COPENHELL 2025: Devet odličnih koncerata i povratak pisanju romana

Srećom ili nažalost, ne znam više ni sam, ali što sam stariji, to me je teže oduševiti i dekoncentrirati. I pored toga volio bih da se ovogodišnji Copenhell - festival metal i hard rock muzike, na koji redovno idem od 2014. - održao makar sedam dana kasnije, a ne od 18. do 21. juna ove godine. Dan prije otvaranja sam, naime, imao sastanak s izdavačem o zadnjoj fazi romana koji treba da izađe početkom iduće godine. Obično nakon takvih sastanaka, dok je gvožđe još vruće, odgodim sve susrete, zatvorim se u svoja četiri zida i “radim na tekstu”, ne puštajući sebe van dok ne ispunim određenu normu. 

 

Ipak, festival je jednom godišnje i svaki put se s njega čovjek vrati bar četiri dana mlađi, pa sam od kuće krenuo odlučan da se ove godine držim na distanci, visim okolo i zadubim u muziku, u nadi da ću se rukopisu vratiti s viškom energije, ne izgubivši prijeko potrebni fokus i koncentraciju. 

 

 

Prije polaska listam program pokušavajući da osmislim neki plan, neku dnevnu rutu. Muzički program ni ove godine nije loš, ali je daleko slabiji od prethodnih po pitanju velikih i meni omiljenih imena. Previše je ponavljanja na Helvitiju i Hadesu, dvjema najvećim od ukupno četiri festivalske scene: Ne znam više koji ću put - peti ili šesti - gledati Slipknot, a treći put na Copenhellu sigurno. Within Temptation, Bullet for My Valentine, Dream Theater i In Flames smo takođe gledali ranijih godina, a meni su jedino ovi posljednji donekle interesantni. Veterani Kreator, The Cult i danski Dizzy Mizz Lizzy takođe su velika i uvijek solidna imena, ali opet i njih sam već nekoliko puta gledao i ne znam čime me više mogu iznenaditi. 

 

Festival ovog ljeta puni šesnaest godina, prerastao je davno zamišljene ciljeve i 2027. treba da se, kao pravi danski tinejdžer, odseli iz rodne kuće - bivšeg brodogradilišta u staroj industrijskoj zoni - na drugu i širu lokaciju. Bojim se da će se ambicije opštinskih moćnika o narodnom festivalu sa preko 50.000 posjetitelja u odnosu na sadašnjih 35.000, odraziti na program, pa će deplasiranih imena poput Billy Idola i The Prodigy, koji su mi ove godine boli oči, biti još više. 

 

Ciljna grupa festivala već nekoliko godina nisu samo metalci i metalke već i šira populacija i radoznalci, koji bi da probaju nešto novo. Jedan od njih je i moj drug Claus, koji je po drugi put na festivalu i mnoštvo poznanika koje usput srećem i podvlačim da sam ove godine ”pod ručnom” i da jedva čekam da se vratim romanu.  

 

Rezultat tog introvertnog, da ne kažem asocijalnog pristupa, je dvadeset i sedam odgledanih koncerata za četiri dana, s pretpostavkom da ako me bend ne dotakne u prvih pola sata neće ni u ostatku koncerta, ma koliko trajao. Od početka do kraja sam zato odgledao samo devet - ali kakvih! - nastupa i otkrio pet-šest novih bendova koje sa zadovoljstvom dodajem na Spotify-listu “ljetnjih hitova”.

 

 

Najzanimljiviji program je nesumnjivo bio na Gehenni, najmanjoj sceni u šumarku pored samog ulaza u festivalsku zonu. Tamo su koncerti ograničeni na 45 minuta i tu nastupaju mlađi i manje poznati bendovi, koji nam se kasnije vraćaju nastupajući na većim scenama. Atmosfera je onakva kakve je bilo prvih godina na cijelom festivalu, kada se ukupni broj gostiju kretao izmedju 8.000 i 12.000: entuzijastična i familijarna, što zbog blizine izvođača s publikom, što zbog visokog drveća i zelenila koje nas okružuje. 

 

U srijedu, prvog dana festivala, imponirala su me tri benda: singapurski Wormrot, bezbasni grind core bend čiji pojačani veliki bubanj popunjava prazninu nedostajećeg instrumenta, a poneki punk rif i česte promjene ritma kontrastiraju pomalo jednolični growl frontmena Arifa Suhaimija; Sylosis - britanski trash povlaka death metal sa izvanrednim vokalom i melodičnim solažama, i najzad australski Battlesnake, koji je svojom mješavinom klasičnog heavy metala osamdesetih, humora i prštave energije lako pamtljivih riffova na Gehenni dao ponajbolji koncert ove godine.  

