Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko...
Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije...
DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE
Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem...
Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici...
ZLOČIN BEZ KAZNE
2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše.
U NEUM PREKO SVITAVE...
2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića...
">Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko...
Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije...
DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE
Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem...
Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici...
ZLOČIN BEZ KAZNE
2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše.
U NEUM PREKO SVITAVE...
2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića...
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Poternice
Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko...
Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije...
DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE
Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem...
Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici...
ZLOČIN BEZ KAZNE
2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše.
U NEUM PREKO SVITAVE...
2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića...
Bakir Hadžiomerović
Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma
