Život običnog tempa
„Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta“. Ovaj genijalni grafit koji je svojevremeno osvanuo na jednoj beogradskoj fasadi ima i svoj logični nastavak koji glasi: „“Miškoviću kupi Kosovo da opet bude naše“. Al, „kovačevićevsku“ šalu na stranu! Ono što se u Srbiji bez straha od ozbiljnijih posljedica odavno glasno izgovara čak i u tamošnjem parlamentu, u Bosni i Hercegovini je još uvijek zabranjena tema. Bosna i Hercegovina je jedina evropska država koja nema vlastiti stav po pitanju statusa bivše srbijanske autonomne pokrajine. Podsjećanja radi, nezavisno Kosovo je do sada priznalo 69 država svijeta i taj se broj svakodnevno povećava. Među onim koji su podržali kosovsku nezavisnost su i 22. od 27 članica Evropske unije.
Osim svog historijskog saveznika Rusije, Srbija po pitanju „zadržavanja Kosova u nekadašnjim jugoslovenskim granicama“ nema ozbiljnijeg partnera u svijetu. Nakon posljednje presude Međunarodnog suda pravde u Hagu o „pravnoj utemeljenosti nezasvisnosti Kosova“ pitanje je do kada će i zvanični Kremlj podupirati pomalo suludu i ničim argumentiranu međunarodnu politiku koju posljednjih mjeseci vodi prvi diplomata Borisa Tadića Vuk Jeremić.
NA ŠTA DODIK MISLI
No, da Srbija, i onda kada nepovratno izgubi teritorij kojim je dugo vladala uz brutalno nasilje, još uvijek može uticati na događaje u susjednoj, međunarodno priznatoj državi uz to i članici UN-a ( čemu se država Kosovo još izvjesno vrijeme ne može nadati) dokazuje Bosna i Hercegovina, zemlja koja, kako rekosmo, za razliku od drugih evropskih država nema zvanični stav po pitanju nekadašnje južne srbijanske pokrajine. U posljednje dvije godine u bosanskohercegovačkim institucijama poput oba doma parlamenta ili Predsjedništva BiH bilo je pokušaja da se barem razgovara o „novoj realnosti na Balkanu“. Na svaki pomen Kosova, militantni članovi SNSD stranke Milorada Dodika bi uglas prizivali „nove oružane sukobe do konačnog otcjepljenja Republike Srpske i kompenzaciju Srbima za gubitak Kosova NATO agresijom“. Za razliku od vlasti u Beogradu koja zvanične brisele, washingtone, londone, parize, svoje državljane, pa nerijetko i samu sebe, predugo zavarava pričom „Srbija u EU ali sa Kosovom“, šef republičkosrpske vlasti iz Laktaša prekodrinske političare redovno savjetuje da se „odreknu južnog dijela Kosova i taj gubitak adekvatno kompenziraju na drugim teritorijama“. Ne treba dvaput pogađati na šta Dodik želi da mislimo kada govori o teritorijalnoj kompenzaciji, ali je iznimno važno konstatirati da je naivan svako ko računa da bi aktuelni premijer RS-a entitet u kojem vlada po bjeloruskom modelu olako priključio „državi matici“ kako u beogradskim medijima tepa Srbiji.
Osim što mu je veoma dobro poznato da od podjele Bosne i Hercegovine, realno, nema ništa, Dodik je duboko svjestan da čak i u Srbiji ima sve manje onih koji bi zbog fantomskih velikodržavnih, suštinski neostvarivih, ciljeva pristali sarađivati sa političkim liderom nepopravljivo ogrezlim u korupciju i kriminal. Brutalna pljačka Republike Srpske koju je u protekle četiri godine provela Dodikova mafijaška hobotnica postala je nepremostiv problem i za predsjednika Borisa Tadića ali i za ostale političke lidere u Srbiji, od ultranacionaliste Tomislava Nikolića do najglasnijeg zagovornika realne politike Srbije u EU bez Kosova Čedomira Jovanovića. Dodik je ovaj put ostao sam, okružen tek šačicom ucijenjenih stranačkih poslušnika sa kojim je podijelio opljačkani novac.
MRVICE SA STOLA
Zato njegovo očajničko medijsko dozivanje „matice Srbije“, karikaturalno navijanje sa podignuta tri prsta po beogradskim stadionima i dvoranama, te agresivno „srbovanje“ od kojeg se povraća čak i Vojislavu Šešelju u haškoj ćeliji, nije ništa drugo nego providni pokušaj jednog ozbiljno uplašenog čovjeka da posljednjom prevarom ovdašnjih birača u predizbornoj kampanji za sebe i svoju kriminaliziranu stranku osigura barem još četiri godine vlasti i nezaslužene slobode. U tom smislu možemo razumjeti i Dodikovu kandidaturu za predsjednika Republike Srpske, funkciju lišenu svake ozbiljnije ovlasti, ali i poziciju koju su uplašenom nacionalsocijalisti njegovi savjetnici preporučili kao zadnju branu od sve bližeg sudskog progona.
Zato kada govori o „srpskom Kosovu“, kada njegovi kompromitirani izaslanici u institucijama Bosne i Hercegovine pozivaju na „srpski ustanak u Republici Srpskoj“, pa čak i onda kada navijački nespojivo urla za Zvezdu u fudbalu a za Partizan u košarci, Dodika ne treba posmatrati drugačije nego kao uplašenu osobu koja je očigledno duboko svjesna da će odgovarati za počinjeni kriminal. Kosovo i kosovski Srbi Dodika u cijeloj priči zanimaju taman koliko i oni vrijedni srpski povratnici u dolini Neretve kod Mostara koji su se nakon višegodišnjeg potucanja po tuđim kućama konačno skrasili na svojim imanjima. Ni jedne ni druge, naime, kriminalizirani lažni velikosrbin iz Laktaša za sve ove godine koje je pojeo njegov brutalni kriminal niti je sistemski pomagao niti im je udijelio barem mrvice sa svoga, kriminalom zatrpanog, premijerskog stola.
(zurnal.info)
Život običnog tempa
„Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta“. Ovaj genijalni grafit koji je svojevremeno osvanuo na jednoj beogradskoj fasadi ima i svoj logični nastavak koji glasi: „“Miškoviću kupi Kosovo da opet bude naše“. Al, „kovačevićevsku“ šalu na stranu! Ono što se u Srbiji bez straha od ozbiljnijih posljedica odavno glasno izgovara čak i u tamošnjem parlamentu, u Bosni i Hercegovini je još uvijek zabranjena tema. Bosna i Hercegovina je jedina evropska država koja nema vlastiti stav po pitanju statusa bivše srbijanske autonomne pokrajine. Podsjećanja radi, nezavisno Kosovo je do sada priznalo 69 država svijeta i taj se broj svakodnevno povećava. Među onim koji su podržali kosovsku nezavisnost su i 22. od 27 članica Evropske unije.
Osim svog historijskog saveznika Rusije, Srbija po pitanju „zadržavanja Kosova u nekadašnjim jugoslovenskim granicama“ nema ozbiljnijeg partnera u svijetu. Nakon posljednje presude Međunarodnog suda pravde u Hagu o „pravnoj utemeljenosti nezasvisnosti Kosova“ pitanje je do kada će i zvanični Kremlj podupirati pomalo suludu i ničim argumentiranu međunarodnu politiku koju posljednjih mjeseci vodi prvi diplomata Borisa Tadića Vuk Jeremić.
NA ŠTA DODIK MISLI
No, da Srbija, i onda kada nepovratno izgubi teritorij kojim je dugo vladala uz brutalno nasilje, još uvijek može uticati na događaje u susjednoj, međunarodno priznatoj državi uz to i članici UN-a ( čemu se država Kosovo još izvjesno vrijeme ne može nadati) dokazuje Bosna i Hercegovina, zemlja koja, kako rekosmo, za razliku od drugih evropskih država nema zvanični stav po pitanju nekadašnje južne srbijanske pokrajine. U posljednje dvije godine u bosanskohercegovačkim institucijama poput oba doma parlamenta ili Predsjedništva BiH bilo je pokušaja da se barem razgovara o „novoj realnosti na Balkanu“. Na svaki pomen Kosova, militantni članovi SNSD stranke Milorada Dodika bi uglas prizivali „nove oružane sukobe do konačnog otcjepljenja Republike Srpske i kompenzaciju Srbima za gubitak Kosova NATO agresijom“. Za razliku od vlasti u Beogradu koja zvanične brisele, washingtone, londone, parize, svoje državljane, pa nerijetko i samu sebe, predugo zavarava pričom „Srbija u EU ali sa Kosovom“, šef republičkosrpske vlasti iz Laktaša prekodrinske političare redovno savjetuje da se „odreknu južnog dijela Kosova i taj gubitak adekvatno kompenziraju na drugim teritorijama“. Ne treba dvaput pogađati na šta Dodik želi da mislimo kada govori o teritorijalnoj kompenzaciji, ali je iznimno važno konstatirati da je naivan svako ko računa da bi aktuelni premijer RS-a entitet u kojem vlada po bjeloruskom modelu olako priključio „državi matici“ kako u beogradskim medijima tepa Srbiji.
Osim što mu je veoma dobro poznato da od podjele Bosne i Hercegovine, realno, nema ništa, Dodik je duboko svjestan da čak i u Srbiji ima sve manje onih koji bi zbog fantomskih velikodržavnih, suštinski neostvarivih, ciljeva pristali sarađivati sa političkim liderom nepopravljivo ogrezlim u korupciju i kriminal. Brutalna pljačka Republike Srpske koju je u protekle četiri godine provela Dodikova mafijaška hobotnica postala je nepremostiv problem i za predsjednika Borisa Tadića ali i za ostale političke lidere u Srbiji, od ultranacionaliste Tomislava Nikolića do najglasnijeg zagovornika realne politike Srbije u EU bez Kosova Čedomira Jovanovića. Dodik je ovaj put ostao sam, okružen tek šačicom ucijenjenih stranačkih poslušnika sa kojim je podijelio opljačkani novac.
MRVICE SA STOLA
Zato njegovo očajničko medijsko dozivanje „matice Srbije“, karikaturalno navijanje sa podignuta tri prsta po beogradskim stadionima i dvoranama, te agresivno „srbovanje“ od kojeg se povraća čak i Vojislavu Šešelju u haškoj ćeliji, nije ništa drugo nego providni pokušaj jednog ozbiljno uplašenog čovjeka da posljednjom prevarom ovdašnjih birača u predizbornoj kampanji za sebe i svoju kriminaliziranu stranku osigura barem još četiri godine vlasti i nezaslužene slobode. U tom smislu možemo razumjeti i Dodikovu kandidaturu za predsjednika Republike Srpske, funkciju lišenu svake ozbiljnije ovlasti, ali i poziciju koju su uplašenom nacionalsocijalisti njegovi savjetnici preporučili kao zadnju branu od sve bližeg sudskog progona.
Zato kada govori o „srpskom Kosovu“, kada njegovi kompromitirani izaslanici u institucijama Bosne i Hercegovine pozivaju na „srpski ustanak u Republici Srpskoj“, pa čak i onda kada navijački nespojivo urla za Zvezdu u fudbalu a za Partizan u košarci, Dodika ne treba posmatrati drugačije nego kao uplašenu osobu koja je očigledno duboko svjesna da će odgovarati za počinjeni kriminal. Kosovo i kosovski Srbi Dodika u cijeloj priči zanimaju taman koliko i oni vrijedni srpski povratnici u dolini Neretve kod Mostara koji su se nakon višegodišnjeg potucanja po tuđim kućama konačno skrasili na svojim imanjima. Ni jedne ni druge, naime, kriminalizirani lažni velikosrbin iz Laktaša za sve ove godine koje je pojeo njegov brutalni kriminal niti je sistemski pomagao niti im je udijelio barem mrvice sa svoga, kriminalom zatrpanog, premijerskog stola.
(zurnal.info)
Život običnog tempa
„Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta“. Ovaj genijalni grafit koji je svojevremeno osvanuo na jednoj beogradskoj fasadi ima i svoj logični nastavak koji glasi: „“Miškoviću kupi Kosovo da opet bude naše“. Al, „kovačevićevsku“ šalu na stranu! Ono što se u Srbiji bez straha od ozbiljnijih posljedica odavno glasno izgovara čak i u tamošnjem parlamentu, u Bosni i Hercegovini je još uvijek zabranjena tema. Bosna i Hercegovina je jedina evropska država koja nema vlastiti stav po pitanju statusa bivše srbijanske autonomne pokrajine. Podsjećanja radi, nezavisno Kosovo je do sada priznalo 69 država svijeta i taj se broj svakodnevno povećava. Među onim koji su podržali kosovsku nezavisnost su i 22. od 27 članica Evropske unije.
Osim svog historijskog saveznika Rusije, Srbija po pitanju „zadržavanja Kosova u nekadašnjim jugoslovenskim granicama“ nema ozbiljnijeg partnera u svijetu. Nakon posljednje presude Međunarodnog suda pravde u Hagu o „pravnoj utemeljenosti nezasvisnosti Kosova“ pitanje je do kada će i zvanični Kremlj podupirati pomalo suludu i ničim argumentiranu međunarodnu politiku koju posljednjih mjeseci vodi prvi diplomata Borisa Tadića Vuk Jeremić.
NA ŠTA DODIK MISLI
No, da Srbija, i onda kada nepovratno izgubi teritorij kojim je dugo vladala uz brutalno nasilje, još uvijek može uticati na događaje u susjednoj, međunarodno priznatoj državi uz to i članici UN-a ( čemu se država Kosovo još izvjesno vrijeme ne može nadati) dokazuje Bosna i Hercegovina, zemlja koja, kako rekosmo, za razliku od drugih evropskih država nema zvanični stav po pitanju nekadašnje južne srbijanske pokrajine. U posljednje dvije godine u bosanskohercegovačkim institucijama poput oba doma parlamenta ili Predsjedništva BiH bilo je pokušaja da se barem razgovara o „novoj realnosti na Balkanu“. Na svaki pomen Kosova, militantni članovi SNSD stranke Milorada Dodika bi uglas prizivali „nove oružane sukobe do konačnog otcjepljenja Republike Srpske i kompenzaciju Srbima za gubitak Kosova NATO agresijom“. Za razliku od vlasti u Beogradu koja zvanične brisele, washingtone, londone, parize, svoje državljane, pa nerijetko i samu sebe, predugo zavarava pričom „Srbija u EU ali sa Kosovom“, šef republičkosrpske vlasti iz Laktaša prekodrinske političare redovno savjetuje da se „odreknu južnog dijela Kosova i taj gubitak adekvatno kompenziraju na drugim teritorijama“. Ne treba dvaput pogađati na šta Dodik želi da mislimo kada govori o teritorijalnoj kompenzaciji, ali je iznimno važno konstatirati da je naivan svako ko računa da bi aktuelni premijer RS-a entitet u kojem vlada po bjeloruskom modelu olako priključio „državi matici“ kako u beogradskim medijima tepa Srbiji.
Osim što mu je veoma dobro poznato da od podjele Bosne i Hercegovine, realno, nema ništa, Dodik je duboko svjestan da čak i u Srbiji ima sve manje onih koji bi zbog fantomskih velikodržavnih, suštinski neostvarivih, ciljeva pristali sarađivati sa političkim liderom nepopravljivo ogrezlim u korupciju i kriminal. Brutalna pljačka Republike Srpske koju je u protekle četiri godine provela Dodikova mafijaška hobotnica postala je nepremostiv problem i za predsjednika Borisa Tadića ali i za ostale političke lidere u Srbiji, od ultranacionaliste Tomislava Nikolića do najglasnijeg zagovornika realne politike Srbije u EU bez Kosova Čedomira Jovanovića. Dodik je ovaj put ostao sam, okružen tek šačicom ucijenjenih stranačkih poslušnika sa kojim je podijelio opljačkani novac.
MRVICE SA STOLA
Zato njegovo očajničko medijsko dozivanje „matice Srbije“, karikaturalno navijanje sa podignuta tri prsta po beogradskim stadionima i dvoranama, te agresivno „srbovanje“ od kojeg se povraća čak i Vojislavu Šešelju u haškoj ćeliji, nije ništa drugo nego providni pokušaj jednog ozbiljno uplašenog čovjeka da posljednjom prevarom ovdašnjih birača u predizbornoj kampanji za sebe i svoju kriminaliziranu stranku osigura barem još četiri godine vlasti i nezaslužene slobode. U tom smislu možemo razumjeti i Dodikovu kandidaturu za predsjednika Republike Srpske, funkciju lišenu svake ozbiljnije ovlasti, ali i poziciju koju su uplašenom nacionalsocijalisti njegovi savjetnici preporučili kao zadnju branu od sve bližeg sudskog progona.
Zato kada govori o „srpskom Kosovu“, kada njegovi kompromitirani izaslanici u institucijama Bosne i Hercegovine pozivaju na „srpski ustanak u Republici Srpskoj“, pa čak i onda kada navijački nespojivo urla za Zvezdu u fudbalu a za Partizan u košarci, Dodika ne treba posmatrati drugačije nego kao uplašenu osobu koja je očigledno duboko svjesna da će odgovarati za počinjeni kriminal. Kosovo i kosovski Srbi Dodika u cijeloj priči zanimaju taman koliko i oni vrijedni srpski povratnici u dolini Neretve kod Mostara koji su se nakon višegodišnjeg potucanja po tuđim kućama konačno skrasili na svojim imanjima. Ni jedne ni druge, naime, kriminalizirani lažni velikosrbin iz Laktaša za sve ove godine koje je pojeo njegov brutalni kriminal niti je sistemski pomagao niti im je udijelio barem mrvice sa svoga, kriminalom zatrpanog, premijerskog stola.
(zurnal.info)