 

 

U četvrtak sam prvi put u životu gledao Exodus, stojeći mirno u uglu prvog reda Pandæmonium-scene pred Gary Holtom koji me je potpuno omađijao, kao i cijeli bend uostalom. Znam da sam kao olinjali metalac od četrdeset i sedam goda lak plijen trash metal-riffova i solaža poput onih sa ‘Bonded by Blood’ albuma, ali daleko od toga da sam jedini. Ispred mene redari imaju pune ruke posla od silnih crowdsurfera, koji eskortiraju duž scene, dok im mi iz prvog reda nabacujemo petice. U jednom trenu, izvode lika od sedamdesetak godina. On mi zadihan daje high five i kaže kao da se pravda: ”Starim, jebi ga. Morao sam i ovo da probam.” A ja pijuckam pivo i smijem se u sebi, jer nikad, baš nikad, u ovih trideset godina života u Danskoj nisam čuo Danca da je za sebe rekao da je star, niti da žali za svojom mladosti. Kaže se ”starim”, ”samo što nisam ostario” ili ”više nisam tako mlad.” 

 

 

Mladost je iste večeri vodila glavnu riječ na Gehenni, gdje su danski tinejdžeri i najmlađi bend na Copenhellu ikad pod nazivom Ashes of Billy sasvim iznenadili organizatore. Interes je zahtijevao bar duplo veći prostor i, mada sam došao na vrijeme, jedva sam se probio do mjesta odakle se iole mogla vidjeti scena. Nema sumnje da ćemo ovaj trio šesnaestogodišnjaka i njihov rock devedesetih s neskrivenim osloncem na grunge iduće godine gledati na jednoj od većih scena. Novi rock darlinzi Danske su rođeni, a navratili su do nas, po sopstvenom priznanju, izmedju dva školska ispita.  

 

 

Iz programa petkom izdvojio bih kalifornijski sastav Dirty Honey kojima možemo zamjeriti nedostatak originalnosti - ”čista su kopija Led Zeppelina ili bar Aerosmitha,” reći će mnogi - ali ne i izvršenje dužnosti - bolji su i daleko zanimljiviji bili od na primjer rutiniranog Culta, koji me ni ove godine nije dotaknuo, mada sam ih kao klinac slušao jedno vrijeme.  

 

 

Vrhunac večeri, a možda i samog festivala, bio je kasni koncert odbjeglog danskog sina Kinga Diamonda, čiji ću impresivni show sa prepoznatljivom horror-scenografijom, elementima teatra i bendom veterana, koji nije znao za pogrešnu notu, dugo pamtiti. To je ujedno i jedini bend ovogodišnjeg programa kojeg sam kao klinac opsesivno slušao, pa sam mijenjajući položaj u toku koncerta završio ponovo na uglu prvog reda. Odatle sam odgledao hitove poput ‘The Candle’, ‘Eye of the Witch’ i ‘Abigail’, podsjetivši se koliko su još uvijek dobri, dok nam se King naizmjenično obraćao na engleskom - s tvrdim danskim naglaskom - i na danskom višedecenijskog dijasporca. 

 

 

Subota je proticala u mirnijem tempu. Tog posljednjeg dana festivala začudo baš nikog poznatog nisam sreo, pa mi je možda i zato introvertni progresivni death metal Blood Incantationa prijao više nego energični hardcore odličnog Yosemith in Blacka, kojeg ovdje treba makar spomenuti. 

 

Ne znam kako su mi Blood Incantation i njihov neobični miks death metala s pink floydovskim psihodelijama, atmosferičnim solo-pasažama i zvučnim efektima pjesama koje traju i po dvadeset minuta dosad promakao. Svirali su prije nekoliko godina na Gehenni, saznao sam poslije, a ove su sasvim zasluženo imali čast da zatvore drugu najveću scenu, Hades, beskompromisnim ponoćnim koncertom nakon kojeg nije imalo smisla tražiti bolji kraj festivala, već se polako povući kući, dodati ih na Spotify-listu i vratiti se polako rukopisu. 

Dvadeset i sedam koncerata za četiri dana, od toga devet odličnih, više je nego dovoljno da čovjek izgubi radni tok i koncentraciju, ali i da se pun energije vrati poslu - u svoja četiri zida. 

 

 

(zurnal.info)