Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati
Život običnog tempa
Počela je 2010. Kraj prošle godine u medijima je uobičajeno bio rezerviran za sumiranje političkih događaja i ličnosti koje se u Bosni i Hercegovini već tradicionalno ocjenjuju nultim decimalama. Što se kulture i sporta tiče ( opet ubojita i zlatna reprezentacija u sjedećoj odbojci!) tu smo nekako i prolazili, ali jedino po čemu ćemo zaista pamtiti 2009. je ekonomska kriza zbog koje je, prema zvaničnim statističkim podacima, u ovoj zemlji bez posla ostalo više od sedamdeset hiljada radnika. To su, kako rekosmo, statistički a ne realni podaci. Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati. Ne samo danas i ne samo u prvim danima Nove godine. Ali nešto razmišljam, nama nažalost ne gine da o općem kokuzluku, kriminalnoj vlasti, pljački, korupciji zbog koje nesretni radnici i njihove porodice završavaju na ulici pišemo tokom cijele „desete“ pa sam, po uzoru na uposlenike medijskih biltena mafijaške vlasti u Republici Srpskoj, donio nepopularnu odluku da odustanem od takozvanih životnih tema i bacim se na dvije važne godišnjice/ obljetnice koje padaju baš u 2010. (Usput, ovo 2010 baš onako dobro izgleda na monitoru laptopa pa mi se samo tom činjenicom izazvana probudi nada da će u ovoj izbornoj godini građani BiH birati bolje, pametnije, mudrije nego prije četiri godine)
Politička oluja u Hrvatskoj
Dakle, na samom početku 21. stoljeća, u njegovim, fudbalskim rječnikom kazano, prvim minutama u Hrvatskoj je pobijedila takozvana „trećesijećanjska koalicija“ na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom i političkim pokojnikom Draženom Budišom. Ta je koalicija, nakon deset godina diktatorske vladavine, uklonila Tuđmanov HDZ sa vlasti. Kolege iz Hrvatske ovih dana nadugo i naširoko komentiraju kako je zapravo tek tada, 3.januara 2000. Godine dakle, u Hrvatsku stigla demokratija. I to je, vjerujem, apsolutno tačno. Nedugo nakon januarskih parlamentarnih izbora na čelo hrvatske države će doći Stjepan Mesić, predsjednik-građanin kako se samoprozvao u vlastitoj kampanji. Nije se Mesić ni upoznao sa salama i hodnicima Pantovčaka a na ulicama hrvatskih gradova su osvanuli grafiti slijedećeg sadržaja: „Sveti Ante ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju“. Normalno, ovo desničarsko prizivanje Sveti Ante je mudro ignorirao- Franju je zadržao pod mirogojskim mermerom, a Stipu u predsjedničkom uredu. Danas se može pouzdano konstatirati da se to višestruko isplatilo. Mesić je, kao rijetko koji hrvatski političar, dosljedno nosio feral i rastjerivao mrak u zemlji naših zapadnih susjeda, a nije da mu je bilo mrsko i da s vremena na vrijeme očita moralne lekcije i ovdašnjim, bosanskohercegovačkim, desničarima. No, bilo je kako je biti moralo, Mesić nakon deset godina i dva predsjednička mandata pakuje kofere s Pantovčaka i kao što je to lucidno primjetio Boro Dežulović, postaje prvi hrvatski predsjednik-umirovljenik. Na Mesićevo mjesto morao bi doći kandidat SDP-a dr. Ivo Josipović bez obzira na to što sam ja, uskraćen da odlučujem o bilo čemu u političkom životu RH, intimno i nerealno na tom mjestu priželjkivao Mesićevu stranačku koleginicu dr. Vesnu Pusić. Ali ko smo mi u Bosni Hercegovini da građanima Republike Hrvatske držimo lekcije iz demokratije i s njima rasparvljamo o političkoj odgovornosti i ukusima. Siguran sam, naime, da gospođa Pusić ili barem neko sličan njoj- neko ko se politikom ne bavi zbog ličnog već bogatstva čitavog društva, neko koga u politici vode savjest i moral a ne tender i nekretnina- na bh. izborima garantirano ne bi bio u stanju osvojiti niti trećinu od onih ohrabrujućih osam posto glasova koliko je kandidatkinja HNS-a dobila u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora.
Uglavnom, dok mediji u susjednoj Hrvatskoj objavljuju završna sučeljavanja dr. Josipovića i Milana Bandića, u hercegovačkoj izbornoj bazi gruđanskog buldožera sa zagrebačkom adresom stanovanja odvija se živa sms aktivnost tokom koje se ponovo priziva i Sveti Ante i gruda i narod i domovina i domovinski rat i Mesić i komunizam i ustaška emigracija... Sms kampanjom Bandiću se pokušava osigurati što više glasova ali, kao i u slučaju „antimesićevskih grafita“ od prije deset godina, od toga niko neće imati koristi osim telekom operatera. Uostalom, građani Republike Hrvatske, oni koji u toj zemlji žive, plaćaju poreze (uključujući i ovaj najnoviji koji se čak i na Markovom trgu naziva državnim haračem) nisu zaslužili da deceniju nakon što su se riješili Franje Tuđmana na Pantovčak dovedu još jednog potencijalnog diktatora koji, kako su to ispravno primjetili tamošnji psiholozi, čak ni tokom tv nastupa u predsjedničkoj kampanji svoje sagovornike ne gleda u oči. Na kraju krajeva, da Hrvati o budućem predsjedniku razmišljaju kao desničarski šaman MP Thompson sigurno bi se još davno i masovno uključili u kampanju jedinog pravog, čistokrvog, prirodnog nasljednika bivšeg predsjednika-Tuđmana mlađeg Miroslava. Dakle da zaključimo-Sveti Ante zašto bi riskir'o, nakon Stipe neka dođe Ivo.
Ploča koja je morala promijeniti svijet
1980. godine izašao je najvažniji album otkad postoji električna gitara. Bio je to treći studijski uradak kultnog The Clash-a „London Calling“! Šta reći o ploči koja je promijenila živote miliona mladih ljudi širom planete a da je to pritom novo, svježe, nepoznato? Nema mi druge nego sve „uglaviti“ u lični okvir jedne, tačnije dvije ploče. Kada se obilježavala deseta godišnjica njenog pojavljivanja u bivšoj Jugoslaviji je sve mirisalo na rat, pa čak i nama koji smo u to vrijeme tinejdžersko-akademski pronalazili načine da izbjegnemo služenje JNA. Petnaest godina nakon što su Strummer, Simonon, Jones, Headon planeti poklonili „London Calling“ rat je već bio uništio sve naše snove o socijalnoj jednakosti, pravdi, revoluciji. Na dvadesetu obljetnicu albuma „London calling“ nadali smo se da će 21. stoljeće biti barem malo bolje, poštenije, mirnije. Da tako biti neće dokazao je 11. septembar i godinu kasnije prerani odlazak Joe Strummera sa ovog svijeta. Danas, trideset godina nakon što se iskrcala sa britanskog ostrva, ploča London Calling (koju još uvijek čuvam u „kraljevskom dijelu sobe“) predstavlja mi rijetko preostalo svjedočanstvo da je svijet, ipak, mogao biti bolji i pravedniji. I pametniji.
(zurnal.info)
">Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati
Život običnog tempa
Počela je 2010. Kraj prošle godine u medijima je uobičajeno bio rezerviran za sumiranje političkih događaja i ličnosti koje se u Bosni i Hercegovini već tradicionalno ocjenjuju nultim decimalama. Što se kulture i sporta tiče ( opet ubojita i zlatna reprezentacija u sjedećoj odbojci!) tu smo nekako i prolazili, ali jedino po čemu ćemo zaista pamtiti 2009. je ekonomska kriza zbog koje je, prema zvaničnim statističkim podacima, u ovoj zemlji bez posla ostalo više od sedamdeset hiljada radnika. To su, kako rekosmo, statistički a ne realni podaci. Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati. Ne samo danas i ne samo u prvim danima Nove godine. Ali nešto razmišljam, nama nažalost ne gine da o općem kokuzluku, kriminalnoj vlasti, pljački, korupciji zbog koje nesretni radnici i njihove porodice završavaju na ulici pišemo tokom cijele „desete“ pa sam, po uzoru na uposlenike medijskih biltena mafijaške vlasti u Republici Srpskoj, donio nepopularnu odluku da odustanem od takozvanih životnih tema i bacim se na dvije važne godišnjice/ obljetnice koje padaju baš u 2010. (Usput, ovo 2010 baš onako dobro izgleda na monitoru laptopa pa mi se samo tom činjenicom izazvana probudi nada da će u ovoj izbornoj godini građani BiH birati bolje, pametnije, mudrije nego prije četiri godine)
Politička oluja u Hrvatskoj
Dakle, na samom početku 21. stoljeća, u njegovim, fudbalskim rječnikom kazano, prvim minutama u Hrvatskoj je pobijedila takozvana „trećesijećanjska koalicija“ na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom i političkim pokojnikom Draženom Budišom. Ta je koalicija, nakon deset godina diktatorske vladavine, uklonila Tuđmanov HDZ sa vlasti. Kolege iz Hrvatske ovih dana nadugo i naširoko komentiraju kako je zapravo tek tada, 3.januara 2000. Godine dakle, u Hrvatsku stigla demokratija. I to je, vjerujem, apsolutno tačno. Nedugo nakon januarskih parlamentarnih izbora na čelo hrvatske države će doći Stjepan Mesić, predsjednik-građanin kako se samoprozvao u vlastitoj kampanji. Nije se Mesić ni upoznao sa salama i hodnicima Pantovčaka a na ulicama hrvatskih gradova su osvanuli grafiti slijedećeg sadržaja: „Sveti Ante ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju“. Normalno, ovo desničarsko prizivanje Sveti Ante je mudro ignorirao- Franju je zadržao pod mirogojskim mermerom, a Stipu u predsjedničkom uredu. Danas se može pouzdano konstatirati da se to višestruko isplatilo. Mesić je, kao rijetko koji hrvatski političar, dosljedno nosio feral i rastjerivao mrak u zemlji naših zapadnih susjeda, a nije da mu je bilo mrsko i da s vremena na vrijeme očita moralne lekcije i ovdašnjim, bosanskohercegovačkim, desničarima. No, bilo je kako je biti moralo, Mesić nakon deset godina i dva predsjednička mandata pakuje kofere s Pantovčaka i kao što je to lucidno primjetio Boro Dežulović, postaje prvi hrvatski predsjednik-umirovljenik. Na Mesićevo mjesto morao bi doći kandidat SDP-a dr. Ivo Josipović bez obzira na to što sam ja, uskraćen da odlučujem o bilo čemu u političkom životu RH, intimno i nerealno na tom mjestu priželjkivao Mesićevu stranačku koleginicu dr. Vesnu Pusić. Ali ko smo mi u Bosni Hercegovini da građanima Republike Hrvatske držimo lekcije iz demokratije i s njima rasparvljamo o političkoj odgovornosti i ukusima. Siguran sam, naime, da gospođa Pusić ili barem neko sličan njoj- neko ko se politikom ne bavi zbog ličnog već bogatstva čitavog društva, neko koga u politici vode savjest i moral a ne tender i nekretnina- na bh. izborima garantirano ne bi bio u stanju osvojiti niti trećinu od onih ohrabrujućih osam posto glasova koliko je kandidatkinja HNS-a dobila u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora.
Uglavnom, dok mediji u susjednoj Hrvatskoj objavljuju završna sučeljavanja dr. Josipovića i Milana Bandića, u hercegovačkoj izbornoj bazi gruđanskog buldožera sa zagrebačkom adresom stanovanja odvija se živa sms aktivnost tokom koje se ponovo priziva i Sveti Ante i gruda i narod i domovina i domovinski rat i Mesić i komunizam i ustaška emigracija... Sms kampanjom Bandiću se pokušava osigurati što više glasova ali, kao i u slučaju „antimesićevskih grafita“ od prije deset godina, od toga niko neće imati koristi osim telekom operatera. Uostalom, građani Republike Hrvatske, oni koji u toj zemlji žive, plaćaju poreze (uključujući i ovaj najnoviji koji se čak i na Markovom trgu naziva državnim haračem) nisu zaslužili da deceniju nakon što su se riješili Franje Tuđmana na Pantovčak dovedu još jednog potencijalnog diktatora koji, kako su to ispravno primjetili tamošnji psiholozi, čak ni tokom tv nastupa u predsjedničkoj kampanji svoje sagovornike ne gleda u oči. Na kraju krajeva, da Hrvati o budućem predsjedniku razmišljaju kao desničarski šaman MP Thompson sigurno bi se još davno i masovno uključili u kampanju jedinog pravog, čistokrvog, prirodnog nasljednika bivšeg predsjednika-Tuđmana mlađeg Miroslava. Dakle da zaključimo-Sveti Ante zašto bi riskir'o, nakon Stipe neka dođe Ivo.
