Festival Copenhell 2023: Paklena vrućina, nevrijeme i Axelova sabrana djela

Subota je, zadnje veče Copenhella – festivala metal i hard rock muzike u Kopenhagenu. Guns ‘n’ Roses su na glavnoj sceni već skoro tri sata, a mišićavi tinejdžer u mraku do mene sav zajapuren urla: 'Sviraj Paradise City!' Slash, ni mukajet, udara prve akorde laganice 'Patience' i ritam koncerta se ponovo mijenja: još jedan nepotreban antiklimaks i odugovlačenje. Smirujem momka govoreći mu da će je svirati na kraju, da sam vidio set-listu i da nam treba samo malo strpljenja. 

Od rekordnih 38.500 posjetilaca ovogodišnjeg festivala oko nas je tridesetak hiljada svih uzrasta i dobi. Mnogi su došli prvenstveno da vide taj nekad slavni bend, čiji fan nikad nisam bio – zbog Axela Rosea i onog što se na starobosanskom zove 'asshole attitude'. I večeras su kasnili petnaest minuta, a zatim nam podarili osrednji koncert koji je bespotrebno trajao punih tri sata i pet minuta. 

DIRLJIVO I TUŽNO

Roseov vokal je već decenijama jadan i nesposoban da dosegne određene tonove, ali je frontman večeras bio veoma raspoložen, duhovit i pokazao je srce: Tu i tamo bilo mi je dirljivo gledati onog prepotentnog kretena s početka devedesetih zarobljenog u tijelu današnjeg sebe kako se napinje iz petnih žila da dokaže da nije 'has been'. Ali avaj, u svakoj ga drugoj pjesmi infrastruktura glasnica izdaje. Dirljivo i tužno, a opet respekta vrijedno. 

(foto: elvis avdibegović)

Ono što, međutim, nije respekta vrijedno je megalomanski skrojena set-lista. Umjesto da je trajao makar sat vremena kraće i sastojao se od kvalitetnih pjesama, zbog kojih je većina publike i došla, u prvih sat i pol koncerta svirana su samo dva hita. Gunsi nisu Metallica, a ni Bruce Springsteen, tu repertoara za više od poštenih sat i pol koncerta nema. Osim toga, ne razumijem zašto sviraju pjesme koje Rose očigledno nije u stanju pjevati, a da ne zvuči kao isprebijana mačka s jakom upalom grla. 

Prije Gunsa na istoj sceni je švedski fenomen Ghost odsvirao samo dvanaest – ali kakvih! – pjesama i u tih svojih šezdeset minuta dao jedan od najboljih koncerata na festivalu. Kratko i jasno, koherentno i gospodski. A o vokalnim sposobnostima Tobiasa Forgea u odnosu na Axel Roseove da i ne govorimo.

Gunsi su nam, dakle, umjesto izabranih predstavili skoro pa sabrana djela. Iako je bend funkcionirao jako dobro, a Slash odsvirao – ako je vjerovati dnevnom listu Politiken – čak šezdeset i jednu solažu, rezultat je bio koncert s nekoliko divnih momenata, pa i segmenata, okruženim nažalost čistim promašajima, istim onima koji su bendu i albume razvodnjavali. 

Ovogodišnji festival je inače i sam imao nekoliko programskih promašaja – prije svega traljave 'has been' Mötley Crüe i nešto bolje Def Leppard – kao i jedan veliki dramaturški obrat. Prva dva dana je, naime, pržilo sunce koje u ovo doba godine zalazi tek u deset sati, pa su se kačketi, tamne naočale i krema za sunčanje prodavali bolje od jakni i dukserica. No, po tradiciji kiša je morala da padne, i pala je trećeg dana popodne: pljusak s grmljavinom u daljini i jakim vjetrom zbog kojih su određeni dijelovi festivalskog prostora privremeno zatvoreni a pojedini koncerti prekinuti i otkazani.

(foto: elvis avdibegović)

Nakon jagme za kabanice i jakne dobar dio publike je otišao kući, vjerujući da se program neće nastaviti do sutra. Mi preostali smo tako konačno mogli osjetiti onaj stari festivalski duh iz ranijih godina, kada je naš subkulturalni festival još uvijek bio mali i samo naš; kada nije bilo hipstera, dugih redova i gužve i kada su cijene klope bile daleko niže. Okrenuli smo se jedni drugima i podsjetili da ne dolazimo tu samo zbog muzike, već zbog zajedništva, interakcije i inspiracije. Gdje i kada bi na primjer pisac bosanskog porijekla mogao sresti pedesetpetogodišnjeg smećara iz jednog malog danskog grada, njegovog najboljeg prijatelja pilota i čuti šta njih dvojica iz svoje respektivno žablje i ptičje perspektive misle o trenutnoj situaciji u društvu i ratu u Ukrajini? Ili raju iz Irske, Slovenije i sa Farskih Otoka? Gdje bih se drugo mogao sjetiti jednog starog druga po imenu Asim, koji mi je u Puli 1993. na kasetu snimio cijeli 'Holy Diver' od Dia, za kojeg dotad nisam ni čuo, ako ne u Biergarten-šatoru, dok karaoke bend razvaljuje naslovnu stvar albuma a iz hiljadu grla se ori refren pjesme bodreći hrabru djevojku za mikrofonom. 

BALKANSKI KAUBOJI I ČOBANI

Dotad smo, u prva dva dana festivala, imali radost ponovnog viđenja Testamenta i Sick of It All-a – oba sam kao i Napalm Death gledao na Roskildeu davne 1995 – kao i prvi live doživljaj Life of Agony. Vokal i scenski temperament Mine Caputo, koja se u moje vrijeme 'agonije' još uvijek zvala, tj. zvao Keith, nedirnut je vremenom, a lakoća kojom je izvodila hitove sa kolosalnih albuma 'River Runs Red' i 'Ugly', dokaz je da će taj divni bend, još dugo nastupati na najvišem nivou.

(foto: morten skovgaard)

Nisam mislio da će težište ovog teksta biti na Guns 'n’ Rosesima i da će imati obrnutu kronologiju, ali eto šejtan mi ne dade mira. Centralni doživljaj mi je trebao biti koncert Pantere, velikog i tragičnog benda kojeg su frontman Phil Anselmo i basista Rex Brown nedavno obnovili sa Zakkom Whyldeom i Charliem Benanteom na mjestima preminulih Dimebag Darrella i Vinnie Paula. Kao izbjeglici pred odlazak za Dansku iz Pule – gdje sam ostavio puno prijatelja i braće metalaca – taj bend mi je puno značio. To je, uostalom, i bend koji je napravio jedan od najvećih preobražaja u rock istoriji, odbacivši površni stil glam metala kojim se Mötley Crüe sa svojim motorima i gologuzim plesačicama i dan danas diči. Pantera će na albumima 'Cowboys from Hell' (1990) i ’Vulgar Display of Power’ (1992) munjevito zasvirati tresh svojim karakterističnim groovy rifovima i vokalnim akrobacijama iz kojih pršte bijes, bol i višak testosterona – sve ono čega je moja generacija imala na pretek devedesetih, u onom vremenu balkanskih ’’kauboja (tj. čobana) iz pakla’’ i njihove ’’vulgarne demonstracije sile’’.

Možda Panterin koncert i jeste bio najbolji, ali svirali su u paklenoj vrućini i neugodnoj prašini koja se slegla tek sutradan kada je kiša pala. Svirali su odlično, ali sam ja napravio grešku i nestrpljiv poput onog tinejdžera s početka priče već bio odgledao njihov nastup u Bukureštu na You Tubeu. Kardinalna greška. Glupo je na koncertima znati redoslijed pjesama, kao uostalom i vremensku prognozu. Treba biti strpljiv, fleksibilan i ekstrovertan. Treba ponekad i dobro pokisnuti. Jer, nevrijeme zbližava ljude daleko bolje od sunca.

(foto: elvis avdibegović)

Copenhell, 14.-17.6.2023.
Kopenhagen, otok Refshaleøen.
Broj gostiju: 38.500.
Vrijeme: vrelo, pa vlažno i pogodno za igru.
Vrh: Clutch, Sick of It All, Life of Agony, Halestorm, Pantera, Slipknot, Ghost
Široka sredina: Sleep Token, Nervosa, Testament, Gojira, Fishbone, Guns 'n' Roses
Dno: Mötley Crüe, