Kecmanovićeva halka

Eto konačno smo iz Wikileaks depeša doznali ono što su američke diplomate godinama ranije nezvanično govorili prilikom susreta s novinarima i bh. političarima- Milorad Dodik je prijetnja Bosni i Hercegovini!

Siguran sam da se ova konstatacija ne odnosi samo na Amerikance već i na njihove evropske kolege uključujući i republičkosrpskom rukovodstvu tradicionalno naklonjene Ruse. Ne treba, naime, biti naročito analitičan da bi se Dodikovo višegodišnje divljanje nad Bosnom i Hercegovinom protumačilo kao dosljedna rušilačka politička strategija koju lider SNSD-a pažljivo koordinira sa neformalnim centrom za velikosrpska pitanja u Beogradu gdje već dugo djeluje i visoko kotira nekadašnji sarajevski profesor dr. Nenad Kecmanović. Svako ko je u posljednjih nekoliko godina čitao politička promišljanja i pratio Kecmanovićeve istupe mogao se uvjeriti da sve ono što komunistički „britanski špijun“ javno konstatira, predsjednik Republike Srpske naknadno ponovi, a nerijetko i realizira u praksi, na bh. terenu dakle.

PREDAVANJA IZ DIVLJANJA

Držeći se tog (kecmanović-sanuovskog) koncepta Dodik je „držao predavanja“ o građanskom ratu u našoj zemlji, osporavao državnost BiH, zgražavao se nad masakrom vojnika JNA iz maja 1992. u Dobrovoljačkoj, ismijavao zločine na Markalama 1 i Markalama 2, „muslimanskim snagama“ pripisivao ubistvo mladih Tuzlaka na Kapiji, da bi na koncu „zakucao“ sa negiranjem genocida u Srebrenici čijim se žrtvama, baš kao ni Kecmanović, nikada nije poklonio...

Wikileaksove friško objavljene depeše otkrivaju na koji je način bivši američki ambasador u BiH Charles English tumačio Dodikove verbalne napade na BiH i njegovo negiranje zločina. „Poricati činjenice o tim napadima je isto kao da poričete Srebrenicu, a oni koji to čine biće tretirani kao oni koji negiraju Holokaust, u najboljem slučaju smatraće se marginalnim elementima, na sumanutoj margini i s duboko negativnim programom. Dodik postaje sve više, i sve opasnije, prkosan i jedak u odsustvu jasnog odgovora visokog predstavnika. Njegov cilj je, u najmanju ruku, da obnovi nivo autonomije koji je RS imala na kraju rata 1992-1995“, napisao je English u depeši iz juna 2009.godine.

Ima još pikanterija sa Wikileaksa koje bi bi na ovom mjestu vrijedilo citirati, ali kao što je i Dodik u svojoj prvoj reakciji nakon objavljivanja depeša rekao-to nam ne bi otkrilo ništa novo u odnosu na ono što ranije nismo znali o laktaškom nacionalsocijalisti.

No, vratimo se Dodikovom političkom guruu dr. Kecmanoviću s kojim, siguran sam u to kao i da sunce izađe i zađe (zemlja se okrene, rekao bi Dino Šaran), održava stalnu konsultativnu „crvenu liniju“. Potcjenjivati Kecmanovićev utjecaj na lidera SNSD-a jednako je opasno kao i precjenjivati Dodikovu autonomnost u donošenju političkih odluka bez prethodnih konsultacija sa ideolozima velikosrpske politike s početka devedesetih godina prošlog stoljeća a koji i danas presudno utječu na politiku zvaničnog Beograda prema Bosni i Hercegovini, preciznije prema njenom entitetu zvanom Republika Srpska.

Pomirimo li se sa tom činjenicom, onda bi se i ideja o pokretanju medijske halabuke o „fizičkoj ugroženosti kadrova iz RS u Sarajevu“ u režimskim glasilima SNSD-a može i treba pripisati osobama iz „Kecmanovićeve halke“. Za ispaljivanje „prvog metka“ bio je zadužen direktor državne Agencije za istrage i zaštite, najmoćniji policajac u BiH Mirko Lujić što bi čitavoj priči o „ugroženosti Srba“ (zvuči li Vam ovo poznato?) trebalo dati krajnje dramatičnu dimenziju.

Nakon Lujića, oglasio se Dodik javnim obećanjem da će „predstavnici RS ubuduće u Sarajevo putovati uz oružanu pratnju“, a onda se Dušanka Majkić u svom prepoznatljivom stilu samožrtvovala na oltar SNSD-a.

„Preporučeno mi je da se ne krećem previše po Sarajevu. Neriješeno je pitanje boravka srpskih predstavnika u Sarajevu, pa je dobro razmišljanje da se na jedinstven način riješi taj problem", reče Majkićka i odjenu pancir ispod sakoa crvene boje.

Nakon pancirke Majkićke slijedeći bi na scenu mogao stupiti Slavko Jovićić Slavuj, a onda i ostali članovi Dodikovog jata koji hljeb svoj svagdašnji zarađuju u institucijama BiH na Marijin Dvoru. Svojevremeno su, ima tome i devetnaest godina, identičan projekat ( i tada po idejnim rješenjima nastalim u akademskim beogradskim krugovima) napravili ratni zločinci iz SDS-a ali to je već neka druga i zahtjevnija tema...

KAKO SE VIČE IVO

Nažalost, na priču „o ugroženosti predstavnika Republike Srpske u Sarajevu“ čije ćemo posljedice, odgovorno tvrdim, tek osjetiti, u najgorem momentu naletio je i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Bivši je SDP-ovac na čelu hrvatske države komentirajući posljednja dešavanja u arapskom svijetu gdje gladni narod ruši jednog diktatora za drugim ničim izazvan i u stilu pokojnog Franje Tuđmana ( očigledno da je islamofobični virus sa Pantovčaka iz devedesetih mutirao nakon odlaska Stjepana Mesića u predsjedničku mirovinu) pokazao vlastite, teške predrasude koje gaji prema Bošnjacima u BiH.

„Mi smo u posebno osjetljivoj situaciji jer graničimo s Bosnom u kojoj živi puno muslimana i nadam se da taj sukob, posebno u Libiji, neće uticati na odnose različitih nacionalnosti u Bosni i susjednim zemljama“.

Još da je Josipović novinarima Reutersa nabacio kako je u Karađorđevu sa svojim srbijanskim kolegom Borisom Tadićem dogovorio da se BiH podijeli na srpski i hrvatski dio, a da se „muslimanima-teroristima prepusti zemljica Bosna na potezu od Sarajeva do Zenice“, ko bi još mogao i pomisliti da smo u 2011. godini i da se Ivo ustvari ne „viče“ Franjo? Uostalom, kad smo već ovako daleko dogurali, šta nas spriječava pa da se pozovemo na Reutersovu vijest iz skorije budućnosti koja kaže da su „prilikom susreta u austrijskom gradu Gratzu Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili trajni prekid vatre između srpske i hrvatske strane na svim linijama razgraničenja Republike Srpske i Herceg-Bosne u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini.“

Ko ne vjeruje u istinitost ove vijesti neka slobodno konsultira medijske arhive u posljednjih godinu-dvije-tri dana i neka nam kaže da li je zabilježen ijedan jedini incident, da li je ne daj bože izgovorena neka teška riječ „duž linija razgraničenja“ između SNSD-a i HDZ-a BiH koje su, po pitanju Bosne i Hercegovine, usaglašene, mirne i stabilne kao i prijateljski odnosi predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića.

(zurnal.info)