Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić
I to se, konačno, dogodilo. Srbijanska skupština usvojila je posebnu Deklaraciju o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. Za usvajanje Deklaracije je glasalo 127 zastupnika u parlamentu Srbije okupljenih oko vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Protiv su bili radikali, naprednjaci i ostala nacionalizmom zadojena Srbija koja još uvijek sanja o granicama Karlovac-Karlobag-Virovitica. Iako se u tekstu Deklaracije pominje zločin u Srebrenici, izvinjene žrtvama, kao i presuda Međunarodnog suda pravde, zvanični Beograd nije imao snage ni hrabrosti da u njen sadržaj uvrsti i ključni zaključak iz presude suda na koji se poziva-riječ genocid, dakle. „Previše smo ćutali o Ratku Mladiću, krili ga godinama, potom ga godinama neuspešno tražili, a danas nemamo snage da kažemo zašto je optužen. Treba reći istinu da je kao komandant Vojske RS preuzeo od UN-a enklavu Srebrenica, zaštićenu zonu, garantovao je poštivanje Ženevske konvencije, a potom razdvojio muškarce od žena i sedam dana sistematski ubijao muškarce i dečake, a zatim ih sahranio u primarne grobnice, zatim prekopavao i mešao kosti“. Autor ove izjave, lider LDP-a Čedomir Jovanović sigurno nije jedini ali jeste najeksponiraniji zagovornik neke bolje, evropske Srbije, zemlje koja će u budućnosti biti u stanju da se do kraja obračuna sa vlastitom prošlošću. Ipak, čekajući na Jovanovićevu Srbiju kojoj se u ovom trenutku tek naziru sjenke, moramo priznati da i ovakva Deklaracija o Srebrenici predstavlja veliki korak naših komšija na putu ka porodici demokratskih evropskih država. Nakon što je prošle godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o srebreničkom genocidu (na osnovu koje su isto učinili i parlamenti država nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije) bivša UN-ova enklava i njenih osam hiljada nevinih žrtava su i formalno postali neizostavni dio evropske i svjetske povijesti, neizbrisiva mrlja na savjesti čovječanstva pretočena i u administrativnu formu. Za razliku od civiliziranog svijeta, mračni dio političke Srbije skupštinsku osudu zločina u Srebrenici proglašava „izdajom srpstva“, „poniženjem za celokupan srpski narod“, „generatorom mržnje“...
FAŠIZAM IZ BANJE LUKE
Paradoksalno, nakon što je država u kojoj je genocid počinjen u ljeto 95., Bosna i Hercegovina dakle, ostala jedina zemlja u Evropi bez zvaničnog, državnički odgovornog sjećanja na Srebrenicu, političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić. „Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događajha iz neposredne prošlosti... Neshavtljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida u Jasenovcu nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinio NDH ni u Skupštini Hrvatske ni u Skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu“, rekao je Nikolićev politički sljedbenik Milorad Dodik. Na sličan način po komandi diktatora iz Laktaša nastupili su i njegovi podrepaši od Rajka Kuzmanovića, Rajka Vasića pa sve do navodno tolerantnog i umivenog nacionalsocijaliste Igora Radojičića. Ništa bolja nije ni „republičkosrpska“ opozicija koja čak i na srebreničkom genocidu pokušava animirati javnost u ovom bh. entitetu dokazujući joj da su „veći četnici i od samog laktaškog vožda“.
NA DEMONSTRACIJE SA TOMOM GROBAROM
Posljednja sramota, jad i bijeda politike stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci još jednom nam dokazuje da je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku zemlja sa samog evropskog mulja. Zemlja bez ikakve realne perspektive i nade. Zemlja iz koje se sa još neotkrivenih masovnih grobnica u kojim su skončali srebrenički Bošnjaci pljuje po srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji mitomanskim prizivanjem „novih Brankovića i kosovskog boja“. Dakle, „izvođači radova“ srebreničkog pokolja, najstrašnijeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, petnaest godina nakon svega još uvijek uživaju plebiscitarnu podršku banjalučkog političkog establišmenta. Zato bi bilo politički korektno da se već narednog 11. marta, na petu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i dan uoči obilježavanja osme godišnjice svirepog ubistva Zorana Đinđića, Dodik, Kuzmanović, Radojičić, dva Mladena, Ivanić i Bosić..., na Bulevaru nekadašnjeg srbijanskog premijera u Beogradu pridruže već tradicionalnim demonstracijama srpskih fašista u znak podrške svim srpskim ratnim zločinima od Vukovara do Srebrenice. Zašto bi, uostalom, Toma grobar bio veća srbenda od laktaškog političkog grmalja? Nacionalsocijalista Dodik to u svakom slučaju nije zaslužio.
">ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić
I to se, konačno, dogodilo. Srbijanska skupština usvojila je posebnu Deklaraciju o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. Za usvajanje Deklaracije je glasalo 127 zastupnika u parlamentu Srbije okupljenih oko vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Protiv su bili radikali, naprednjaci i ostala nacionalizmom zadojena Srbija koja još uvijek sanja o granicama Karlovac-Karlobag-Virovitica. Iako se u tekstu Deklaracije pominje zločin u Srebrenici, izvinjene žrtvama, kao i presuda Međunarodnog suda pravde, zvanični Beograd nije imao snage ni hrabrosti da u njen sadržaj uvrsti i ključni zaključak iz presude suda na koji se poziva-riječ genocid, dakle. „Previše smo ćutali o Ratku Mladiću, krili ga godinama, potom ga godinama neuspešno tražili, a danas nemamo snage da kažemo zašto je optužen. Treba reći istinu da je kao komandant Vojske RS preuzeo od UN-a enklavu Srebrenica, zaštićenu zonu, garantovao je poštivanje Ženevske konvencije, a potom razdvojio muškarce od žena i sedam dana sistematski ubijao muškarce i dečake, a zatim ih sahranio u primarne grobnice, zatim prekopavao i mešao kosti“. Autor ove izjave, lider LDP-a Čedomir Jovanović sigurno nije jedini ali jeste najeksponiraniji zagovornik neke bolje, evropske Srbije, zemlje koja će u budućnosti biti u stanju da se do kraja obračuna sa vlastitom prošlošću. Ipak, čekajući na Jovanovićevu Srbiju kojoj se u ovom trenutku tek naziru sjenke, moramo priznati da i ovakva Deklaracija o Srebrenici predstavlja veliki korak naših komšija na putu ka porodici demokratskih evropskih država. Nakon što je prošle godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o srebreničkom genocidu (na osnovu koje su isto učinili i parlamenti država nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije) bivša UN-ova enklava i njenih osam hiljada nevinih žrtava su i formalno postali neizostavni dio evropske i svjetske povijesti, neizbrisiva mrlja na savjesti čovječanstva pretočena i u administrativnu formu. Za razliku od civiliziranog svijeta, mračni dio političke Srbije skupštinsku osudu zločina u Srebrenici proglašava „izdajom srpstva“, „poniženjem za celokupan srpski narod“, „generatorom mržnje“...
FAŠIZAM IZ BANJE LUKE
Paradoksalno, nakon što je država u kojoj je genocid počinjen u ljeto 95., Bosna i Hercegovina dakle, ostala jedina zemlja u Evropi bez zvaničnog, državnički odgovornog sjećanja na Srebrenicu, političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić. „Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događajha iz neposredne prošlosti... Neshavtljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida u Jasenovcu nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinio NDH ni u Skupštini Hrvatske ni u Skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu“, rekao je Nikolićev politički sljedbenik Milorad Dodik. Na sličan način po komandi diktatora iz Laktaša nastupili su i njegovi podrepaši od Rajka Kuzmanovića, Rajka Vasića pa sve do navodno tolerantnog i umivenog nacionalsocijaliste Igora Radojičića. Ništa bolja nije ni „republičkosrpska“ opozicija koja čak i na srebreničkom genocidu pokušava animirati javnost u ovom bh. entitetu dokazujući joj da su „veći četnici i od samog laktaškog vožda“.
NA DEMONSTRACIJE SA TOMOM GROBAROM
Posljednja sramota, jad i bijeda politike stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci još jednom nam dokazuje da je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku zemlja sa samog evropskog mulja. Zemlja bez ikakve realne perspektive i nade. Zemlja iz koje se sa još neotkrivenih masovnih grobnica u kojim su skončali srebrenički Bošnjaci pljuje po srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji mitomanskim prizivanjem „novih Brankovića i kosovskog boja“. Dakle, „izvođači radova“ srebreničkog pokolja, najstrašnijeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, petnaest godina nakon svega još uvijek uživaju plebiscitarnu podršku banjalučkog političkog establišmenta. Zato bi bilo politički korektno da se već narednog 11. marta, na petu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i dan uoči obilježavanja osme godišnjice svirepog ubistva Zorana Đinđića, Dodik, Kuzmanović, Radojičić, dva Mladena, Ivanić i Bosić..., na Bulevaru nekadašnjeg srbijanskog premijera u Beogradu pridruže već tradicionalnim demonstracijama srpskih fašista u znak podrške svim srpskim ratnim zločinima od Vukovara do Srebrenice. Zašto bi, uostalom, Toma grobar bio veća srbenda od laktaškog političkog grmalja? Nacionalsocijalista Dodik to u svakom slučaju nije zaslužio.
">
:BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nacionalsocijalisti iz našeg sokaka
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nacionalsocijalisti iz našeg sokaka
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić
I to se, konačno, dogodilo. Srbijanska skupština usvojila je posebnu Deklaraciju o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. Za usvajanje Deklaracije je glasalo 127 zastupnika u parlamentu Srbije okupljenih oko vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Protiv su bili radikali, naprednjaci i ostala nacionalizmom zadojena Srbija koja još uvijek sanja o granicama Karlovac-Karlobag-Virovitica. Iako se u tekstu Deklaracije pominje zločin u Srebrenici, izvinjene žrtvama, kao i presuda Međunarodnog suda pravde, zvanični Beograd nije imao snage ni hrabrosti da u njen sadržaj uvrsti i ključni zaključak iz presude suda na koji se poziva-riječ genocid, dakle. „Previše smo ćutali o Ratku Mladiću, krili ga godinama, potom ga godinama neuspešno tražili, a danas nemamo snage da kažemo zašto je optužen. Treba reći istinu da je kao komandant Vojske RS preuzeo od UN-a enklavu Srebrenica, zaštićenu zonu, garantovao je poštivanje Ženevske konvencije, a potom razdvojio muškarce od žena i sedam dana sistematski ubijao muškarce i dečake, a zatim ih sahranio u primarne grobnice, zatim prekopavao i mešao kosti“. Autor ove izjave, lider LDP-a Čedomir Jovanović sigurno nije jedini ali jeste najeksponiraniji zagovornik neke bolje, evropske Srbije, zemlje koja će u budućnosti biti u stanju da se do kraja obračuna sa vlastitom prošlošću. Ipak, čekajući na Jovanovićevu Srbiju kojoj se u ovom trenutku tek naziru sjenke, moramo priznati da i ovakva Deklaracija o Srebrenici predstavlja veliki korak naših komšija na putu ka porodici demokratskih evropskih država. Nakon što je prošle godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o srebreničkom genocidu (na osnovu koje su isto učinili i parlamenti država nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije) bivša UN-ova enklava i njenih osam hiljada nevinih žrtava su i formalno postali neizostavni dio evropske i svjetske povijesti, neizbrisiva mrlja na savjesti čovječanstva pretočena i u administrativnu formu. Za razliku od civiliziranog svijeta, mračni dio političke Srbije skupštinsku osudu zločina u Srebrenici proglašava „izdajom srpstva“, „poniženjem za celokupan srpski narod“, „generatorom mržnje“...
FAŠIZAM IZ BANJE LUKE
Paradoksalno, nakon što je država u kojoj je genocid počinjen u ljeto 95., Bosna i Hercegovina dakle, ostala jedina zemlja u Evropi bez zvaničnog, državnički odgovornog sjećanja na Srebrenicu, političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić. „Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događajha iz neposredne prošlosti... Neshavtljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida u Jasenovcu nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinio NDH ni u Skupštini Hrvatske ni u Skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu“, rekao je Nikolićev politički sljedbenik Milorad Dodik. Na sličan način po komandi diktatora iz Laktaša nastupili su i njegovi podrepaši od Rajka Kuzmanovića, Rajka Vasića pa sve do navodno tolerantnog i umivenog nacionalsocijaliste Igora Radojičića. Ništa bolja nije ni „republičkosrpska“ opozicija koja čak i na srebreničkom genocidu pokušava animirati javnost u ovom bh. entitetu dokazujući joj da su „veći četnici i od samog laktaškog vožda“.
NA DEMONSTRACIJE SA TOMOM GROBAROM
Posljednja sramota, jad i bijeda politike stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci još jednom nam dokazuje da je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku zemlja sa samog evropskog mulja. Zemlja bez ikakve realne perspektive i nade. Zemlja iz koje se sa još neotkrivenih masovnih grobnica u kojim su skončali srebrenički Bošnjaci pljuje po srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji mitomanskim prizivanjem „novih Brankovića i kosovskog boja“. Dakle, „izvođači radova“ srebreničkog pokolja, najstrašnijeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, petnaest godina nakon svega još uvijek uživaju plebiscitarnu podršku banjalučkog političkog establišmenta. Zato bi bilo politički korektno da se već narednog 11. marta, na petu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i dan uoči obilježavanja osme godišnjice svirepog ubistva Zorana Đinđića, Dodik, Kuzmanović, Radojičić, dva Mladena, Ivanić i Bosić..., na Bulevaru nekadašnjeg srbijanskog premijera u Beogradu pridruže već tradicionalnim demonstracijama srpskih fašista u znak podrške svim srpskim ratnim zločinima od Vukovara do Srebrenice. Zašto bi, uostalom, Toma grobar bio veća srbenda od laktaškog političkog grmalja? Nacionalsocijalista Dodik to u svakom slučaju nije zaslužio.
Bakir Hadžiomerović
Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić
