Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana
„William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...
DODIKOVA PRAVILA IGRE
Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...
PROTJERIVANJE TADIĆA
Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...
(zurnal.info)
">ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana
„William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...
DODIKOVA PRAVILA IGRE
Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...
PROTJERIVANJE TADIĆA
Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Snaga i moć
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana
„William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...
DODIKOVA PRAVILA IGRE
Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...
PROTJERIVANJE TADIĆA
Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...
(zurnal.info)
Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana
