FARUK ŠEHIĆ Kako je Bruce Lee umro u Širokom Brijegu

Zlatni Brus Li je trebao biti tačka pomirenja Hrvata i Bošnjaka. Da nije dirljiv ovaj potez bi bio vragolasto ciničan, jer tolika količina suptilne relativizacije „zaraćenih“ strana nije viđena još od karadžićevskih simulakruma.

Mudraci ex Ponto

Zaista su čudna pojava ljudi koji ne žive u Bosni i Hercegovini, a imaju prijeku javnu potrebu da se, povodom gorućih problema, javljaju, iz „objektivnih“ sfera sa mudrim savjetima, dijagnozama, svemoćnim eliksirima. A sve to da nama, jadnicima na dnu bosanskog lonca, lijepo i staloženo objasne kako smo neizlječivo bolesni, te kako nam nema čudesnog izbavljenja. Gradeći svoje lagodne univerzitetske pozicije, i bazirajući svoje eruditsko znanje čitajući internetske portale i forume, znači baveći se opipljivom zbiljom, kako naučnicima i dolikuje, in vitro (u staklu), pokušavaju nama, paćenicima, reći kako je zapravo biti na samome dnu, u blatu i fekalijama kleronacionalističkih ludila. Pa vi onda trebate povjerovati njihovim riječima, a ne svojim očima gledajući rat uživo na ulicama Širokog Brijega.

Možda je to čak i smisleno, da ljudi fizički udaljeni od zemlje svoga rođenja imaju potrebu za izvjesnim deluzijama o društvu u kojem ne žive. To se zove nostalgija za domovinom, čežnja za mitskom jabukom izgubljenog djetinjstva, ili suho bukovo pametovanje. Imajući neke svoje predstave o zemlji Bosni i Hercegovini, u stanju su optuživati sarajevske medije kao kriptonacionalističke, ergo, šovinističke na bošnjačko-islamskoj matrici, jer Bošnjaci su famozna većina u našem teheranu. Nije Sarajevo ni BiH određeno sadržajem Dnevnog avaza. Jarane, proširi sliku svijeta.

I sam sam napisao dosta tekstova u kojima je opisano bošnjačko vjersko-nacionalno ludilo na sarajevskim ulicama, kafićima, taksijima, ali, činjenice kažu da je Sarajevo, usprkos svemu, u odnosu na druge gradove u BiH, zadržalo svoj urbani karakter, umalo da ne kažem multietnički duh. Taman da je to i jedan posto, i tih 1% je veće od etnički čiste Banjaluke, gdje su najveći zagovornici Dodikove mržnje spram BiH upravo studenti i nevladine organizacije. Oni koji bi trebali biti pokretači promjena u šeheru, u kojem je srušeno sve što imalo podjeća na Drugog, i u kojem se održavaju natjecanja tipa: otkrijmo najljepši vrt u našem gradu.

Fantastik traumatik

O Mostaru ne treba trošiti riječi, to su dva grada, gdje se kao medijski bombastična alternativa nudio zlatni Bruce Lee zagledan u sjevernu stranu, kako se Istočna i Zapadna ne bi naljutile. Takav zlatni Brus Li je trebao biti tačka pomirenja Hrvata i Bošnjaka. Da nije dirljiv ovaj potez bi bio vragolasto ciničan, jer tolika količina suptilne relativizacije „zaraćenih“ strana (na nivou jeftinog koncepta Brus Lija kao ničijeg lika) nije viđena još od karadžićevskih simulakruma u kojima muslimani sami sebe granatiraju na Markalama, ili podmeću paradajz sosom umrljane lutke. Da li je potrebno reći kako je na Markalama poginuo solidan broj građana koji nisu bili muslimani. U Sarajevu, za vrijeme opsade, granate nisu imale ugrađene nacional-detektore, tako da je nemoguće izračunati koliko su nemuslimana nehotice raznijele na gradskim ulicama, u redu za vodu ili hranu. Pa je, valjda, sasvim normalno, kada me novinar Corriere della Sera, neki Valerio, 2009te pita: da li Srbi u Sarajevu žive u ghettu?

Tako je Brus Li završio u nekom skladištu osakaćen i osramoćen, u Mostaru, u kojem su regularne trupe Republike Hrvatske tenkovima razvaljivale dio grada pod kontrolom Armije BiH. Njegova sudbina i nije mogla biti drukčija, morao je postati bogalj, baš onako kako se danas izbjegava nepodobna prošlost – agresija Hrvatske na BiH što je bila najbolje vidljiva baš tu negdje, nedaleko od parka Zrinjevca, gdje je trebao stajati Brus (tzv. anacionalna metafora) Li. Nekad su tu stajali tenkovi HV-a.

Počesto se i sam uhvatim kako pomislim da je podjela BiH realna neminovnost, ali to je sasvim prirodno kada živiš u BiH, koja je slaba država, ali jako društvo.

Posmatrati ovu našu usranu zbilju samo kroz stranice Dnevnog glasa i tome sličnih novina zaista je šampionska ludost. Baš tako se kritičari sa distance odnose prema ratu na ulicama Širokog Brijega, čiji nogometni navijači nose naziv Škripari – to su križari koji su poslije 1945. nastavili pružati oružani otpor partizanskoj vlasti. Možemo križarima dati i jedno čitaocima poznatije ime, ono koje nije eufemizam.

Tamo su navijači Sarajeva dočekani kako i priliči križarskoj tradiciji, junački i borbeno. S tom razlikom što je Vedran Puljić (24) ponajmanje bio onaj kojeg je zločinac htio pogoditi, troglavog džihadliju iz bliskoistočnog Sarajeva, koji ih je tokom rata toliko terorisao da su morali zvati tenkove Hrvatske vojske u pomoć, kako bi uništili najopasnije neprijateljsko vatreno uporište: Stari most. Poslije će se saznati prava istina kako su Stari most zapravo srušili svemirci. Ili kako mostarski grafit kaže: NLO=HVO. Zatim je došao Brus Li i ničim izazvan ušao u legendu. Tako da je zaista vrhunska smijurija čuditi se navijačima Brazila i Turske iz istočnog dijela grada. Oni će postojati dok god bude tobože nejasno ko je i kako srušio Stari most. Uključujući i druge obostrano neriješene ratne traume.

Bruce Lee, mi ti se divimo!

Za one koji nisu bili u ratu korisno je reći kako je za bilans od jednog mrtvog i sedam ranjenih potrebna golema količina municije, granata i dosta vojnika. I „dobra volja“ za ubijanjem. Ukoliko se radi o uličnoj borbi onda se količina smanjuje, jer je tu neprijatelj jednak živom mesu, a to je ono meso koje se ne može promašiti. Rat na ulicama Širokog Brijega spada u ovu drugu vrstu pucanja u živo meso, jer se na taj način ostvaruje neznatan utrošak municije, a efektni pogoci su statistička neumoljivost.

I još onda gomila laži o načinu pucanja u ljudsko biće. Prva verzija kaže da se radilo o „kabastom“ metku kalibra nekog tupog predmeta. Slično puški Borisa Davidoviča Novskog kojom si, neobičnom elevacijom, mogao pogoditi čovjeka skrivenog iza ćoška. Doduše, samo u knjizi Danila Kiša. Nakon dva dana na red dolazi trodimenzionalni metak. Onda slijede nebuloze o samozvanom ubici koji skače kroz prozor WC-a, dodiruje zemlju nakon pada kroz 3-4 metra zraka, gdje ga čeka crna BMW limuzina odvozeći ga u nepoznatom pravcu. U romanesknom izvješću se navodi kako je bio mrak pa nisu mogli vidjeti automobilske tablice. Ovakva fabula je providna čak i za mozak Ivice i Marice. Osumnjičenik, Oliver Knezović (34), rođeni Sarajlija, je bivši pripadnik kažnjeničke bojne ratnog zločinca Mladena Naletilića Tute, nesumnjivo uzoran i pošten građanin Širokog Brijega. Te pucao iz kalašnjikova, zatim iz policijskog pištolja, na kraju će ispasti kako je pištolj sam opalio, lebdeći u vrelom vazduhu.

Još samo da se ukaže Limenko Jezgrović (aka Miljenko Jergović), kao što se povodom zabrane Thompsonovog koncerta u Zetri oglasio majčinskim sofizmom: je li Thompsonu zabranjen koncert zato što je fašist ili zato što je hrvatski fašist (BH Dani br. 513.)? I sličnom vrstom kvazi dilema, pozivanja na ugroženost Hrvata u Sarajevu. Za čiju malobrojnost u Federaciji krivicu nose Tuđman, Šušak i co., dok za krivoustog mladi filozof u emisiji Otvoreno na HRT-u 6. oktobra kaže kako nema ništa protiv njega. Zato je stavljen Brus Li u parku Zrinjevac, jasan znak pomirenja Hrvata i Bošnjaka u Mostaru i šire. Brus Li je prazni označitelj iza čega se nalazi jedno ogromno Ništa.

Kao što bi voditeljica Hloverka Novak-Srzić mogla znati etimologiju naziva navijačkih grupa Fukara i Robijaša. A ne kao izvjesni općinski službenik Širokog Brijega, koji uživo na BHT-u u Temi dana, iste večeri, nije bio u stanju izgovoriti prezime suvereno najboljeg glumca na prostoru bivše Jugoslavije, Emira Hadžihafizbegovića, nego je sa neskrivenim cinizmom sklerotičnog glodara promrmljao: ili kako se već zove.

U zmajevom gnijezdu

Gledajući burne reakcije ljudi iz Širokog, uvažavajući sav njihov strah i užas od 400-500 navijača FK Sarajeva koji su divljali gradom, teško se oteti utisku kako se radi o mentalitetu ljudi iz sredjovjekovnih gradova država. Onih koji se samo brane od napadača i stranih uljeza. I to im je čitava svrha postojanja, ta logika vječne opsade. Valjda je zbog toga neko zapalio bosanskohercegovačku zastavu na stadionu Pecara prilikom utakmice mladih selekcija BiH i Hrvatske. Shvatajući je kao agresivno strano tijelo unutar čulnog polja svog nacionalnog bića. Paljevina je bila isključivo dio odbrambenog mehanizma. Ne mogu se ne sjetiti prijateljske utakmice u Ljubuškom između rukometnih timova dvije susjedne zemlje kada bi prepuna zapadna tribina gromoglasno uzviknula: Za dom!, a krcata istočna uzvratila još jače: Spremni! I činjenicu da su bitniju polovinu domaće selekcije činili Srbi i Hrvati. Da se kojim slučajem Brus Li našao tu, onako zlatan, pocrvenio bi od stida.

Razlika između Sarajeva i Širokog je očigledna. Dovoljno se sjetiti prijateljske fudbalske utakmice dvaju susjeda na Koševu, gdje je došlo oko 1000 hrvatskih navijača, mahom iz BiH, sa hrvatskim zastavama (suprotno tvrdnji Zlatana Mije Jelića u emisiji Otvoreno) uzvikivajući ustaške slogane pred 20 000 iznerviranih ljudi, pa im nije pala dlaka sa glave, jer ih je čuvala i obezbjeđivala specijalna policija. A na ulazu u stadion čak i ključevi, kovanice i upaljači su bili oduzimani. Ili kad je gostovala Srbija i Crna Gora na Koševu, bio sam prisutan kada jedan navijač nije mogao ući u stadion, jer je nosio majicu sa turskom zastavom, nego ju je morao skinuti, i ostaviti kod policije. Razlika je u postojanju kakvog takvog pravnog sistema u Sarajevu. A razlika je i u tome što se ovdje stalno potencira šutnja prema Thompsonovom neofašizmu, klicanju Anti Paveliću na raznim skupovima i utakmicama, kada tv-komentatori sjede na ušima. Zbog mira u kući Federacije, vjerovatno.

Isto kao što je kristalno jasno da su baš sarajevski navijači bili ti koji su nam prijetili smrću, jer smo podržavali Prvi (i posljednji) queer festival u Sarajevu. Možda je to tačka u kojoj se mogu sresti Bošnjaci i Hrvati, ujedinjeni protiv nastranih gejeva. Možda je zbog toga umro neshvaćeni Brus Li. Možda se pomirenje već desilo, ali ga još niko nije primijetio. Do tada ću živjeti spreman na sve moguće opcije, pa i na onu ratnu. Vidimo se, do slijedeće izložbe Maloga Zmaja! Ili neke slične ublehe.