Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje
Svojevremeno je dr. Nerzuk Ćurak u Danima napisao da „Bosna i Hercegovina nije država već prostor na kojem preživljavaju njeni stanovnici“. Prošlo je od tada šest-sedam godina a još uvijek se nije pojavila preciznija, tačnija, ubitačnija definicija priznate članice UN-a. Država sa minimumom državnih obilježja, država bez zajedničke historije, država geografski i mentalno podijeljena na najmanje četiri zasebna dijela, takva, dakle, država zapravo i nije ništa drugo nego „prostor za preživljavanje“ o kojem je doktor Ćurak lucidno pisao.
Ovih dana se navrašava osamnaest godina od referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem je šezdeset i kusur posto građana BiH glasalo za suverenu, nedjeljivu, multietničku... Dan nakon što su prebrojani glasovi, na sarajevskim ulicama su osvanule SDS-ove barikade. Bila je to samo generalna proba za ono što će tek da uslijedi-brutalna agresija, zločini, logori smrti, opsade gradova i sela, ubistva nedužnih civila i, na koncu, u ljeto '95. genocid u Srebrenici.
UEFINA GRUPA SMRTI
Petnaest godina traje međunarodni protektorat u („prostoru“) BiH. Od 1996. godine održano je pet velikih izbora a ove godine će uslijediti šesti. Za sve to vrijeme, OHR je nametnuo više od 900 stotina zakona, smijenjeno je na desetine političara, potrošen je ogroman novac evropskih i američkih poreznih obveznika i šta nam je ostalo osim onog „prostora“ sa početka teksta? „Prostora“ na samom evropskom dnu, negdje između diktatorske Bjelorusije i beznadežne Albanije, država s kojim (koje li ironije!) igramo u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Osim o političkim, moglo bi se naširoko govoriti i o ekonomskim aspektima mulja u kojem živimo, ali čemu to kad sve znate...
PRAZNIK KAO GODIŠNJICA BRAKA
Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje. Među brojne značajne datume za noviju bosanskohercegovačku historiju spada i Dan nezavisnosti 1. mart, praznik koji se zvanično obilježava tek na federalnom „prostoru“. Za svaku ozbiljniju državu na planeti dan nezavisnosti predstavlja najznačajniji državni praznik, neku vrstu godišnjice braka u stabilnim porodicama. To je sjećanje na trenutak kada smo pred zakonom odlučili da živimo samostalno, zajedno, skupa i u dobru i u zlu. Nažalost, na jednoj polovini „prostora“ već skoro dvije decenije se slave (z)vjerski praznici vaspostavljeni još u vrijeme dok je ratni zločinac Radovan Karadžić „vedrio srpskom“.
Iako zvanično ne postoje državni praznici na državnom nivou, u Predsjedništvo BiH svakog 25. novembra i 1. marta stižu čestitke sa raznih strana svijeta, od engleske kraljice do predsjednika Kosova. Svaku čestitku jedan od članova Predsjedništva po pravilu baca u kantu za smeće. Druga dvojica organiziraju prijem. I tako će, kako stoje stvari, još dugo ostati. Nažalost, ovdašnja vlast (šta god pod tim podrazumijevali) neće da zaustavi međunarodno brukanje BiH i višegodišnje zbunjivanje ambasadora akreditiranih u Sarajevu. Dakle, da ne šiljimo dalje, od sjećanja na ZAVNOBIH i 1. mart ozvaničenih u državne praznike zadugo nema ništa.
SREBRENICA KAO POSLJEDNJA NADA
Ipak, nešto ohrabrujuće bi moglo da nam se zakotrlja iz dalekog Brisela. Nakon što je Evropski parlament usvojio posebnu rezoluciju o Srebrenici uslijedile su slične odluke u parlamentima brojnih civilizarnih država. Pitanje je dana kada će to učiniti i državna Skupština Srbije (sudski presuđenog aktera u srebreničkom genocidu) bez obzira na protivljenja tamošnjih nikolića, vučića i sitnijih šovinista. Kada se to jednom dogodi, BiH će postati osamljeni teritorij na tlu Evrope na kojem se čak ni genocid nad osam hiljada nevinih ljudi ne smatra vrijednim zrna zajedničkog sjećanja. Možda uzaludno vjerujem da to neće dugo trajati, moguće da nisam u stanju da razumijem mentalni sklop političara koji žrtvu zločina posmatra na šihti dnevne politike, ali sam siguran da će u parlamentu Bosne i Hercegovine tokom ove godine biti usvojena posebna rezolucija o srebreničkom genocidu. Planetarno tužna petnaesta godišnjica zločina tako bi mogla postati iskra nade za „prostor na kojem preživljavamo“. Kako god se na raznim stranama srebrenički genocid razumijevao i shvatao siguran sam da nas samo dostojanstveno državničko sjećanje na taj strašni zločin može vratiti u normalan život. Toliko normalan da barem imamo datume koje zajednički obilježavamo na svakom pedlju BiH.
">
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje
Svojevremeno je dr. Nerzuk Ćurak u Danima napisao da „Bosna i Hercegovina nije država već prostor na kojem preživljavaju njeni stanovnici“. Prošlo je od tada šest-sedam godina a još uvijek se nije pojavila preciznija, tačnija, ubitačnija definicija priznate članice UN-a. Država sa minimumom državnih obilježja, država bez zajedničke historije, država geografski i mentalno podijeljena na najmanje četiri zasebna dijela, takva, dakle, država zapravo i nije ništa drugo nego „prostor za preživljavanje“ o kojem je doktor Ćurak lucidno pisao.
Ovih dana se navrašava osamnaest godina od referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem je šezdeset i kusur posto građana BiH glasalo za suverenu, nedjeljivu, multietničku... Dan nakon što su prebrojani glasovi, na sarajevskim ulicama su osvanule SDS-ove barikade. Bila je to samo generalna proba za ono što će tek da uslijedi-brutalna agresija, zločini, logori smrti, opsade gradova i sela, ubistva nedužnih civila i, na koncu, u ljeto '95. genocid u Srebrenici.
UEFINA GRUPA SMRTI
Petnaest godina traje međunarodni protektorat u („prostoru“) BiH. Od 1996. godine održano je pet velikih izbora a ove godine će uslijediti šesti. Za sve to vrijeme, OHR je nametnuo više od 900 stotina zakona, smijenjeno je na desetine političara, potrošen je ogroman novac evropskih i američkih poreznih obveznika i šta nam je ostalo osim onog „prostora“ sa početka teksta? „Prostora“ na samom evropskom dnu, negdje između diktatorske Bjelorusije i beznadežne Albanije, država s kojim (koje li ironije!) igramo u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Osim o političkim, moglo bi se naširoko govoriti i o ekonomskim aspektima mulja u kojem živimo, ali čemu to kad sve znate...
PRAZNIK KAO GODIŠNJICA BRAKA
Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje. Među brojne značajne datume za noviju bosanskohercegovačku historiju spada i Dan nezavisnosti 1. mart, praznik koji se zvanično obilježava tek na federalnom „prostoru“. Za svaku ozbiljniju državu na planeti dan nezavisnosti predstavlja najznačajniji državni praznik, neku vrstu godišnjice braka u stabilnim porodicama. To je sjećanje na trenutak kada smo pred zakonom odlučili da živimo samostalno, zajedno, skupa i u dobru i u zlu. Nažalost, na jednoj polovini „prostora“ već skoro dvije decenije se slave (z)vjerski praznici vaspostavljeni još u vrijeme dok je ratni zločinac Radovan Karadžić „vedrio srpskom“.
Iako zvanično ne postoje državni praznici na državnom nivou, u Predsjedništvo BiH svakog 25. novembra i 1. marta stižu čestitke sa raznih strana svijeta, od engleske kraljice do predsjednika Kosova. Svaku čestitku jedan od članova Predsjedništva po pravilu baca u kantu za smeće. Druga dvojica organiziraju prijem. I tako će, kako stoje stvari, još dugo ostati. Nažalost, ovdašnja vlast (šta god pod tim podrazumijevali) neće da zaustavi međunarodno brukanje BiH i višegodišnje zbunjivanje ambasadora akreditiranih u Sarajevu. Dakle, da ne šiljimo dalje, od sjećanja na ZAVNOBIH i 1. mart ozvaničenih u državne praznike zadugo nema ništa.
SREBRENICA KAO POSLJEDNJA NADA
Ipak, nešto ohrabrujuće bi moglo da nam se zakotrlja iz dalekog Brisela. Nakon što je Evropski parlament usvojio posebnu rezoluciju o Srebrenici uslijedile su slične odluke u parlamentima brojnih civilizarnih država. Pitanje je dana kada će to učiniti i državna Skupština Srbije (sudski presuđenog aktera u srebreničkom genocidu) bez obzira na protivljenja tamošnjih nikolića, vučića i sitnijih šovinista. Kada se to jednom dogodi, BiH će postati osamljeni teritorij na tlu Evrope na kojem se čak ni genocid nad osam hiljada nevinih ljudi ne smatra vrijednim zrna zajedničkog sjećanja. Možda uzaludno vjerujem da to neće dugo trajati, moguće da nisam u stanju da razumijem mentalni sklop političara koji žrtvu zločina posmatra na šihti dnevne politike, ali sam siguran da će u parlamentu Bosne i Hercegovine tokom ove godine biti usvojena posebna rezolucija o srebreničkom genocidu. Planetarno tužna petnaesta godišnjica zločina tako bi mogla postati iskra nade za „prostor na kojem preživljavamo“. Kako god se na raznim stranama srebrenički genocid razumijevao i shvatao siguran sam da nas samo dostojanstveno državničko sjećanje na taj strašni zločin može vratiti u normalan život. Toliko normalan da barem imamo datume koje zajednički obilježavamo na svakom pedlju BiH.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Praznici u „prostoru“
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje
Svojevremeno je dr. Nerzuk Ćurak u Danima napisao da „Bosna i Hercegovina nije država već prostor na kojem preživljavaju njeni stanovnici“. Prošlo je od tada šest-sedam godina a još uvijek se nije pojavila preciznija, tačnija, ubitačnija definicija priznate članice UN-a. Država sa minimumom državnih obilježja, država bez zajedničke historije, država geografski i mentalno podijeljena na najmanje četiri zasebna dijela, takva, dakle, država zapravo i nije ništa drugo nego „prostor za preživljavanje“ o kojem je doktor Ćurak lucidno pisao.
