Decenijski pregled Kauč selektora: Ako Duško podbaci, spremimo se za gašenje svjetla!

Po meni, svijet je odabrao pogrešno skretanje još početkom zadnje decenije prošlog stoljeća. Jednog sam se jutra probudio, bio sam još dijete, posjeli su me na kauč i rekli kako je od danas sve drugačije. Sva pravila i sve vrijednosti koje su još sinoć bili univerzalni od tog jutra više nisu važila. Danas samog sebe uvjeravam da je to bio trenutak u kojemu sam se odlučio odmetnuti od ljudi koji mijenjaju mišljenja i način života od danas do sutra. Kao, provalio sam vas, malo ćemo piškiti, malo ćemo kakiti, a zapravo ćemo raditi nešto sasvim treće. Predstava se igra za naivce. Dok sjedimo u publici i gledamo tu cijelu melodramu s natruhama katastrofe, netko nam iznosi stvari iz domove i čisti bankovne račune i slamarice. 

Shvatio sam, dakle, sve, a ništa nisam shvatio. I dalje sam se uspijevao naložiti na podvale. Moje je oduševljenje bilo dio kolektivnog oduševljenja kada smo čekali novo stoljeće u kojemu će sve biti drugačije, odjednom ćemo, pukom promjenom kalendara, biti izbačeni u svijet mira i prosperiteta. 

Sada samo opet na raskrižju. Iza nas je druga decenija 21. stoljeća ali svijet kao da više nema iluzija. Čak su i opsjenari prestali podmetati publici priče o novom dobu koje je pred nama. Pitam se da li se upravo tom tišinom objavljuje da više nema nade, da je i ona bila samo dio opsjene? Svijet je takav kakav jeste i takav će ostati i zauvijek. Čovjeku, pojedincu, jedina istina ostaje njegovo biološko propadanje i grobno mjesto koje će njegova djeca nastaviti otplaćivati. Unatoč tomu, pokušat ću rezimirati prethodno desetljeće onako po starinski pretvarajući se da ćemo za par dana zakoračiti u novo doba. 

LUKA, LEO, CRISTIANO

Deceniju iza nas obilježila je dominacija dva nevjerojatna igrača. Leo Messi i Cristiano Ronaldo, toliko su dominantni i bitni da vam čak ni kompjutorski pregled hrvatskog jezika neće podvući njihova imena crvenom valovitom crtom kao pogrešno napisane riječi. Toliko su poznati. Samo je jedan čovjek prekinuo njihovo uporno smjenjivanje na postolju namijenjenom dobitniku Zlatne lopte. I, taj dečko je „naš“. Luka Modrić. Bitan je zato što u nogometnom smislu predstavlja sve suprotno onomu što predstavljaju Messi i Ronaldo. Zlatna lopta Luki Modriću bila je Zlatna lopta dodijeljena momčadskom duhu ovog sporta. Ma što govorili ono s kratkim pamćenjem za mene njih dvojica nikada neće biti ni u prvih pet svih vremena. Na mojoj ljestvici nema mjesta savršeno upakiranim marketinškim proizvodima. Baš kao što su njih dvojica, osim igrama na terenu, obilježila desetljeće iza nas svojim likom koji je rijetko imao ljudsku dimenziju tako je to isto vrijeme bilo ono u kojemu su nam konačno prodali život iz telekom reklama kao ideal. Trebate posjedovati lijepe stvari, koristiti alate s više memorije od vas samih, uzeti za njih brzi kredit , et voila!, vaša će obitelj biti sretna i uvijek obilježena na vašem tracking uređaju. U tom obaranju rekorda ove dvojice ima nečega hladnog i odbojnog kao u istočnonjemačkim atletičarima. Produkt su jako slične diktature koja nam je oduzela ljudsko lice i pretvorila nas u robote. Krajnje mi je nebitno da li se netko slaže sa mnom ili ne. Glumljena strast nikada mi neće biti ista kao ona prava. Momci jednostavno nisu veći od života. A mene još uvijek interesiraju takve priče. U ovom smislu dajem jedan minus proteklom desetljeću. 

LIVERPOOL I MESIJA

Jedan klub mi još uvijek uspijeva prodati priču da je više od kluba a ne radi se o Barceloni. Riječ je o Liverpoolu. Klub je to iz grada kojeg je pokušala poniziti politika koja imala namjeru odroditi nas jedne od drugih. Nekako su se održali ali već trideset godina nešto je nedostajalo kako bi se među navijače i ljude iz Liverpoola vratila vjera u to da se i u novim okolnostima može biti najbolji. Nedostajao je pravi čovjek na pravom mjestu. Klub je trebao mesiju. A on je stigao iz zemlje koju Englezi najviše preziru. Prijezir je to koji korijenje ima u zavisti i strahu i dugoj borbi za dominaciju nad dijelom svijeta koji nazivamo Europom, jer u postkolonijalnom vremenu velikim europskim zemljama to je postao politički fokus. Ali to nije tema emisije. Liverpool je žudio za mesijom čiji se karakter i pristup igri poklapaju s proleterskim duhom koji je u klub utkao Bill Shankly. 

Onda se pojavio čovjek na kojeg se ne odnose stereotipi o dosadnim, radišnim i predvidim Nijemcima. Krakati, nasmiješeni tip s višednevnom bradom i karizmom frontmena rock and roll benda na prvu se ne poklapa sa strogom očinskom figurom Billa Shanklyija. Ali je savršeno shvaćao što Liverpoolu nedostaje. Šljakerskom gradu su jedinstvo i vjera u isti cilj ono što ga može izdignuti iznad drugih. Osim toga, Juergen Klopp je lik koji savršeno dobro poznaje najsuvremeniju nogometnu tehnologiju čiji je utemeljitelj Ralf Rangnick. U vremenu u kojemu ne postoji društvo Klopp je Liverpoolu prvo vratio tu ideološku pretpostavku. A onda je tomu dodao naporan rad i lukavu strategiju kojom se moraju koristiti oni koji na tenkove idu strijelama. 

Naprosto, našao se u takvom okruženju da je Liverpool istinski djelovao kao slabo naoružani lovac iz savane kojega je susjed odlučio pokoriti tenkom. Stvari se nisu odmah posložile ali kroz par godina Klopp je dominaciji koja se kupuje u instant varijanti suprotstavio rezultate dugoročne viziju. I to s igračima zbog čijeg smo se dovođenja svi hvatali za glavu. Onolike novce iskrcati za jednoga Salaha! Dovesti anonimnog lijevog beka za par milijuna funti! Strijelama ići na tenkove! Sve se to činilo suludim. Ali Klopp je onaj čiji sustav svakom pojedinom igraču daje dodanu vrijednost. 

Danas je Liverpool aktualni prvak Europe i svijeta i na putu da nakon trideset bolnih godina postane prvakom Engleske. Robertson je vjerojatno najbolji lijevi bočni svijeta. Salah, istinski egipatski Messi. Njegov koncept društva danas odnosi pobjede nad kupovanjem gotovih instant rješenja. Gulaš koji se dugo krčka slađi je od smrznutog kojeg se podgrijeva u mikrovalnoj. Svijet je to zaboravio ali evo sada Liverpoola koji se poput onog feniksa sa svog grba izdignuo iz gomile pepela u kojoj je tu i tamo svjetlucao zaostali žar. Dolazak Juergena Kloppa na klupu Liverpoola po meni je najbitniji nogometni događaj proteklog desetljeća. Miriše na stvaranje dinastije. Živi bili pa vidjeli. 

OSIM & BAJEVIĆ

Dok se svijet zabavljao skupocjenim nogometnim rješenjima mi smo živjeli naše živote na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće. Lopta je zapinjala u blatu na terenu a nogomet je zapeo u blatu naše društvene stvarnosti. Trebali smo neko drago poznato lice da nas barem utješi. Trebali smo djeda čija će nam blagost pomoći da izguramo svu surovost svijeta u kojeg smo ispljunuti iz maternice. Bili smo nadomak prvog plasmana na veliko natjecanje a zbog političkog mešetarenja, sveopćeg banditluka i kaosa bili smo i nadomak suspenzije saveza koja bi poništila sve učinjeno na terenu. 

Djed se pojavio uliku Ivice Osima čiji su autoritet i karizma srušili čak i uredska vrata laktaškog bossa Mileta Dodika. Pravi čovjek na pravom mjestu i stvari su došle u red za pet minuta. Dok je Osim radio na unutarnjoj nogometnoj politici Dušan Bajević se bavio diplomacijom. Za naš slučaj ispred međunarodnih nogometnih foruma bio je zadužen nekakav Grk čijeg se imena ne mogu sjetiti a nemam ni volje guglati ga. Princ s Neretve dugo je godina u Grčkoj apsolutni nogometni kralj. Posjeo je tog grčkog činovnika ispred sebe i uvjerio ga da smo na domaćem terenu sve stvari riješili prema naputcima iz međunarodnih nogometnih foruma. Čim su se stvari u savezu posložile to se odrazilo na ono što se događalo na terenu. Igrači su se imali baviti isključivo igrom i u takvom okruženju uspjeli su se dokopati plasmana na svjetsko prvenstvo u Brazilu i to kao prvoplasirana momčad skupine. SP je završio kako je završio ali čim su se Osim i Bajević povukli na protokolarne funkcije naš se nogomet krenuo strmoglavljivati u isto ono blati iz kojeg su ga svojim znanjem i autoritetima iščupala dvije neupitne legende i dva ozbiljna lika iz vremena kad su našim nogometom vladale face svjetskog formata a ne seoske gazde koje dolaze u grad sa sumnjivim namjerama. Izbornici su se smjenjivali, redom su to bili bivši veliki igrači s ozbiljnim europskim karijerama ali nedorasli baruštini u kojoj su trebali raditi. 

Osim i Bajević su ipak bili veći mangupi. Odrasli i odgojeni u kaotičnom postratnom razdoblju bivše zemlje znali su kako džepare džeparoši i bili su među onima koji su uvodili red u društvo, organizirali ga i struktuirali.  Baždarević i Prosinečki su kao igrači a samim tim i treneri odgojeni u vremenu u kojemu se znalo tko kosi a tko vodu nosi. I nisu znali hodati kroz počasni špalir likova koji te džepare dok te tapšu po ramenima i govore ti da si legenda. 

Upravo zbog toga je, pored plasmana na SP, događaj decenije u našem nogometu činjenica da je Duško Bajević konačno, u poznim, penzionerskim godinama prihvatio sjesti na klupu izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine. Poznaje okruženje i jasno mu je s kim ima posla. Osim toga nepotkupljiv je. Prevarante može prepoznati i u masi od tisuću ljudi. A to je ono što nam je sve ove godine bilo nasušno potrebno. Netko tko zna mangupske tehnike. Nije, naravno, na odmet ni to što je Bajević najtrofejniji BH trener u povijesti. Nije na odmet ni to što je među najboljim igračima ovih prostora svih vremena. Čovjek zna posao koji je preuzeo. Dokazano ga zna. Najveći je trener koji se prihvatio posla u našem nogometu. 

A i osobno sam slab prema njemu. Upoznao sam ga još kao klinac na nekom rođendanu. U vrijeme dok je bio trener onog velikog Veleža. Zinuo sam kao riba na suhom kada sam ga vidio ispred sebe i kada me na nagovor starijih ljudi upitao kad ću početi trenirati. Da mi je bacio loptu u tom trenutku ja ne bih znao što uopće da radim s tim čudnim kotrljajućim predmetom. 

AKO DUŠKO PODBACI

Kasnije sam ga sreo još jednom. U danas zatvorenom kultnom klubu Aleksa pojavio se na nekakvom čitanju koje je tu noć organizirala Aleksandra Savić. Nakon što sam završio sa čitanjem i ugledao ga opet sam se ušeprtljio i izgubio moć govora. Zvali su me za stol a on je ustao i čestitao mi. Rekao je da ga se pjesma dojmila. Čitao sam, čini mi se, „Pismo Venjički“. Mjesec ili dva iza tog događaja u istom sam klubu dogovorio da pišem biografiju Ivice Osima. Muamer i ja pojma nismo imali hoće li ideja upaliti. Par mjeseci nakon toga dane i dane sam provodio u društvu Amara, Asime i Ivice Osima. Tog ljeta BiH je igrala u Brazilu a knjiga „Utakmice života“ mogla se kupiti na svakoj trafici. A danas na klupi te reprezentacije sjedi čovjek koji je bio jedan od autora najveće radosti mog djetinjstva. Makar on i nije svjestan toga koliko znači u životima mnogih od nas. Ali onaj Kup bio je sve u mom djetinjem životu, bio je zalog da se u životu istinski može pobijediti u nekim utakmicama makar, kako je zapisano, „svaki je čovjek uvijek na gubitku“. Ali društvo ne smije biti. 

Moram priznati da sam nakon Bajevićevog imenovanja osjetio i izvjestan strah. Naučio sam odavno da čovjek dobro treba paziti što želi. Danas imamo pravog čovjeka na pravom mjestu. Ono što je svaki dobronamjeran čovjek u ovoj zemlji oduvijek želio. Ako Duško podbaci, ako se on ne snađe to znači da trebamo gasiti svjetla, da nam više nema pomoći i da smo do grla upali u živo blato. Zbog toga sam osjetio onaj strah. Zbog mogućeg suočavanja s istinom koja je potencijalno još gora nego što nam se to u ovom trenutku čini. Ali vjera je tu. I nada bez obzira na to što u foteljama i dalje sjede isti oni džeparoši. Sada barem znam da je pored terena čovjek koji ako primijeti da mu netko podmeće klipove pod kotače zna ustati s klupe i upitati: šta ono govore? 

Govore, Dušane odlazi! 

Pa dobro, odoh onda ja. 

Lik koji pošalje tisuće jazavaca u krasnu materinu i napusti klupu usred utakmice čovjek je koji nikome više ništa ne mora dokazivati ni objašnjavati. To je čin zbog kojeg sam uvjeren da se na klupu BH reprezentacije vratio ljudski obraz, naš obraz a Duško je taj koji nikome neće dopustiti da taj isti obraz ošamari. Iz naše pozicije više od toga ne možemo ni poželjeti za novu deceniju. 

Sretno nam bilo! Da obraz ostane čist a pobjede, koliko god male, ipak veće od našeg pojedinačnog života! 

(zurnal.info)