Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.
Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.
Princeza na topovskom zrnu
Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.
Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.
Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.
Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskihfundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.
Kako sam odsanjala genocid
Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“
Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.
I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.
Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.
Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.
(zurnal.info)
">
Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.
Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.
Princeza na topovskom zrnu
Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.
Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.
Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.
Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskihfundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.
Kako sam odsanjala genocid
Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“
Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.
I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.
Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.
Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Faruk Šehić
FARUK ŠEHIĆ Makadamom do raja
Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.
Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.
Princeza na topovskom zrnu
Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.
Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.
Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.
Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskihfundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.
Kako sam odsanjala genocid
Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“
Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.
I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.
Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.
Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.
(zurnal.info)
faruk šehić
Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina
Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.
