ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana

William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...

DODIKOVA PRAVILA IGRE

Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...

PROTJERIVANJE TADIĆA

Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...

 

 

(zurnal.info)

">ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana

William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...

DODIKOVA PRAVILA IGRE

Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...

PROTJERIVANJE TADIĆA

Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...

 

 

(zurnal.info)

">
:BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Snaga i moć

Bakir Hadžiomerović

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Snaga i moć

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana

William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...

DODIKOVA PRAVILA IGRE

Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...

PROTJERIVANJE TADIĆA

Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...

 

 

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Snaga i moć

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana