Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)
PRVO
Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.
DRUGO
Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.
Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.
Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.
Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?
OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?
KOMENTAR TEKME
Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“
Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.
(zurnal.info)
">ALBANIJA
Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)
PRVO
Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.
DRUGO
Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.
Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.
Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.
Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?
OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?
KOMENTAR TEKME
Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“
Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Sport
ALBANIJA-BiH (1:1): Oh, sudbino
OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?
ALBANIJA
Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)
PRVO
Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.
DRUGO
Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.
Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.
Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.
Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?
OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?
KOMENTAR TEKME
Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“
Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.
(zurnal.info)
marko tomaš
OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?
ALBANIJA
PRVO
Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?
