Faruk Šehić: Poezija blata

Jednostavno je nemoguće ne upisati se u niz tekstova o nedosanjanoj slavi koja je zaobišla zemlju uzoranu ratom, kriminalom, korupcijom ili nepotizmom. Nogometna reprezentacija Portugala je protutnjala blatnjavom utvrdom u Zenici i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Portugalci nisu imali milosti i dokazali su da bolji pobjeđuje čak i ako uz sebe ima i sudiju Rossettija. Premda mu se na vrat ne može natovariti krivica za poraz, ipak je sudija nagovjestio da bi u slučaju naše prednosti vjerovatno još nekom igraču, Nadareviću naprimjer, pokazao crveni karton, ili bi dosudio penal u 10. minuti sudačke nadoknade. Sukob malog i velikog je završio suprotno od literarnih i filmskih izmišljotina. Završio je u blatu Bilinog polja, tamo gdje svaki poraz nađe svoje prirodno stanište.

Budući sam ustrajan i pedantan hroničar (i mazohista) skoro svih reprezentativnih poraza u kolektivnim sportovima, a posebno fudbalu, nisam mogao biti u euforiji pred nazovi „istorijsku“ utakmicu. Gledao sam je u kućnoj atmosferi. Loše mi je išla euforija, nisam bio nadahnut da podlegnem pritisku sredine. Ili je pritisak bio loš, ili je euforija bila lažna. Ili sam ja živio u svom privatnom Sarajevu. Kako god moram priznati da sam uočio slijedeće pojave:

Povećano prisustvo državne zastave (koja mi se gadi, jer je rogobatna i tuđa) na ljudima, objektima i televizijskim voditeljima – klasična ikonografija na ulici ili malom ekranu. Navijačke šalove, kape istaknute na ljudima kao znakove proročanstva nadolazeće depresije, koju su svi očekivali bez obzira koliko se nadali pobjedi. Vrevu na ulicama koja se isticala svojom nebitnošću, iako je cijeli grad bio u dvije boje: plavoj i žutoj, te bijelim čaršafima sa grbom Kotromanića, jedina postojanost u opštem haosu ispraznih označitelja. Povećanu frekvenciju političara na vlasti u smjeru Zenice, te druženje premijera Mujezinovića sa našim najboljim igračem Misimovićem u počasnoj loži. Također i znatnu koncentraciju kriminalaca, i tajkuna u i oko hotela (u vlasništvu SDA-ovskog tajkuna) na Ilidži gdje je bila smještena reprezentacija. Hapšenje Hamdije Abdića Tigra ispred istog hotela dan prije utakmice u Estoniji (nešto starija priča). Glasine prema kojima je Nisko Karkelja ošamario najboljeg strijelca Edina Džeku na nekoj noćnoj zabavi. Sve one sitne idiote koji su se nagurali oko reprezentacije misleći kako su boga lično uhvatili za organ. Glasine koje kažu da je Ćiro Blažević od BH Telecoma dobio 150. 000 eura uoči utakmice sa Portugalom, i stotine hiljada maraka zarade od FS/NS BiH. Počasni doktorat kojeg je Ćiro, nakon Tita, Andrića i Selimovića dobio od Univerziteta u Sarajevu, čime su bošnjački vladari ovog Univerziteta dokazali sve predrasude koje o njima imaju zle komšije, posebno jednu: da su unikatno i magično glupi. Jer kako drukčije shvatiti toliku količinu idolatrije i obožavanja prema jednoj osobi? Osim da je Bosanac čovjek zaljubljen u svoju tragediju i nesreću, pa stalno očekuje čarobnjaka i iskupitelja u jednoj ličnosti. Ispada da će ovdje biti moguća sreća i prosperitet samo ako se što prije pojavi diktator sa humanim likom. Nije isključena kandidatura Ćire Blaževića za predsjednika.

Svjedoke koji kažu da je grupa „nezadovoljnih navijača“ pljuvala i fizički nasrtala na igrače dok su ulazili u autobus, premda je svakoj budali jasno kako su igrači dali svoj maksimum na terenu. Glasinu iz fudbalskih kuloara po kojoj su Francuzi i Portugalci morali proći po svaki cijenu. Glas koji je Henryja nagovorio da loptu rukom doda saigraču za pobjedonosni gol. Medijsku euforiju oko našeg baraža, koja je nastala u Hrvatskoj, i koja se ispuhala kao novogodišnji balon. Nogometni fair play kojeg ima koliko i u granatama za razvlačenje velušićke pameti.

Sve ove rečenice u stanju je izbrisati samo jedan nogometni potez, koji se nije desio.

Svi oni koji na nogomet gledaju kao i ja na operu mogu s pravom biti ljuti na „povijesnu“ utakmicu i pripadajući halabuku. Ali činjenice kažu da ja ne mogu operu proglasiti glupom i suvišnom umjetnošću, jer mi je patetična ili teatralna, kao što mnogi kritičari zdušno pljuju prema ovom fudbalskom događaju. (A svijet se teško može urediti prema vlastitom umu, Hitler je bio najbliži tome). Smatrajući s pravom kako u zemlji ima milion važnijih stvari od jedne nogometne utakmice. Pokušavajući posmatračima, navijačima, narodu, stoki, homofobima, huliganima, nacionalistima, dijasporcima dokinuti pravo na trenutak zaborava, jer, jebiga, stanje u državi je katastrofalno. U takvom stanju ova država živi od 21.11.1995. kada je potpisan mirovni ugovor u američkoj vojnoj bazi Dayton.

Kako očekivati da nadležno ministarstvo nabavi vakcinu za Novu gripu kada niko u ovom gradu nije u stanju samo jednu jedinu prokletu mramornu ploču ugraditi u Ferhadiju, a da ploča ne pukne, i ispod nje odmah ne počne kuljati blato. Mentalitet ljudi u ovoj kotlini je dobrim dijelom nasljedno izvitoperen, pokvaren, prljav i zao. Kotlina je cijela BiH.

Ne može jedna utakmica ništa promijeniti, pogotovo ne može ukinuti strah od pobjede i uspjeha, od kojeg pate ovdašnje individue i kolektiviteti. Ni potpuno lažna euforija ništa ne mijenja, jer za pravu euforiju je potrebna snaga i volja, koje izmučene fizionomije iz bosanskohercegovačkih provincija nikad nisu ni imale. I koje će se povući, sa licima komodoških zmajeva, u sve te doline, gdje se kruh mijesi od magle i vlage.

Sve ove rečenice u stanju je bila izbrisati samo jedna putanja lopte, koja se nije desila.

Tako će nezadovoljstvo gorljivih kritičara ostati na dosegnutom nivou, neće biti toliko žuđene progresije u nihilizmu. Ironija i cinizam će biti uobičajene stilske kovanice koje će se investirati u mračan pogled na skučeni sarajevski i bosanskohercegovački život. Sad zasad će bh. fudbal biti u domenu poezije blata, siromaštva i depresije. Umjesto osmijeha na ljudskim licima će se ogledati fudbalske lopte sa spuštenim obrvama, kao na providnom ekstaziju vremenske prognoze. Afrika će ostati olovna metafora za sve godine poniženja, tuge i beznađa, od Daytona do u beskraj. Samo tada će cinizam i elitizam onih što su daleko od razuzdane gomile dobiti svoju potvrdu. U krošnjama platana sive vrane će sanjati građanski prevrat. Neću imati povjerenja ni u jednu instituciju vlasti, ni gram više od nade koju ulažem u sportske kladionice. Tamo se trenutno nalazi jedino svjetlo. Ko god je jedanput ušao u kladionicu zna kakav miris ima ljudski očaj.

(zurnal.info)