatak bola
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Dodikova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić
U vrijeme dok nastaje ovaj tekst predsjednik Srbije Boris Tadić u svom beogradskom kabinetu razgovora sa čelnicima parlamentarnih stranaka iz Republike Srpske. Povod za ovaj „sabor srpskih političkih knezova“ je skori nastavak butmirskih pregovora o preustroju Bosne i Hercegovine, vjerovatno posljednjem pokušaju spašavanja naše zemlje iz političkog živog blata pod pokroviteljstvom Amerike i Evrope.
MRTVOROĐENČE U BUTMIRU
Nekoliko dana prije čelnika „republičkosrpskih“ stranaka, kod Tadića su bili izaslanici State departmenta i Evropske unije. Detalji sa tog sastanka ostali su nepoznati baš kao što još uvijek ne znamo da li će šefovi SDA, SNSD-a, Stranke za BiH, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990, PDP-a i SDP-a 20. oktobra ove godine u Butmiru potpisati neki obavezujući dokument. Ono što je, međutim, jasno k'o dan jeste činjenica da je Milorad Dodik proteklih dana na više mjesta izjavio da ga „butmirski pregovori ni na šta ne obavezuju i da neće pristati na prenos ovlasti sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu“. Uz to, Dodik je ponovio svoje poznate stavove o odlasku OHR-a (i očekivano usred Banjaluke za protjerivanje Ureda visokog predstavnika dobio podršku svog kolege po kriminalu Dragana Čovića), a nije propustio ni priliku da se, u pauzama gledanja utakmica srbijanske fudbalske reprezentacije, egzaltirano pohvali dogovorenim susretom sa ruskim predsjednikom Dmitrom Medvedovim tokom njegove posjete Beogradu. Nikoga neće naročito iznenaditi ukoliko se Dodik uopće i ne pojavi u Butmiru i da se, umjesto u vojnoj bazi, ukaže na vojnoj paradi priređenoj ruskom predsjedniku u čast.
No bez obzira na to, sa Dodikom ili bez njega, čini se da su butmirski pregovori već propali i da nas samo čudo može spasiti od novog poniženja i nastavka opstrukcija bosanskohercegovačkih institucija. „Shutlle diplomatija“ koju ovih dana od Sarajeva do Mostara, od Banjaluke do Beograda, vode američko-evropski izaslanici prema pouzdanim informacijama nije izrodila neki konkretniji rezultat. Najavljeni kao historijski te kao „povratak nade“ u sumornu bh. stvarnost, butmirski pregovori još uvijek stoje tamo gdje su i počeli, na stepenici koju razjedinjena međunarodna zajednica ne može, ne smije preskočiti-na Miloradu Dodiku dakle. Nesumnjivo najmoćnija osoba u našoj zemlji, političar koji je kao nijedan drugi na Balkanu opterećen teškim optužbama za kriminal, očigledno nema namjeru poslušati vapaje iz Washingtona i Brisela o potrebi sređivanja stanja u Bosni i Hercegovini i njenom povratku na takozvani evropski put.
BOLAN LEŽI MILORAD DODIČE
Svako ko hoće razmišljati racionalno postaviće pitanje: kako je moguće da jedan provjereni kriminalac i rijetki evropski Diktator sa velikim D prkosi čitavom svijetu, Baracku Obami, njegovim evropskim partnerima i da još, pride, ponižava ovdašnjeg stranog namjesnika Valetina Inzka uz poruku „da se može uhvatiti za neku stvar“? Doista, gdje je kraj Dodikovim opstrukcijama i u kojem grmu leži tajna njegove političke moći? Ima jedna istinita anegdota koju mi je svojevremeno ispričao Laktašenkov poznanik iz prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Uz kontataciju da mu je neshvatljivo kako je kao predratni čelnik Opštine Laktaši svjesno kršio zakon ukidajući poreze u tom gradiću, Dodik je svom sagovorniku rekao „zaboli me kurac za zakone“. Tako se Dodik ponaša i danas. Samo što je njegova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić. I upravo zato, zbog hroničnog nedostatka bola u Dodikovom međunožju, od normalne, evropske, demokratske Bosne i Hercegovine, barem za sada, nema ništa. Premijer RS je okorjeli kriminalac, nema sumnje da je notorni primitivac i patološki neprijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na sve, mora mu se priznati da, za razliku od drugih, barem ima muda.
Bakir Hadžiomerović
Dodikova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić
