:FARUK ŠEHIĆ: Botšaft u mom srcu
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Faruk Šehić

FARUK ŠEHIĆ: Botšaft u mom srcu

FARUK ŠEHIĆ: Botšaft u mom srcu

Najljepši dijelovi Sarajeva su njegove ambasade. To su mjesta na kojima se bahatost, i klasne razlike između država i nacija itekako osjete već pri samom pogledu na arhitektonsku izvedbu objekata prijateljskih ambasada


carinici na svakoj stanici udare nam žig na srce

Lajoš Kačak Konj umire ptice izleću


Najljepši dijelovi Sarajeva su njegove ambasade. To su mjesta na kojima se bahatost, i klasne razlike između država i nacija itekako osjete već pri samom pogledu na arhitektonsku izvedbu objekata prijateljskih ambasada. Tako je moguće prema veličini i dizajnu nastambi odrediti bitnost neke države u gradu, te utvrditi estetski ili militaristički koncept eksteritorijalnih prostora. Negdje su ograđeni boljikavom žicom, a negdje živom ogradom. Među ambasadama postoje žestoke razlike, ali ne bih ulazio u pravljenje top liste zasnovane na fizičkoj nelagodi. Znam samo da je veleposlanstvo Njemačke na Mejtašu svojim izgledom zazivalo aluzije na koncentracijski kamp: sa uvojcima bodljikave žice, šiljcima na visokim betonskim zidovima, hladnoćom crnog granita, vojnički podšišanom travom, ili sa stotinu kontrola prije nego stupite na sveto njemačko tlo. To podrazumijeva prolazak i kroz slavoluk detektora za metal. Skidanje kajša i držanje hlača u rukama. Zatim prolazak kroz cik-cak lavirinte ograđene lancima prefarbanim isprekidanom žutom bojom. I napokon ulazak na sveto njemačko tlo, gdje vam se garantuje gratis trauma sve dok ova ustanova ne bude zatvorena. I kada konačno BiH nakon Srbije dobije pristup „bijelom Schengenu“. Trenutno smo svjedoci nastavka politike EU prema kojoj je Srbija skoro pa nagrađena za saučesništvo u genocidu u BiH, a BiH stavljena u vremenski kavez sa neodređenim rokom trajanja. Odnosno do jula 2010., ali kako stvari stoje na tom braniku će i dalje čvrsto stajati Carl Bildt i njegova žena Ana Maria Corazza, veliki fanovi Biljane Plavšić i njenih ratnih zločina. Kao što su i dosad stajali.

Kada stupite, kako rekoh, na sveto njemačko tlo od Nijemaca nigdje ni traga ni glasa. Posvuda ljudi u dugačkim crnim kaputima, domorodci koji izgledaju uzvišeno i strogo, pa se da zaključiti kako su oni u ovoj prostoriji itekako bitni. Uz sve to oni se još i trude da tako djeluju na paćenike, koji su imali tu sreću da moraju čekati dok njihov broj ne izađe na nekom displeju. Domorodci izgledaju kao da svaki dan oralno zadovoljavaju svog novčanog boga. I kao da samo oni znaju tajnu ljudskog postojanja koja je zapisana na gazdinim mudima. Nakon objave broja paćenici stupaju na šalter gdje će ih dočekati službenica sa licem nezainteresovane morune.

Ako je sve u ovim eksteritorijalnim mjestima i smišljeno da bude neudobno, i da se čovjek stalno osjeća kao da je kriv zbog nečeg što mu uporno izmiče, ali mu visi nad vratom kao giljotina, onda je ova ambasada nadmašila najmračnije uzore. I za to bi joj trebalo dati nagradu za najbolju atmosferu iz oblasti strogo kontrolirane gotike i lebdeće paranoje. Dovoljno je da uđete u prostoriju i već vam se počnu znojiti dlanovi. Trauma vam je doživotno zagarantovana. Tako su se stvari odvijale unutar legendarnog Botšafta u Sarajevu, gdje sam se zarekao da moja noga nikad neće stupiti, taman vizni embargo trajao do vječnosti. Kakve su prilike u BiH sve je jasno ako je najveći agitator bezviznog režima slovenska europoslanica Tanja Fajon, a tronacionalna vlast se ponaša u skladu sa svojim položajem političke i ekonomske elite. Oni dole, tj. sitni ljudi njih ne zanimaju, čak taj prezir ne mogu sakriti ni kada krenu u predizbornu kampanju. Treba napomenuti kako su Alija Izetbegović i SDA tokom rata i poslije njega među najzaslužnijim za vizni embargo. Posljednji živući dokaz Alijine doktrine po kojoj je svakom Bošnjaku bliži brat Arap od prvog slavenskog komšije jeste Abu Hamza, ali onaj original, eno ga u imigrantskom centru u Lukavici. Ta doktrina ide u isti koš sa familijom Bildt i raznim srpskim lobistima za to da BiH trajno ostane sakata država. Zavisna od hirova marionetske vlasti u Banjaluci, i njihovih gospodara iz Beograda.

Botšaft će, ipak, preživjeti sve schengene bilo koje boje. Njemu je besmrtnost zapisana u našim memorijama. Jednom će doći vrijeme kada se niko neće sjećati stometarskih kolona ispred stranih veleposlanstava. Dugih, izmučenih, isprljanih i umornih ljudi iz bh. zabiti u potrazi za vizom koja znači spas u teškom fizičkom rada, u nekoj od zemalja čiste i uljuđene Evrope. Prvo ti uvedu embargo na naoružanje i puste te da se takav boriš protiv stostruko opremljenijeg neprijatelja. Onda uljuđena Evropa ima ulogu bystandera, pasivnog posmatrača genocida u Prijedoru 92-e i Srebrenici 95-e, i na kraju se video igrica završava tako što te stave pod staklenu kupolu viznog logora.

Za mene će vrhovna metafora ovakve uljuđene, civilizovane i napredne Evrope do smrti ostati glasovi dvojice Rusa u bijelim uniformama evropskih posmatrača prvog dana rata u Bosanskoj Krupi (21.04.1992.), glasovi koji su djetinje smušeno ponavljali: Ne pucati! Ne pucati!, dok je Istočna Bosna dobrano gorjela, a moj grad se nalazio na početku jednosmjerne ceste za pakao.

Najljepši dijelovi Sarajeva su njegove ambasade. Preciznije, njegove zapadnoevropske ambasade. Mjesta na koja obični smrtnici idu samo iz potreba koje su ravne potrazi za lijekom protiv neizlječive bolesti.

Ko se ne bi sjetio „čuvene“ slovenske ambasadorice Nataše Vodušek, koja je pijana autom pregazila prolaznika na cesti, i zatim pobjegla u Sloveniju. Ona koja je obožavala ljutu kapljicu i Milorada Dodika. I bila savršena slika odnosa Evrope prema BiH.

Jednom će doći i taj dan kada će se u bivšim ambasadama prodavati luk i krompir, lavori i oklagije. Posebno će on biti tužan za sve one parazite koji će ostati bez posla. Za sva ta silna osiguranja i samozvane pisare koji će vam uzeti 10 KM da vam ispune običan formular, ili za ko zna kakvu minijaturnu uslugu. U seljačkom kapitalizmu lešinari se pojavljuju na najčudnijim mjestima. U blizini ambasada, nudeći svoje vještine na ulici, u memljivim suterenima, stanovima od 100 maraka, puni lažnog samopouzdanja kojeg bi prodavali unezvjerenim osuđenicima na tuđu hladnu milost. Još kada shvatite koliko je ogroman i značajan onaj čuvar, kapo ispred ulaza u ambasadu, onaj koji vas upućuje, pazi na pravilnost redova, i koji je prva linija odbrane koju morate probiti, jasno vam je kakve su to kafkijanske utvrde. Bez obzira koliko lijepo bi ambasada djelovala izvana, njen lik može u vama izazvati samo strah i gađenje u isti mah. Strah od nevidljive države kojoj morate pasti na koljena. Pristati biti rob njenih rituala i besmislenih ceremonija. Biti marljiv poslušnik, sve za komad papira sa hologramskom markom. Koji otvara rajska vrata, barem na nekoliko dana.

Jednom će doći taj dan kada će najljepša mjesta u Sarajevu prestati biti ambasade zapadnoevropskih zemalja. Ta ljepota (tj. moć) će se preseliti u institucije vlasti na Marijin Dvoru. Ona se tamo oduvijek i nalazi, ali pakovana u malim bočicama. Do tada će robovi naći nova zanimanja, i sa teškom mukom se privikavati na nezasluženu slobodu. Mislim na svijest ovdašnjeg čovjeka. Onog koji voli totalitarnu potpeticu u grlu. Ostali će valjda naučiti biti slobodni.