Mrakonja iz naše mladosti: Bakir, rat i oposumi

“Mome ocu su prebacivali kada je kazao mirno spavajte, neće biti rata. Onda je bilo rata. Ja to izgovoriti neću. Jer, ne ovisi to ni samo o Aliji ni o Bakiru”, izjavio je u intervjuu za O Kanal Bakir Izetbegović.
Još je dodao:
“Radije bih danas umro nego dopustio da genocidaši zavladaju dijelom Bosne i Hercegovine. To vam govorim danas, za ramazan”.

Nakon što je nedavno iseljavanje građana Bosne i Hercegovine uporedio sa egzodusom Jevreja, na našu veliku žalost Izetbegović se ponovo oglasio i pokazao da uvijek može gore. U desetak rečenica koje je izgovorio ima dovoljno spornih dijelova za nekoliko intervjua. Izdvojiću samo tri.

Recimo, termin “genocidaši” do sada su koristili SDA botovi na društvenim mrežama i to kada žele da uvrijede čitav narod i podignu nivo otrova nekakve facebook rasprave. Kada taj termin upotrijebi Izetbegović onda se s pravom može pomisliti da se radi o službenoj stranačkoj retorici i da se botovima upravlja iz jednog centra.

Onda, pominjanje ramazana, mjeseca darivanja, milosti i oprosta u ovom kontekstu trebalo bi da bude neprihvatljivo za svakog vjernika. Ali, zloupotrebe religije odavno su uvrštene u obavezan instrumentarij svakog nacionalističkog političara, vjerske zajednice u pravilu ne reaguju, tako da vjerujem da će reakcije i ovaj put disciplinovano izostati.

BAKIR

Svakako je najsporniji dio intervjua, naglašen i u većini naslova u medijima, taj da će Bakir Izetbegović lično stati pred ljude ukoliko dođe do ratnih sukoba. Ovdje se radi o širenju panike, pravnici bi rekli izazivanju opće opasnosti, jer on otvoreno poručuje da postoji mogućnost izbijanja ratnih sukoba u kojem će on predvoditi narod. Bez obzira na to što mi znamo o kako nepouzdanoj osobi se radi, ipak ne smijemo zaboraviti da je Bakir Izetbegović lider jedne od najjačih stranaka u BiH i “prvi u Bošnjaka”. Zbog toga se niti jedna njegova izjava ne može tek tako zanemariti. Uznemirenje miroljubivog dijela javnosti zbog njegovih riječi stoga je sasvim opravdano. Mislim da je paniku osjetio čak i onaj ratoborniji dio stanovništva. Sigurno su im se smrzle dimiskije u zraku kada su čuli ko bi ih predvodio u tom eventualnom ratu.

Ovakve Bakirove izjave izazvao je famozni non-paper, za koji se još uvijek sa sigurnošću ne može potvrditi da zaista postoji. Ali, čini se da to nije ni važno jer je i takav - nikakav uspio uzdrmati čitavu regiju. Svi zainteresirani ponašaju se kao da je on činjenica. Najviše obradovan mogućim postojanjem papira je Milorad Dodik koji je odmah aktivirao očigledno već spreman mehanizam - od kampanje “Miran razlaz” do svesrpskog sastanka na Kozari. Svaku priliku, pa i samu naznaku podrške, Dodik pokušava da ugradi u svoje secesionističke planove. Čović mulja i čeka rasplet situacije a ostatak političke scene prepustio se ratnoj paranoji, pišu pisma, apele, prijete i upozoravaju.

Šta ima u tom ne-papiru što je toliko uzburkalo duhove? Iz onoga što nam je predstavljeno, vidimo da je nekoliko zemalja temeljno ispreturano. Za taj razmještaj neophodno bi bilo sprovesti bar tri do četiri rata i etnička čišćenja pa organizirati isto toliko vojnih baza za sporazume. Što se tiče Bosne i Hercegovine nema ama baš ništa novo, samo stari Mrakonja kojim nas plaše od početka devedesetih godina prošloga vijeka – “Srbi hoće da se priključe Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj”.

Ovu tezu argumentiranije su iznosili neki političari čak i u programima javnih televizija, a godinama je ponavljaju i njihovi lobisti u međunarodnim institucijama. Nikada ona nije sasvim napuštala javni prostor, samo se prerušavala u drugačije oblike - pozive na referendum, treće entitete, parade, dane republike, preglasavanja, blokade institucija, nametanja volje, tajna naoružavanja, krađu glasova, izborni inženjering, napade na jezik, nacionalne provokacije… da navedemo tek neke od njih.

Ali, bez obzira na ta maskiranja, svi smo je lako prepoznavali. Odavno smo se izvježbali na toj matrici, tačno se zna kako će ko da reagira, ko ima kakvu poziciju, ko će je braniti, a ko napadati, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Kao što se i sada pokazalo - nema niti jedne iznenađujuće reakcije.

RAT

Samo država, koje se to najviše tiče, nije imala spremnu reakciju. To bi trebao biti najvažniji zadatak za jednu državu – da osigura vlastitu odbranu. Kada to učini onda može dozvoliti da polusvijet po njoj džepari, nipošto obratno. Dakle, do sada je država morala razviti strategiju da smireno i rutinski reaguje na slične provokacije, da aktivira diplomatske mehanizme, okrene par važnih telefona, informiše nadležne međunarodne institucije, konsultuje se na marginama važnijih sastanaka, šapne i išareti gdje treba, pozove na odgovornost, izrekne par dogovorenih sankcija i mirna Bosna. Sve se to moglo u tišini uraditi tokom onih četrdeset dana šutnje Komšića i Džaferovića. Ali, nije…

Pošto ne postoji nikakva strategija, nakon četrdeset dana neopravdane tišine, informacija je otišla u medije, odmah su se priključili komentatori, analitičari, lobisti, botovi… sve što se u proteklih godinu dana proglasilo nenadležnim za borbu protiv pandemije, podiglo se da kaže šta ima o non paperu... i na kraju je situacija eskalirala do mogućnosti rata - koju u televizijskom intervjuu potvrđuje Bakir Izetbegović. Mrtav neozbiljan, pozivajući se na ramazan.

Nevjerovatna je, da ne upotrijebim težu riječ, neodgovornost Bakira Izetbegovića. Čak i ako je potpuno u pravu, ako tenkovi već bruje cestama, zreo političar sebi ne bi smio dozvoliti da na ovaj način širi paniku u narodu već sluđenom od pandemije. Umjesto svih državnih mehanizama i mogućnosti koje nudi njegova politička pozicija, on je izabrao mobilizaciju naroda koju će lično predvoditi, kao histerični poglavica u panici. Takva solucija se povlači tek kada su sve druge iscrpljene.

Ko zna kakve ishitrene reakcije mogu izazvati njegove izjave i iz kojeg će se trapa iskopati mitraljez, jer sjećanja na rat su i dalje živa a proces pomirenja je odavno propao. Na žalost, sad je gotovo, šteta je učinjena, sve što možemo jeste da se nadamo da ga ljudi ne shvataju ozbiljno.

OPOSUMI

U ovom momenta Bosna i Hercegovina sebi ne može dozvoliti takvu neozbiljnost. Dok razmatramo mogućnost novog rata bilo bi dobro da se prisjetimo da smo trenutno već u jeku jednog – rata protiv virusa. U njemu smo pokazali potpun nedostatak strategije i izgubili bezbroj bitaka na mnogim frontovima. Zbog nemara, neznanja i kriminala naših vojskovođa bilo je pandemijskih dana u kojima smo ginuli kao u najgorim ratnim ofanzivama. Logističari su nas pokrali, borbeni moral zdravstvenih jedinica je na niskom nivou, oružje nam je zastarilo, municije nemamo. Već su nam prilično prorijeđeni borbeni redovi i nema sumnje da će se gubici nastaviti, jer neprijatelj je premoćan.

Taj rat je tu, među nama, sve što imamo moramo usmjeriti na njegovo savladavanje. Prioritet mora biti imunizacija stanovništva, nemamo snage za nešta drugo. Zar već nije dovoljno alarmantna informacija da je kod nas nivo smrtnosti od pandemije među najvećim u čitavom svijetu?

Ipak, sudeći po ratobornom raspoloženju na društvenim mrežama, nisam u pravu. Čim neko izvuče nekakav papir, čak i kad to on nije, i mahne njim kao crvenom krpom, uvijek se nađe dovoljan broj ljudi za formaciju jednog korpusa, kojem se odmah od patriotske huje zacrni pred očima.

Zašto se tako ponašamo? Razmišljao sam o turbulentnoj istoriji ovih prostora, o nacionalnim pitanjima, epskim pjesmama, izvitoperenim mitovima, iznevjerenim očekivanjima, zločinu, osveti, “nasilju kao generativnoj sili”, o kulturi pamćenja, propalom procesu pomirenja, obrazovnim programima, otetim narativima… Ali, uvijek mi je nešto nedostajalo, ništa nije bilo dovoljno uvjerljivo, odgovor mi je uporno izmicao. A onda sam se sjetio!

Tačan odgovor već postoji, dala su ga dva, ne pretjerano mudra, oposuma u crtanom filmu Ledeno doba:
“Zato što smo glupi”.

(zurnal.info)