Jevanđelje po Jovanu

Dugo se nisam tako obradovao kao kad me je jučer u podne telefonom iz Beča pozvao kolega Vlado Marić: „General hoće da te čuje!“. Za tri sekunde sa „druge strane žice“ javio se Jovo Divjak. Govorio je brzo i bez suvišnih objašnjenja, kao da podnosi redovni vojnički raport, baš onako kako to već godinama čini tokom naših (ne)planiranih susreta na ulicama centra Sarajeva, na potezu od onih nekoliko stotina metara kad se „hoće“ od Titove do Baščaršije. Naš kratki razgovor general je završio efektno, duhovito i na sebi svojstven način: „Šta ćeš ti meni pričati o Beču? Ja sam ovde delovao kad se ti nisi ni rodio. Ti da mi pričaš o Beču...Haj“ zdravo...“. Hvala ti Vlado na pozivu.

POTJERNICE IZ SLOBINIH VREMENA

Jovan Divjak je prije sedam dana uhapšen u glavnom austrijskom gradu na osnovu difuzne potjernice iz Srbije zbog zločina počinjenih nad vojnicima nekadašnje JNA 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Prije dva dana Divjak je uz kauciju od pola miliona eura pušten da se brani sa slobode koja se ne odnosi i na mogućnost napuštanja teritorije Savezne Republike Austrije. U narednim danima i sedmicama Divjakovu nevinost će pred tamošnjim sudijama dokazivati advokatski tim predvođen međunarodnim pravnim eksperom Richardom Soyerom koji je unaprijed najavio da „general sigurno neće biti izručen Srbiji“. Divjak je, kao što je poznato, uhapšen na bečkom aerodromu. U svojim prvim reakcijama na hapšenje generala ovdašnji novinari, analitičari i političari požurili su da u domaćoj i međunarodnoj javnosti povuku i paralelu sa slučajem Ejupa Ganića. I zaista, na prvi pogled, podatak da je prije godinu dana također na aerodromu, samo onom londonskom, slobode lišen Ganić nije jedino što povezuje ova dva slučaja. Kao i Ganić, i Divjak je uhapšen na osnovu potjernica koja se u ladicama srbijanskih pravosudno-policijskih institucija kisele još od 1992., potjernica nastalih u doba najveće političke i vojne moći zločinačkog režima Slobodana Miloševića, a koje su kasnije u miraz preuzimali i svi oni koji su nakon njega vladali Srbijom. Dakle, sa istim žarom su, nakon Miloševića, „Spisak 19“ ( kako u Beogradu „vode“ optužnicu protiv političkih, vojnih i policijskih zvaničnika tog maja 1992. friško samostalne Bosne i Hercegovine) tretirali i Zoran Đinđić, i Voja Koštunica, kao što to danas čini i vlast Borisa Tadića. Zanimljivo je da su se samo rijetki u komentarima Divjakovog bečkog hapšenja i prijevremenim izjednačavanjem tog slučaja sa Ganićevim, sjetili i Ilije Jurišića, čovjeka koji je također uhapšen na aerodromu, samo onom beogradskom, i to na osnovu neke skoro zaboravljene srbijanske potjernice radi zločina počinjenih nad vojnicima bivše JNA u Tuzlanskoj koloni. Prava je sreća da su se, za razliku od Jurišića koji je, iako potpuno nevin, pune tri godine proveo u paklu beogradskog istražnog zatvora dijeleći ćeliju sa okorjelim zločincima sa Ovčare, Ganić i Divjak uz uplaćenu kauciju vrlo brzo našli na (polu)slobodi do okončanja sudskih procesa...

POZOVI M-inu RADI... SAMOUBISTVA

I tu se zapravo završavaju sve sličnosti između Ganića i Divjaka ma koliko se vlasnik privatnog univerziteta i nezakonito stečene viletine u centru Sarajeva posljednjih dana trudio da zloupotrebom generalove sudbine javno demonstrira svoj skorojevićki karakter, da još jednom ukaže na vlastitu mudrost te da neselektivno po televizijama i novinama naširoko veliča vlastite i zasluge svoje familije za pozitivan ishod londonskog „slučaja Ganić“. Ako se meni gadi to Ganićevo samoreklamerstvo, a realno mi se od toga povraća, mogu samo zamisliti kako je tek onim koji su mjesecima pripremali Ganićevu odbranu pred londonskim sudom i bez čijeg bi angažmana bivši član Predsjedništva RBiH danas najvjerovatnije čamio u nekadašnjoj ćeliji Ilije Jurišića u Beogradu. Poznato je odranije da Ganić sebe preozbiljno shvata pa je donekle i razumljivo zbog čega u svojim medijskim nastupima za publiku koja još uvijek ima snage da sluša njegova mudrovanja dosljedno izbjegava pomenuti Harisa Silajdžića, Damira Arnauta ili Sanelu Jenkins, tri osobe koje su profesionalno, moralno i materijalno uz Ganića bile „kad je bilo najteže“. Međutim, čitava priča oko Jove Divjaka ne otima se medijskoj kontroli zbog Ganićevih predavanja o tome šta bi država koje inače nema trebalo da uradi za spas generala, već onda kada čak i najpovršniji među ovdašnjim novinarima u akciju „spašavanja vojnika Jove“ najozbiljnije prizivaju angažman Ganićeve kćerke, nadaleko čuvene pravne ekspertice iz oblasti filmsko-festivalskih prava Eminu, ili kad se, recimo, iz naftalina izvađenom Stjepanu Kljujiću omogući da pravnu pat poziciju „najomiljenijeg generala Armije BiH“ zloupotrebljava kako bi za račun dvenopolitičkih potreba svog poslodavca Dragana Čovića (kojeg je ako me sjećanje ne vara jedno vrijeme čak i savjetovao u Predsjedništvu BiH) javno klevetao sve one koji ne pristaju na petomjesečne ucjene dva HDZ-a u formiranju federalnog Doma naroda...

KO JE REKAO “NE PUCAJ!”?

Mogli bi još nadugo i naširoko navoditi primjere i nabrajati imena likova koji su hapšenje Jove Divjaka shvatili kao zgodnu priliku za izlazak iz dugogodišnje medijske i političke anonimnosti ali to ni u kom slučaju neće biti od koristi generalu koji se na neodređeno vrijeme nalazi u Beču. Ovoga puta potreban nam je ozbiljan, odgovoran i racionalan pristup problemu. Ovdje su važne činjenice i samo činjenice jer su upravo činjenice najbolji Divjakov saveznik. I to će sigurno znati iskoristiti advokat Soyer. A baš te činjenice, video snimci, naredbe, dokumenti potvrđuju da je general Divjak još 3. maja u Dobrovoljačkoj kumio i molio „NE PUCAJ!“. Baš kao što je nakon što su ga u decembru 1992. pod optužbom „za saradnju sa neprijeteljem“ hapsili pripadnici Armije BiH, iz zatvora u Parsovićima kod Konjica „sarajevskim prijateljima“ poručio: „Smrt četnicima i neofašizmu“. Ili kada je krajem 1997. godine tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH javno i definitivno vratio čin brigadnog generala Armije BiH. I sve je to Divjak uradio iz čistog ljudskog uvjerenja da se i u krvavom, prljavom ratu može sačuvati čist obraz. S obzirom na to da sam uvjeren da će se u čestitost generala Divjaka uvjeriti i bečke sudije, kao svoj skromni doprinos toj istini uz ovaj tekst prilažem i dva pisma iz kojih se jasno i nedvosmisleno vidi da je naš Jovo bio častan oficir.

Pismo Jovana Divjaka iz zatvora u Parsovićima - decembar 1992. godine

 

Dragi prijatelji sarajevski... Sabite, Gradimire, Safete, Grebo, Stjepane, Senade, Zdravko, Cigo, Bisiću, Dinko, Srđane, Trifunovu, Dizdareviću, Gegiću, Vildano, Kimeta, Želimire, Vladimire, Vero, saborci Muslimani i Hrvati i ini drugi prijatelji
Od 6. aprila 1992. godine nekima je zasmetalo i nije im ni do danas jasno zašto sam ja, Jovan Divjak, stao u redove boraca za slobodu, teritorijalnu celovitost i nedeljivost Republike Bosne i Hercegovine. Za ovih osam ratnih meseci pratila su me od nepoverenja, sumnjičavosti i podozrenja pojedinaca, pa do pretnji ubistvom. Napadi i optuživanja u sredstvima javnog informisanja, posebno poslednjih tridesetak dana, veoma su gnusna i uvredljiva tako da se kvalificiram kao ekstra četnik s ekstremnim četničkim pogledima, optužujem se da održavam vezu s četnicima, da sam prodao Sarajevo, da zavađam muslimanski i hrvatski narod, da se bavim kriminalnim radnjama i tako dalje i tome slično. To su u većini slučajeva optužbe iz najdemokratskijeg tiska na svetu iz nama prijateljske zemlje.
Dragi prijatelji sarajevski, znate me dobro, nisam bio niti sam niti ću ikada biti četnikom. Predaja Sarajeva - sic! Niko mi ne može osporiti pravo da se zajedno s vama, Muslimanima i Hrvatima, građanima Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine borim za njenu slobodu.
Pretnji se ne plašim, bole gnusne optužbe i uvrede, ali dva prsta obraza ne dam nikome. I dalje ću se boriti i niko mi ne može oduzeti to pravo da slobodno i srećno živim u Logavinoj ulici i šetam se Vilsonovim šetalištem.
Zahvaljujući mudrosti i dobronamernosti pitomih ljudi uz obalu reke Nertevice, sklonjen sam privremeno od onih koji su nameravali da im poslužim kao moneta za potkusurivanje. Ovde je u toku postupak na razotkrivanju prljavih rabota pojedinaca koji su preprodavali naoružanje, municiju i vojnu opremu i direktno uticali na uspešnost borbe na ovim prostorima.
Na redu je vojni tužilac. Svako će dobiti prema zasluzi. Armija Republike Bosne i Hercegovine je i u ovom slučaju pobedila.
Neće me pokolebati maliciozne i gnusne optužbe niti me izbaciti iz našeg jedinstvenog fronta borbe za suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Srećni vam predstojeći praznici, prijatelji sarajevski, uz pozdrav: Smrt četnicima i neofašizmu! Sloboda Republici Bosni i Hercegovini!
Vaš Jovan Divjak, građanin Sarajeva i državljanin Bosne i Hercegovine

Pismo Jovana Divjaka Aliji Izetbegoviću - decembar 1997. godine

Pismo

Jovan Divjak
Logavina 6
Sarajevo

Sarajevo, 2-12-1997

Predsedavajucem Predsednistva BiH
Gospodinu Izetbegovicu,
Obavestavam Vas da vracam cin brigadnog generala AR BiH
u koji ste me proizveli decembra 1993. godine.

Razlozi:

1. Javno iznosenje sudskih dokumenata iz kojih se vidi da su pojedini pripadnici AR BiH brutalno ubijali civilno stranovnistvo u Sarajevu, kao i svedocenje pojedinaca u zlocinima koja su vrsena u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i dr. direktno doticu moju savest i moral.

Svedokom sam kako su vojne formacije JNA, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, paravojne jedinice bosanskih Srba i Vojska Republike Srpske ubijali, klali, silovali, palili i rusili sve sto nije srpsko. O genocidu nad bosnjackim narodom govorio sam na desetak medunarodnih skupova u Evropi i SAD i u preko pet stotina intervjua koje sam dao novinarima sa svih kontinenata. Kada sam govorio o blokadi Sarajeva iznosio sam podatke o poginulih oko deset hiljada i pet stotina gradana i medu njima oko hiljadu i sest stotina dece od snajperskih hitaca do granata najvecih kalibara.

Za citavo vreme agresije na Bosnu i Hercegovinu odbijao sam svaku pomisao da pripadnici AR BiH mogu uciniti zlocin. Tako ste i Vi govorili, kao i ljudi iz politickog vrha, verske zajednice, komandnog vrha i dr.

Pitam Vas, kako treba da reagujem kada npr. u sudskoj izjavi jednog od pripadnika AR BiH, koja je bila multinacionalnog i multireligijskog ustrojstva, procitam sledece: "...uveli u zemunicu snajperskog voda gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako sto je (navodi se ime) uzeo u obje ruke sablju, te je zabio u vrat Nikoloca... a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi (navodi se ime) nozem odvojio glavu Nikolicu od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana".

Podsecam da sam Vam uputio 27.05.1993 godine pismenu ostavku na duznost u Glavnom stabu. Oruzanih snaga zbog pojava u Sarajevu u kojima su ugrozeni zivoti njenih gradana. Izmedu ostalog iznetu su podaci o maltretiranjima i ubistvima koja su se desila u zoni odgovornosti 10.bbr. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podaci nisu u potpunosti tacni, ali ako su se i desili zlotcini; to ce se utvrditi i poduzeti odgovarajuce mere. Nazalost do oktobra 1992. godine ne da su obustavljeni zlocini, nego su se i uvecali.

Isto tako, pismom sam reagovao zbog organizovanja dzenaze Musana Topalovica-Cace septembra 1996. godine. Tada ste odgovorili na pismo i izmedu ostalog napisali: "Ti si Cacinu dzenazu dozivio kao antisrpsku, drugi kao antivladinu manifestaciju, a bilo je ocigledno i jedno i drugo. Izgleda da to nisi zapasio". Vi tako, a ja sam tu dzenazu doziveo kao antibosanski cin.

Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan nacin sankcionirali zlocin koji je izvrsen nad civilima u Sarajevu 1992. 1993. godine, pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralno obaveza da se ogradim od takvog ponasanja najodgovornijih lica u drzavi BiH, a u znak protesta odricem se cina brigadnog generala Armije BiH.

2. U zadnjih nekoliko meseci proizveli ste u cin brigadnog generala jos nekoliko oficira AR BiH, odnosno Vojske Federacije BiH. Kao i u prethodnim slucajevima jedan broj oficira to nikako ne zasluzuju, jer ne poseduju vrhunske vojno strucne, moralne i ljudske kvalitete. Njihov odnos u odbrambeno-oslobodilackom ratu nije takav da ih treba nagraditi generalskim cinom. Naravno, to je samo moje misljenje. Medu njima ima i onih koji su "posedovali" privatne zatvore (treba procitati izvestaj MKCK), krsili Zenevsku konvenciju HV o zastiti zrtava rata i profitirali u ratu. Zato sam uveren da meni nije mesto na spisku sa takvim licnostima.

3. Znam da ste upoznati sa postupkom u vezi novogodisnjeg (1996/1997) penzionisanja sedam generala Armije BiH ciji ste bili Vrhovni komandant. Ali, ne znam da li Vam je jos u svezem secanju: da sam dobrovoljno pristupio TO RBiH (mislim cak i na Vas poziv!) pre mnogih koji sada rukovode Armijom; da sam bio aktivni ucesnik dogadanja u Dobrovoljackoj ulici dana 3. maja 1992. godine; da sam u najsudbonosnijim danima za odbranu Sarajeva od maja do septembra 1992. godine obilazio prve linije odbrane tri do cetiri puta i pruzao moralnu podrsku staresinama i vojnicima; da sam predstavljao trn u oku srpskim nacionalistima jer sam ostao u "Alijinoj vojsci"; da ste me vodili u Njujork septembra 1992. godine i pokazivali kao "primer" multinacionalnosti AR BiH; da sam u petnaestak zemalja sveta govorio o agresiji na BiH, o genocidu, etnocidu, urbicidu, o cemu sam govorio i pred Haskim Tribunalom, a da me niko tome nije poducavao, i tako dalje i tome slicno.

Znam da Bosnu i svoje ideale nisam izadao niti prodao.

Za sve to i drugo ocekivao sam Vas poziv - ljudsko hvala, na kraju vojnicke karijere u Armiji. Za tri i po godine zvali ste me samo dva puta da trazite moje misljenje u vezi sa odbrambeno-oslobodilackim ratom! Znate da nikada nisam adekvatno angazovan u AR BiH s obzirom na posedovanje primernih vojno strucnih kvaliteta i sposobnosti.

Ni danas nisam siguran da li ste mi ikada verovali !?

U takvim okolnostima deplasirano je nositi zvanje brigadnog generala AR BiH. Ponosan sam sto sam aprila 1992. doneo najvazniju zivotnu i jedino ispravnu odluka da se borim za Bosnu i Hercegovinu onako kako je to Platforma Predsjednistva RBiH trasirala. Za tu i takvu ideju boricu se do kraja zivota. Sebe i Bosnu nikada necu izdati.

Sarajevo, 18.11.1997. godine

PS

Gospodine Izetbegovicu,
Skoro sam bio pokoleban da odustanem od ovog pisma kada ste mi u razgovoru u Vasem kabinetu u cetvrtak, 27.11.1997. godine, a posto sam Vam predocio vracanje cina, rekli: "Razmislite, ne bih volio da mi ga posaljete!"

Medutim, Vase izlaganje na VKBI u subotu, 29.11.1997. godine, kada ste izmedu ostalog rekli: "Ja to pismo imam i u njemu se ne spominju nikakva ubistva. Spominju se maltretiranja ljudi, ali se vidi da to maltretiranje nije nikako samo nad Srbima, dakle nije na nacionalnoj osnovi, nego i nad Bosnjacima i nad Hrvatima, jer ima imena i jednih i drugih i trecih", uverava me da ne treba da odustanem od nauma da Vam vratim cin. Pa, postovani gospodine Izetbegovicu zajedno sa Vama borio sam se za Bosnu i Hercegovinu i jednako za Bosnjaka i Srbina i Hrvata, za svaciji pojedinacni zivot, za COVEKA.

Vi se pozivate na Kur'an pa kazete: "Ko ubije jednog covjeka, kao da je ubio citav svijet". Tu ste potpuno u pravu, a to su i moji zivotni principi. Ali, ne znam sta znaci Vasa misao koju ste izrekli da ta poruka znaci "da brojanja nema", a da se ipak Vi odlucujete da nabrojite cifru "do sto ludi na dusi". Za meme to znaci manipulisanje adetom iz Ku'rana. Zbog brojke, koju ste spomenuli u Vasem izlaganju, podsecam Vas da imate informaciju CSB Sarajevo iz decembra 1992. godine u kojoj se navode do tada izvrsena ubistva civila u gradu i to: 32 Srbina, 10 Bosnjaka i 5 Hrvata, kao i ranjavanje 10 gradana Sarajeva od pripadnika OS RBiH. U izvestaju u 80% slucajeva navode imena pocinioca zlocina. Zar ova brojka nije stravicna ?! Za nju se znalo decembra 1992.

Posle Vaseg izlaganja na VKBI pojaca se, nazalost, stranacko-verska propaganda protiv onih kojima je stalo do celovite Bosne i Hercegovine. A za vreme Vaseg izlaganja u vezi sa zlocinima u Sarajevu u sali je bilo komentara:

"Opet cetnici rovare medu nama !". Da li su mozda pojedinci pogresno shvatili Vase reci ? Dobro znate da za Bosnu i Hercegovinu nisu oni iz Republike Srpske i onog dela Federacije pod uticajem vlasti iz Hrvatske, a mi koji smo ostali ovde sa Bosnjacima jesmo. U to ne treba niti zelim da Vas uveravam.

Verujte, ocekivao sam da cete reci recenicu, dve da je BiH opstala i da jedino moze preziveti sa onim Bosnjacima , Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Albancima, Romima i onima iz mesanih brakova, kojima je Bosna i Hercegovina jedna i jedina. Nazalost, u onome o cemu ste govorili i Vasim porukama nisam osetio da racunate na mene, na nas ostale.

To je jos jedan razlog vise da Vam vratim cin generala Armije Bosne i Hercegovine. Do kraja zivota ostajem veran sebi i Bosni i Hercegovini.

Moja cast je moj zivot, oboje su u jedno srasli, Uzmete li mi cast, moj zivot niste spasli.
(Shakespeare)

S postovanjem,
Jovan Divjak

(zurnal.info)