Ovih dana se navrašava osamnaest godina od referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem je šezdeset i kusur posto građana BiH glasalo za suverenu, nedjeljivu, multietničku... Dan nakon što su prebrojani glasovi, na sarajevskim ulicama su osvanule SDS-ove barikade. Bila je to samo generalna proba za ono što će tek da uslijedi-brutalna agresija, zločini, logori smrti, opsade gradova i sela, ubistva nedužnih civila i, na koncu, u ljeto '95. genocid u Srebrenici.
UEFINA GRUPA SMRTI
Petnaest godina traje međunarodni protektorat u („prostoru“) BiH. Od 1996. godine održano je pet velikih izbora a ove godine će uslijediti šesti. Za sve to vrijeme, OHR je nametnuo više od 900 stotina zakona, smijenjeno je na desetine političara, potrošen je ogroman novac evropskih i američkih poreznih obveznika i šta nam je ostalo osim onog „prostora“ sa početka teksta? „Prostora“ na samom evropskom dnu, negdje između diktatorske Bjelorusije i beznadežne Albanije, država s kojim (koje li ironije!) igramo u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Osim o političkim, moglo bi se naširoko govoriti i o ekonomskim aspektima mulja u kojem živimo, ali čemu to kad sve znate...
PRAZNIK KAO GODIŠNJICA BRAKA
Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje. Među brojne značajne datume za noviju bosanskohercegovačku historiju spada i Dan nezavisnosti 1. mart, praznik koji se zvanično obilježava tek na federalnom „prostoru“. Za svaku ozbiljniju državu na planeti dan nezavisnosti predstavlja najznačajniji državni praznik, neku vrstu godišnjice braka u stabilnim porodicama. To je sjećanje na trenutak kada smo pred zakonom odlučili da živimo samostalno, zajedno, skupa i u dobru i u zlu. Nažalost, na jednoj polovini „prostora“ već skoro dvije decenije se slave (z)vjerski praznici vaspostavljeni još u vrijeme dok je ratni zločinac Radovan Karadžić „vedrio srpskom“.
Iako zvanično ne postoje državni praznici na državnom nivou, u Predsjedništvo BiH svakog 25. novembra i 1. marta stižu čestitke sa raznih strana svijeta, od engleske kraljice do predsjednika Kosova. Svaku čestitku jedan od članova Predsjedništva po pravilu baca u kantu za smeće. Druga dvojica organiziraju prijem. I tako će, kako stoje stvari, još dugo ostati. Nažalost, ovdašnja vlast (šta god pod tim podrazumijevali) neće da zaustavi međunarodno brukanje BiH i višegodišnje zbunjivanje ambasadora akreditiranih u Sarajevu. Dakle, da ne šiljimo dalje, od sjećanja na ZAVNOBIH i 1. mart ozvaničenih u državne praznike zadugo nema ništa.
SREBRENICA KAO POSLJEDNJA NADA
Ipak, nešto ohrabrujuće bi moglo da nam se zakotrlja iz dalekog Brisela. Nakon što je Evropski parlament usvojio posebnu rezoluciju o Srebrenici uslijedile su slične odluke u parlamentima brojnih civilizarnih država. Pitanje je dana kada će to učiniti i državna Skupština Srbije (sudski presuđenog aktera u srebreničkom genocidu) bez obzira na protivljenja tamošnjih nikolića, vučića i sitnijih šovinista. Kada se to jednom dogodi, BiH će postati osamljeni teritorij na tlu Evrope na kojem se čak ni genocid nad osam hiljada nevinih ljudi ne smatra vrijednim zrna zajedničkog sjećanja. Možda uzaludno vjerujem da to neće dugo trajati, moguće da nisam u stanju da razumijem mentalni sklop političara koji žrtvu zločina posmatra na šihti dnevne politike, ali sam siguran da će u parlamentu Bosne i Hercegovine tokom ove godine biti usvojena posebna rezolucija o srebreničkom genocidu. Planetarno tužna petnaesta godišnjica zločina tako bi mogla postati iskra nade za „prostor na kojem preživljavamo“. Kako god se na raznim stranama srebrenički genocid razumijevao i shvatao siguran sam da nas samo dostojanstveno državničko sjećanje na taj strašni zločin može vratiti u normalan život. Toliko normalan da barem imamo datume koje zajednički obilježavamo na svakom pedlju BiH.
Bakir Hadžiomerović
Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje
