Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka
Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.
VIJESTI IZ SNOVA
I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“
Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?
NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.
Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...
Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...
I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...
">ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka
Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.
VIJESTI IZ SNOVA
I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“
Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?
NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.
Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...
Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...
I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Zovem se Crveno
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka
Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.
VIJESTI IZ SNOVA
I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“
Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?
NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.
Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...
Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...
I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...
Bakir Hadžiomerović
Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka
