17. pehar za Švajcarce Južne Amerike

JEDNA TITULA NA 200.000 STANOVNIKA Jedina kopnena granica koju Orijentalna Republika Urugvaj ima jeste ona sjeverna, prema Brazilu. Duž cijele zapadne granice pruža se rijeka Uruguay, dok na jugu, prema Argentini urugvajsku granicu čini Rio de la Plata. Istočna granica izlazi na južni dio Atlantskog oceana.

Nakon Čilea Urugvaj je druga najmanje korumpirana država latinske Amerike. Populaciju Urugvaja čini 3,5 miliona stanovnika od čega 1,8 miliona stanovnika živi na području glavnog grada Montevidea. Montevideo je dom jednog od naslavnijih i najtrofejnijih južnoameričkih nogometnih klubova, Penarola. A Urugvajska nogometna reprezentacija jedna je od najtrofejnijih svjetskih nacionalnih selekcija. Po broju osvojenih kontinentalnih i svjetskih prvenstava urugvajska nogometna selekcija trofejnija je čak i od brazilske. Sa 5 svjetskih i 8 kontinentalnih titula, Brazil sveukupno ima 13 međunarodnih trofeja. S druge strane, prekjučer osvojena Copa America bila je 15 kontinentalna titula za Urugvaj. Kad tome pridodamo i dvije titule svjetskih prvaka dođemo do ukupnih 17 međunarodnih titula za Urugvaj. Ono što je posebno intrigantno jeste to da je, nakon Surinama, Urugvaj druga najmanja nacija latinske Amerike. Mi se volimo hvaliti svojim nogmetnim talentom, ali što bi trebali reći Urugvajci, čiji je talent potvrđen svim tim međunarodnim trofejima. A po broju stanovnika smo al pari.

ČILEANCI RAZIGRANO Na koncu, ipak je jedan od favorita uzeo titulu južnoameričkog prvaka, iako se ispočetka nije činilo da će doći do takvog raspleta. Grupna faza natjecanja na Copi ponudila nam je nogomet s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Igralo se statično, sporo, tvrdo, grubo, tek na momente bi bljesnuo kakav majstorski potez da nas podsjeti kako je Južna Amerika dom nogometne romantike. A romantike smo vidjeli najmanje. U toj prvoj fazi jedino je Čileanska reprezentacija djelovala razigrano i pružala igru, koja podsjeća na latinoameričke plesove. A od svih zvijezda turnira čileanac Alexis Sanchez je bio jedini, koji je pružao igru kakva se od njega očekivala prije turnira. Najviše su razočarali Argentina i Brazil predvođeni Messijem, odnosno Neymarom. Treći najveći favorit, Urugvaj, djelovao je jednako ispuhano, iako puno kompaktnije i ozbiljnije od albicelestea i karioka.

MESSI NE MOŽE SAM Messi nije bio ni sjena igrača iz Barcelone i vjerovatno je najveće igračko razočarenje ovog turnira. Tu i tamo prosuo bi malo svoje magije. Kako vrijeme prolazi sve sam bliže mišljenju da Messi nikad neće proraditi u reprezentativnom dresu.

Ima jedna kvaka koju svi često zaboravljamo. Messi ne može pobjeđivati sam, iako se u Barcinom savršenom sustavu katkad čini da radi upravo to, da pobjeđuje sam. Lionel Messi je cijeli svoj nogometni život u Barceloni. Od najmlađih kategorija igra u istom sustavu igre. Ključni igrači Barce cijeli život vježbaju iste linije kretanja. U tom strogo kontroliranom okruženju pojedinačni talent može eksplodirati i nogometne improvizacije djeluju kao produkt tog savršeno uigranog sustava. Naprosto, to što je Messi u reprezentaciji izgubljen nije samo njegova krivica. Ako izbornici Argentine hoće pravog Messija onda igru u potpunosti moraju podrediti njemu. On mora biti jedini sa potpunom slobodom u igri. No, to je jako teška zadaća obzirom na broj nogometnih veličina u argentinskoj ekipi. Kako ukrotiti Teveza, Aguera, Pastorea, sve odreda majstore igre, ali i teške karaktere. Maradona je pokušao svima im dati potpunu slobodu pa se sjetite kako je to završilo protiv Njemačke na prošlom Mundijalu.

Carlos Billardo je 1986. godine imao na okupu prilično ograničenu momčad. No, imao je magiju u nogama Diega Armanda Maradone. Imao je i legendarnog, ali već vremešnog Bochinija. Bio je tu i odlični Valdano, sjajni vratar Pumpido, jak timski igrač Burruchaga, komandant Passarela. No, u odnosu na ovo što Argentina ima danas to je bila jedna radnička ekipa sa samo jednim izrazitim majstorom. Sve što je Billardo imao napraviti jeste podrediti šljakersku ekipu Maradoni. Osim uvrijeđenog Passarele, kojem je zbog Maradone oduzeta kapetanska traka, svi su bili spremni izgoriti na terenu i osvajati prostor za El Diegovu igru. Na koncu, to je upalilo. Billardov hazard je uspio, a igrao je samo na jednu kartu. Mislim da je to jedini recept za budućeg argentinskog selektora budući je član slavne Maradonine ekipe, Sergio Batista, već smijenjen sa selektorske pozicije.

ŠTA JE BRAZIL BEZ SREDINE? Što se Brazila tiče, kakva je trenutna situacija, mislim da ćemo još dugo čekati na povratak velikog Brazila. Dungina ekipa je u odnosu na ovo što Brazil igra danas bila kudikamo moćnija. Pod Dungom je makar igra izgledala smisleno. Nevjerovatan je nedostatak talenta u srednjem redu Brazilaca. U tom kontekstu potpuno je nejasno da u ekipi nema Andersona iz Manchester Uniteda, što je jednako nejasno kao i izostanak Lucha Gonzalesa iz argentinske reprezentacije. Postavlja se pitanje gdje su Bastos i Hulk? I što to uopće radi Brazilski selektor Mano Menezes? Kako to da su mu na ovogodišnjoj Copi igru vodili Ramires i Leiva? Što je mislio dobiti s tim? Štogod da je mislio nije mu uspjelo. Brazil je ponovo ispao bez da je makar ostavio utisak ekipe s potencijalom. Brazilu naprosto fali trenerska klasa. Baš kao i Argentini, fali mu vizionar, koji će sav taj silni talent podrediti učinkovitom sustavu. Na kraju su obje velike reprezentacije svoj put na ovogodišnjoj Copi završile u četvrtfinalu gdje su eliminirane od strane Urugvaja i Paragvaja.

Brazilci su bili potpuno posramljeni. Naime, uspjeli su ipak napraviti jedan kuriozitet. U raspucavanju penala, koji su odlučivali pobjednika četvrtfinala, promašili su baš sve i jedan penal koji su pucali.

NEPREPOZNATLJIVI FALCAO Jedno od iznenađenja ovogodišnje Cope bio je tim Perua predvođen Paulom Guererrom, koji je na kocu proglašen i najboljim strijelcem turnira. Peru je svoj put završio u polufinalu, gdje ih je pobjedio Urugvaj. Prije toga su uspjeli eliminirati favoriziranu Kolumbiju čiji je Falcao bio neprepoznatljiv u odnosu na ono što pruža u Portu.

Do finala se iznenađujuće dogurao i Paragvaj, koji je u polufinalu eliminirao najveće iznenađenje ovogodišnje Cope, ekipu Venezuele. Venezuela je u četvrtfinalnom dvoboju poptpuno šokirala nogometni svijet izbacivši iz natjecanja dark horsea Cope, ekipu Čilea.

FINALE Kako je odmicalo vrijeme tako je Urugvaj bivao sve sigurniji i bolji. Polufinalni ogleda protiv Perua odradili su u maniru vellike ekipe svladavši ih sa 2:0. U finalu ih je čekao Paragvaj, koji se tu dovukao bez ijedne pobjede na turniru. Naprosto, u eliminacijskoj fazi turnira dovlačili su se do penala, gdje je onda odgovornost preuzimao najbolji golman turnira Justo Villar. Sramotno, ali učinkovito. Sjetite se samo Grčke na portugalskom Euru.

No, u finalu, protiv sigurnog i puno jačeg Urugvaja nisu imali apsolutno nikakve šanse. Sa prilično ležernih 3:0 Urugvaj je osvojio Copa Americu 2011. Da nije bilo Justo Villara, Paragvaj bi bio potpuno posramljen, jer su Suarez, Forlan i ekipa igrali u velikom stilu. Suarez je postigao jedan gol te asistirao za još jedan, dok je Forlan postigao preostala dva gola za veliko slavlje Urugvajaca.

FORLAN Velika je šteta za Urugvaj da Diego Forlan lagano ulazi u poznu nogometnu dob. Suarez i Forlan su vjerovatno najbolji reprezentativni napadački tandem na svijetu. No, u pričuvi imaju Edinsona Cavanija pa će ta tranzicija kad Forlan jednog dana okači kopačke o klin vjerovatno biti bezbolna.

Tim koji je osvojio ovogodišnju Copu činili su: Muslera, Maxi Pereira, Lugano, Coates, Caceres, Perez, Rios, Gonzalez, Alvaro Pereira, Forlan i Suarez. U finalu su još igrali Cavani, Godin i Eguren.

NAJBOLJI Najbolji mladi igrač Cope je urugvajski reprezentativac Sebastian Coates. Najbolji golman je već pomenuti Justo Villar. Najbolji strijelac Paulo Guererro. A najboljim igračem proglašen je Luis El Pistolero Suarez, čiji se talent rasplamsava iz utakmice u utakmicu, a rješenja koja ima u protivničkom šesnaestercu sve više ostavljaju bez daha. Suarez je trenutno vjerovatno najinteligentniji napadač na svijetu, ubojit je, lukav, postiže puno golova, a za puno ih i asistira.

LUIS SUAREZ: Prvi igrač Južne Amerike

Luis Suarez je rođen u Saltu 1987. godine. Odrastao je u familiji sa još šestoro braće i sestara. Imao je klasično teško djetinjstvo, njegovo porodica je živjela i više nego skromno, a mali Luis je za loptom počeo trčati već sa 4 godine. No, tek u dobi od 14 godina Suarez započinje sa ozbiljnim bavljenjem nogometom. Tada ga zapaža Nacional iz Montevidea, gdje već sa 16 godina biva priključen prvom timu. Sa 18 godina već je osvojio prvo urugvajsko prvenstvo. U toj sezoni odigrao je 16 utakmica, a postigao 13 golova. Odmah nakon osvajanja prvenstva za tričavih 800.000 eura prelazi u redove nizozemskog Groningena. Odluku da pošto poto pređe u Europu donio je zbog djevojke Sofije, koja se zbog posla godinu dana ranije preselila u Barcelonu. Nakon sezone provede u Groningenu, sezone u kojoj je odigrao 33 utakmice i postigao 11 golova, dobio je poziv da se preseli u jedan od najslavnijih europskih klubova, amsterdamski Ajax. Ostalo je povijest. Nakon četiri sezone u Ajaxu preselio je u Liverpool. Već tri godine je oženjen djevojkom iz djetinjstva Sofijom. Otac je jedne kćeri. Igra za jedan od najvećih svjetskih klubova i prije dva dana osvojio je prvi reprezentativni trofej. Luis Suarez je prvak i najbolji igrač Južne Amerike u ovom trenutku.

(zurnal.info)