ANDREJ NIKOLAIDIS: Nema bijega od traume

U posljednjoj priči koju je napisao Raymond Carver, ime joj je Zadatak, mladi službenik hotela ulazi u sobu u kojoj je upravo preminuo Čehov. Naumio je skloniti čaše i boce šampanjca koje je nekoliko sati ranije donio. Primjećuje kako soba izgleda »uredno, skoro netaknuto«. Sve je u savršenom redu u toj sobi, osim čepa koji stoji tik kraj vrha mladićeve cipele. Mladić to ne zna, ali zna čitalac: taj je čep izletio iz boce iz koje je pio Čehov. Doktor Schwöhrer, kroz kojega će medicina konstatovati da je veliki pisac mrtav, »nasuo je šampanjac u tri čaše i, mimo običaja, gurnuo čep natrag u grlić boce«. Onda kada je dobri doktor, dogovorivši sve detalje vezane za umrlicu i oprostivši se sa Olgom, »podigao svoju torbu i napustio sobu, a time i povijest«, čep je »puknuo i izletio iz boce šampanjca; pjena se prosula po stolu«.

Mladić tako stoji, pred njim leži leš velikog čovjeka, sluša uputstva koja mu daje Olga, uputstva koja se tiču mrtvozornika, i čitavo to vrijeme krajičkom oka gleda čep. Taj čep, koji leži odmah do vrha njegove cipele, o njemu ne može prestati misliti. Prije nego napusti sobu i Čehova prepusti istoriji, sagnuće se, podići čep i stisnuti ga u šaku.

Ta plutana sitnica, za koju još od trena kada je Carver pomenuo znamo da će biti značajna, jer ne sumnjamo da će majstor u priči o Čehovljevoj smrti zadovoljiti zahtjev da čep koji padne na petoj biti podignut na posljednjoj stranici, taj čep je kockica na kojoj sa svom svojom težinom počiva poredak normalnosti u trenucima kada trauma provali u naš svijet, onda kada se suočimo sa iskeženim licem užasa.

U predstavi Žaba (autor: Dubravko Mihanović, režija: Elmir Jukić) funkciju čepa koji mladić stišće u ruci odigraće fudbalska lopta, koju će Emir Hadžihafizbegović stisnuti sa obje šake i poljubiti, potom napustiti scenu na koju će trenutak kasnije pokuljati frenetični aplauz publike.

Žaba je predstava o suočavanju sa traumom. O ratu, koji je značio brutalni upad Realnog u živote Mihanovićevih junaka, prije svega Zeka kojeg briljantno (pri čemu insistiram na tome da »briljantno« nije kompliment nego nedostatan opis) igra Hadžihafizbegović. Zekov simbolički poredak se urušava, sve do tačke u kojoj se svaki postupak pretvara u suprotnost namjera koje ga pokreću. Nesklad između namjera, postupaka i njihovih rezultata vodi psihotičnom slomu (ili im je psihički slom uzrok?), a način na koji Hadžihafizbegović taj slom igra tako je uvjerljiv da za gledaoca predstavlja traumatično iskustvo, jer uklanja svaku distancu između lika i publike. Koja je, uostalom, pozvana na binu, da izbliza svjedoči, jer je u slučaju Žabe uklanjanje distance očito važan dio autorskog postupka. Iz toga razloga, autorima su trebali savršene glumačke izvedbe – a Hadžihafizbegović, Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka i Moamer Kasumović to su im i dali.

U raspravi »Što je epsko kazalište« Walter Benjamin kaže kako »Glumac mora moći razmaknuti svoje geste kao slagar slova«. On to saopštava povodom nauma da se stvore takve geste koje bi bilo moguće citirati.

Emir Hadžihafizbegović u Žabi čini upravo to: razmiče geste, pušta da u stravičnim pauzama, u intervalima urlajuće tišine između njih ostanemo sami sa bolom lika koji tumači, a koji je i sâm ostavljen sam sa svojim bolom. Njegova izvedba zahtijeva da bude citirana.

Zekova brijačka radnja, koja je nekada značila sigurnost, sada je prazna. Porodica, u koju se nekada moglo skloniti, izgubljena je. Prijatelji su sve malobrojniji. Njegove priče o ratu nikoga više ne zanimaju, no on ne može izaći iz njih, jer svaki dan iznova proživljava i prepričava priču o gubitku prijatelja, kao da će neprekidno ponavljanje, kao u magijskom ritualu, stvoriti neku vrstu smisla.Bratu, kojem mali čovjek sa velikom traumom želi pomoći da se vrati na put konvencionalnog porodičnog života, Zeko će na koncu podmetnuti britvu pod vrat.

Nema bijega od traume: ona zauvijek ostaje sa nama. Nemoćan je tu čak i zaborav, koji se često čini svemoćnim. Jer čak i čovjek pod potpunom anestezijom zapamtiće svaki detalj operacije.

Na koncu, Zeko će pomisliti kako je samoubistvo jedini čin koji može prekinuti agoniju.

Dječak koji prodaje knjige tada će ući u njegovu radnju. Razgovor sa njim Zeku će pomoći da preživi. Na lopti koju Zeko grli dok napušta scenu, kao na leđima kakve kornjače, on će tog dana iznova podići svoj svijet. Hepiend Žabe je sav od pelina: jer Zeko je preživio dan. Ali rana je duboka, odbija da zacijeli i nema sumnje da će i sutradan jednako boljeti. Jer kako kaže stih iz Wagnerovog Persifala, »ranu može zacijeliti samo koplje koje ju je nanijelo«.

(zurnal.info)