Ploča koja je morala promijeniti svijet
1980. godine izašao je najvažniji album otkad postoji električna gitara. Bio je to treći studijski uradak kultnog The Clash-a „London Calling“! Šta reći o ploči koja je promijenila živote miliona mladih ljudi širom planete a da je to pritom novo, svježe, nepoznato? Nema mi druge nego sve „uglaviti“ u lični okvir jedne, tačnije dvije ploče. Kada se obilježavala deseta godišnjica njenog pojavljivanja u bivšoj Jugoslaviji je sve mirisalo na rat, pa čak i nama koji smo u to vrijeme tinejdžersko-akademski pronalazili načine da izbjegnemo služenje JNA. Petnaest godina nakon što su Strummer, Simonon, Jones, Headon planeti poklonili „London Calling“ rat je već bio uništio sve naše snove o socijalnoj jednakosti, pravdi, revoluciji. Na dvadesetu obljetnicu albuma „London calling“ nadali smo se da će 21. stoljeće biti barem malo bolje, poštenije, mirnije. Da tako biti neće dokazao je 11. septembar i godinu kasnije prerani odlazak Joe Strummera sa ovog svijeta. Danas, trideset godina nakon što se iskrcala sa britanskog ostrva, ploča London Calling (koju još uvijek čuvam u „kraljevskom dijelu sobe“) predstavlja mi rijetko preostalo svjedočanstvo da je svijet, ipak, mogao biti bolji i pravedniji. I pametniji.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: London Calling
Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati
Život običnog tempa
Počela je 2010. Kraj prošle godine u medijima je uobičajeno bio rezerviran za sumiranje političkih događaja i ličnosti koje se u Bosni i Hercegovini već tradicionalno ocjenjuju nultim decimalama. Što se kulture i sporta tiče ( opet ubojita i zlatna reprezentacija u sjedećoj odbojci!) tu smo nekako i prolazili, ali jedino po čemu ćemo zaista pamtiti 2009. je ekonomska kriza zbog koje je, prema zvaničnim statističkim podacima, u ovoj zemlji bez posla ostalo više od sedamdeset hiljada radnika. To su, kako rekosmo, statistički a ne realni podaci. Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati. Ne samo danas i ne samo u prvim danima Nove godine. Ali nešto razmišljam, nama nažalost ne gine da o općem kokuzluku, kriminalnoj vlasti, pljački, korupciji zbog koje nesretni radnici i njihove porodice završavaju na ulici pišemo tokom cijele „desete“ pa sam, po uzoru na uposlenike medijskih biltena mafijaške vlasti u Republici Srpskoj, donio nepopularnu odluku da odustanem od takozvanih životnih tema i bacim se na dvije važne godišnjice/ obljetnice koje padaju baš u 2010. (Usput, ovo 2010 baš onako dobro izgleda na monitoru laptopa pa mi se samo tom činjenicom izazvana probudi nada da će u ovoj izbornoj godini građani BiH birati bolje, pametnije, mudrije nego prije četiri godine)
Politička oluja u Hrvatskoj
Dakle, na samom početku 21. stoljeća, u njegovim, fudbalskim rječnikom kazano, prvim minutama u Hrvatskoj je pobijedila takozvana „trećesijećanjska koalicija“ na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom i političkim pokojnikom Draženom Budišom. Ta je koalicija, nakon deset godina diktatorske vladavine, uklonila Tuđmanov HDZ sa vlasti. Kolege iz Hrvatske ovih dana nadugo i naširoko komentiraju kako je zapravo tek tada, 3.januara 2000. Godine dakle, u Hrvatsku stigla demokratija. I to je, vjerujem, apsolutno tačno. Nedugo nakon januarskih parlamentarnih izbora na čelo hrvatske države će doći Stjepan Mesić, predsjednik-građanin kako se samoprozvao u vlastitoj kampanji. Nije se Mesić ni upoznao sa salama i hodnicima Pantovčaka a na ulicama hrvatskih gradova su osvanuli grafiti slijedećeg sadržaja: „Sveti Ante ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju“. Normalno, ovo desničarsko prizivanje Sveti Ante je mudro ignorirao- Franju je zadržao pod mirogojskim mermerom, a Stipu u predsjedničkom uredu. Danas se može pouzdano konstatirati da se to višestruko isplatilo. Mesić je, kao rijetko koji hrvatski političar, dosljedno nosio feral i rastjerivao mrak u zemlji naših zapadnih susjeda, a nije da mu je bilo mrsko i da s vremena na vrijeme očita moralne lekcije i ovdašnjim, bosanskohercegovačkim, desničarima. No, bilo je kako je biti moralo, Mesić nakon deset godina i dva predsjednička mandata pakuje kofere s Pantovčaka i kao što je to lucidno primjetio Boro Dežulović, postaje prvi hrvatski predsjednik-umirovljenik. Na Mesićevo mjesto morao bi doći kandidat SDP-a dr. Ivo Josipović bez obzira na to što sam ja, uskraćen da odlučujem o bilo čemu u političkom životu RH, intimno i nerealno na tom mjestu priželjkivao Mesićevu stranačku koleginicu dr. Vesnu Pusić. Ali ko smo mi u Bosni Hercegovini da građanima Republike Hrvatske držimo lekcije iz demokratije i s njima rasparvljamo o političkoj odgovornosti i ukusima. Siguran sam, naime, da gospođa Pusić ili barem neko sličan njoj- neko ko se politikom ne bavi zbog ličnog već bogatstva čitavog društva, neko koga u politici vode savjest i moral a ne tender i nekretnina- na bh. izborima garantirano ne bi bio u stanju osvojiti niti trećinu od onih ohrabrujućih osam posto glasova koliko je kandidatkinja HNS-a dobila u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora.
Uglavnom, dok mediji u susjednoj Hrvatskoj objavljuju završna sučeljavanja dr. Josipovića i Milana Bandića, u hercegovačkoj izbornoj bazi gruđanskog buldožera sa zagrebačkom adresom stanovanja odvija se živa sms aktivnost tokom koje se ponovo priziva i Sveti Ante i gruda i narod i domovina i domovinski rat i Mesić i komunizam i ustaška emigracija... Sms kampanjom Bandiću se pokušava osigurati što više glasova ali, kao i u slučaju „antimesićevskih grafita“ od prije deset godina, od toga niko neće imati koristi osim telekom operatera. Uostalom, građani Republike Hrvatske, oni koji u toj zemlji žive, plaćaju poreze (uključujući i ovaj najnoviji koji se čak i na Markovom trgu naziva državnim haračem) nisu zaslužili da deceniju nakon što su se riješili Franje Tuđmana na Pantovčak dovedu još jednog potencijalnog diktatora koji, kako su to ispravno primjetili tamošnji psiholozi, čak ni tokom tv nastupa u predsjedničkoj kampanji svoje sagovornike ne gleda u oči. Na kraju krajeva, da Hrvati o budućem predsjedniku razmišljaju kao desničarski šaman MP Thompson sigurno bi se još davno i masovno uključili u kampanju jedinog pravog, čistokrvog, prirodnog nasljednika bivšeg predsjednika-Tuđmana mlađeg Miroslava. Dakle da zaključimo-Sveti Ante zašto bi riskir'o, nakon Stipe neka dođe Ivo.
Ploča koja je morala promijeniti svijet
1980. godine izašao je najvažniji album otkad postoji električna gitara. Bio je to treći studijski uradak kultnog The Clash-a „London Calling“! Šta reći o ploči koja je promijenila živote miliona mladih ljudi širom planete a da je to pritom novo, svježe, nepoznato? Nema mi druge nego sve „uglaviti“ u lični okvir jedne, tačnije dvije ploče. Kada se obilježavala deseta godišnjica njenog pojavljivanja u bivšoj Jugoslaviji je sve mirisalo na rat, pa čak i nama koji smo u to vrijeme tinejdžersko-akademski pronalazili načine da izbjegnemo služenje JNA. Petnaest godina nakon što su Strummer, Simonon, Jones, Headon planeti poklonili „London Calling“ rat je već bio uništio sve naše snove o socijalnoj jednakosti, pravdi, revoluciji. Na dvadesetu obljetnicu albuma „London calling“ nadali smo se da će 21. stoljeće biti barem malo bolje, poštenije, mirnije. Da tako biti neće dokazao je 11. septembar i godinu kasnije prerani odlazak Joe Strummera sa ovog svijeta. Danas, trideset godina nakon što se iskrcala sa britanskog ostrva, ploča London Calling (koju još uvijek čuvam u „kraljevskom dijelu sobe“) predstavlja mi rijetko preostalo svjedočanstvo da je svijet, ipak, mogao biti bolji i pravedniji. I pametniji.
(zurnal.info)
Bakir Hadžiomerović
Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati
