Moja Fabrika proglašena najboljom predstavom: Sadašnjost nas je natjerala da živimo prošlost

Grad koji je obolio od melanholije

(Selvedin Avdić)

Znam da je Zenicu, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu uostalom, teško voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio.

Nemoguće je opisati Zenicu, a ne dotaći Fabriku. I obratno. Gledajući kroz staklo iz vozila koje ulazi u Zenicu, čini se da Fabrika i grad srastaju jedno s drugim kao slagalica. Oni koji njihov odnos bolje poznaju, znaju da je on oduvijek iscrpljivao partnere, jedno drugom jesu davali život ali su ga istom snagom i oduzimali. Takav ovisnički odnos nije mogao donijeti ništa dobro, kada je Fabrika nakon tranzicije napustila grad on je ostao ošamućen i dezorjentiran, više se nije mogao oslanjati na nju, niti računati na njenu pomoć. Do danas se nije oporavio.

Čini se da je obolio od stahanovske melanholije kao  Arif Heralić, nasmijano lice sa hiljadarke. Zbog nekadašnje važnosti za čitavu državu, zbog mita o “uzavrelom gradu”, čini nam se da i danas zaslužujemo mnogo više.

Fabrika nije onako velika kao nekada i više nije naša, kao nekada. Ona više nije “hraniteljica”, ona ne grije “kolijevku proleterijata”, više nije ni simbol niti mit, svela se na mjeru koja joj je oduvijek pripadala – ona danas samo proizvodi i stvara kapital.

Ipak, stariji Zeničani u silueti Fabrike još uvijek čitaju vrijeme u kojem nije bilo ovolike zebnje pred budućnosti. Neki su mi povjerili da uzdrhte od zadovoljstva čim joj vide dimnjake, pa čak i onda kada dolaze iz nekog iznimno lijepog mjesta. Zbog toga mi je čudan odnos grada prema svom kulturnom pamćenju, prema svojoj Fabrici. Možda je se stidi, ne znam…

Nekadašnji reditelj zeničkoga pozorišta, pokojni Slobodan Stojanović, 1991. godine napisao je: “Sudbina Zenice je da uvijek nešto započinje, kao da je prvi put i to po nekoliko puta, da zaboravlja ili se odriče svih ranijih iskustava, da zanemaruje već stvorenu tradiciju zarad neke pretpostavljene, koju će ovaj grad, za neko vrijeme možda opet poništiti, jer, pobogu, kakav je to početak, ako nije od nule.”

Moj prvi novinski urednik bio je potpuno u pravu, čini mi se da ponovo krećemo od nule.

Ako nije tako, zašto uporno izbjegavamo sve simbole koji nas podsjećaju na Fabriku? Znamo li kada je Dan metalurga, Dan kovača, metalaca? Sjećamo li se sedamnaestog dana u mjesecu? Koje nazive nose trgovi i ulice u Zenici? Gdje su spomenici? Zašto brišemo sjećanja?

Zašto neprestano tragamo za identitetom iako nam on “bode oči” dimnjacima sa gradske periferije? Zašto svoje dragocjene prepoznatljive karakteristike tražimo u rijetkim voćkama, nepreciznim zapisima, zaboravljenim tradicijama? Zašto ignoriramo Fabriku?

Tačno je, Fabrika je oduvijek bila smrdljiva, prljava i bučna ali i takva učinila je da nekadašnja kasaba postane grad. Zahvaljujući njenim radnicima koji su stigli iz cijele nekadašnje Jugoslavije i Evrope Zenica je postala multikulturna i višenacionalna sredina, zahvaljujući Fabrici zatvorena mala kotlina postala je mjesto otvoreno za sve vrijedne ljude. U tome, nije se teško složiti, nema ničeg sramotnog.

Naprotiv, to je idealna identitetska tačka koja nam, rado ću ponoviti, daje otvorenost, multikulturalnost, višenacionalnost… Ne mogu se sjetiti bolje tačke, jer samo sa takvim polaznim osnovama moguće je graditi budućnost. Nema potrebe da to činimo “od nule”.

...

Knjiga Moja fabrika donijela mi je mnogo zadovoljstva zato što je obradovala čitaoce koji su u njoj pronalazili članove porodica, komšije ili prijatelje, odreda radnike koji do tada nisu uspjeli kročiti u neku knjigu. Vjerovatno zbog toga, na svakoj njenoj promociji, predstavljanju ili čitanju osjećao sam pozitivnu energiju, ne znam je opisati, ali sam je zaista mogao osjetiti.

Istu energiju osjetio sam tokom stvaranja ove predstave. Imao sam zadovoljstvo da prisustvujem probama i uvjerim se koliko su rediteljica, dramaturginje, glumci i glumice, kompozitori, scenografi, kostimografi, dizajneri i sav taj vrijedni pozorišni svijet unijeli vlastitih sjećanja, emocija, truda, talenta da bi napravili ovu zajedničku Fabriku. Dali su joj mnogo jače temelje i solidniju konstrukciju.

Ovu predstavu ne doživljavam kao adaptaciju knjige. Teatarska Moja Fabrika, kolektivni rad ansambla BNP Zenica, je mnogo veća, preciznija i istinitija od skice koju sam napravio u samoći radne sobe.

Mislim da je ovakvu Fabriku teško ignorirati. Uvjerićete se i sami.

Sadašnjost nas je natjerala da živimo prošlost

(Emina Omerović)

Knjigu Moja Fabrika njen autor, Selvedin Avdić, označio je kao intimnu monografiju. Napisao ju je nepretenciozno, toplo, duhovito i iskreno. U jednom dijelu ovog melanholičnog dokumenta navodi slijedeće: „Danas mi je ostala samo želja da postanem ribar. (...) Da sve radim kako se nekada činilo (...) naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen. I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.“

Struktura knjige, koju čine kratka esejistička poglavlja, ostavlja na nas dojam da je zbilja to i učinio. Jedno jesenje popodne zaputio se u dugu šetnju svojim gradom i dopustio nam da krenemo s njim. Koliko god velik krug pokušao napraviti, uvijek ima na vidiku Fabriku.

Zaboravljajući, natenane, jednu po jednu stvar, ispričao nam je priču o našem identitetu koju smo mi zaboravili. Autor nije imao namjeru objašnjavati nam što je naš identitet i u tome je čar ove knjige. Pripovijedajući nam o svom vremenu, svom gradu, svojoj obitelji, svojoj Fabrici, ispričao nam je priče o našim vremenima, našim gradovima, našim obiteljima i našoj Fabrici.

Univerzalnost ove knjige, podsjetila nas je na važnost kulture sjećanja koju često zanemarujemo. U Zenici je nemoguće o njoj govoriti, a da se ne spomene Željezara.

Predstava Moja Fabrika prati strukturu knjige koju je ispreplela sa intimnim ispovijestima članova kolektiva kao i bivših radnika i radnica Željezare. U intervjuima radnici je često opisuju kao majku hraniteljku, a svoje prošlosti prisjećaju se sa radošću i žalom za sigurnošću koju su nekad imali. Oni nešto mlađi, pamte je kao neprijatelja i glavnog krivca za zagađenje, dok neki nemaju nikakav odnos prema njoj. No većina ponavlja isto, a to je da je nekada bilo bolje.

Indiferentna sadašnjost, natjerala nas je da živimo prošlost, nadajući se da će ona ponovno postati naša budućnost. Paradoksalno s tim, većina nas ne poznaje povijest svoga grada i Fabrike. Ono što Zenica nije zaboravila jest da je u njezinoj srži radnička obitelj koju je stvorila zajedno sa Željezarom. Danas je ta radnička obitelj zaboravljena, baš kao i raznolikost identiteta grada. Upravo je to melanholija koja je obavila ovaj grad.

Tokom procesa pripreme predstave, otkrivali smo razne činjenice, događaje i ličnosti koji su obilježili Zenicu i Fabriku. Nije bilo moguće ispričati sve te priče, no nadamo se da će naša publika nastaviti ono što su knjiga i predstava započele – u prošlosti otkrivati vlastitu povijest i identitete koje ona krije, kako bismo ih u budućnosti nastavili graditi i čuvati.

Fabriku i Zenicu obilježili su heroine i heroji, slikari, voće, pjesnici, mlinovi za kafu, muzički bendovi, kafane, superjunaci, filmovi, glumice, špijuni, menza, ljubav, čudnovate mašine, različitost, humor, rad i mnoge druge stvari. Ova predstava je zajednička intimna monografija u kojoj smo se pokušali prisjetiti svih stvari koje smo natenane, jednu po jednu, zaboravljali.

FESTIVAL BH DRAME: Odluke žirija

Žiri publike ovogodišnjeg Festivala donio je odluku da je najbolja predstava na XVI festivalu bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra predstava Beogradskog dramskog pozorišta „Moje dete“ nastala prema tekstu Stojana Srdića, u režiji Ane Đorđević.

Nagrada publike za najboljeg glumca dodijeliće se Davoru Goluboviću, za ulogu Bokija Aleksića u predstavi „Mirna Bosna“, autora Borisa Lalić reditelja Saša Peševskog, u produkciji Kamernog teatra 55 Sarajevo.

Najbolja glumica prema mišljenju ovog žirija je Jovana Gavrilović za ulogu Ranke u predstavi „Moje dete“, autora Stojana Srdića “, rediteljice Ane Đorđević, u produkciji  Beogradskog dramsko pozorište Beograd.

Novinarski žiri jednoglasno je odlučio da se nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje Bosanskom narodnom pozorištu Zenica za predstavu „Moja Fabrika“ nastalu prema tekstu Selvedina Avdića i u režiji Selme Spahić.

Stručni žiri dodijelio je ukupno jedanaest nagrada.
Nagrada za scensku muziku dodjeljuje se Damiru Imamoviću, za muziku u predstavi „Sve se nekako preživi, osim smrti“, autorice Ljubice Ostojić, u režiji Dine Mustafića i produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo.

Specijalnu nagrada Stručni žiriji za kolektivnu igru je odlučio dodijeliti ansamblu predstave „Za šta biste dali svoj život?“ u koprodukciji East West centar Sarajevo & Pozorište Promena Novi Sad & Novosadsko pozorište – Újvidéki Színház & BNP Zenica.

Nagrada „Radovan Marušić“ za najbolje likovno oblikovanje predstave (scenografiju, kostimografiju ili dizajn svjetla) dodjeljuje se Sabini Trnka, za scenografiju u predstavi „Moja Fabrika“ i  Lejli Hodžić, za kostimografiju u predstavi „Sve se nekako preživi, osim smrti“.

Nagrada za najbolju epizodnu ulogu dodjeljena je Lani Delić za ulogu u predstavi „Moja Fabrika“.

Nagrada za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca/glumice prema odluci Sručnog žirija ovogodišnjeg Festivala se dodjeljuje Dini Mušanović, za ulogu Una/Ena u predstavi „Sve se nekako preživi, osim smrti“.
 
Nagrada za najbolje glumačko ostvarenje (za najbolju glumicu)  Festivala se dodjeljuje  Ejli Bavčić Tarakčija, za ulogu Emilije u predstavi „­­­­­­­­­­­­­Sve se nekako preživi, osim smrti“.

Prema odluci Stručnog žirija nagrada za najbolje glumačko ostvarenje (za najboljeg glumca) pripala je Aleksandru Seksanu za ulogu Edina u predstavi „Sve se nekako preživi, osim smrti“.

Nagrada za najbolju režiju pripala je Selmi Spahić, za režiju predstave „Moja Fabrika“.

Nagrada za najbolju dramatizaciju proznog ili poetskog teksta, filma i drugih struktura, formi, sadržaja, dodjeljena je Emini Omerović, Bojani Vidosavljević i Selmi Spahić, za dramatizaciju proznog teksta u predstavi „Moja Fabrika“.

Nagradu „Miodrag Žalica“ za najbolji izvedeni bosanskohercegovački dramski tekst dobila je Ljubica Ostojić, za dramski tekst „Sve se nekako preživi, osim smrti“.

Glavna nagrada Festivala za najbolju predstavu u cjelini pripala je Bosanskom narodnom pozorištu Zenica za predstavu „Moja Fabrika“ autora Selvedina Avdića i režiji Selme Spahić.

(zurnal.info)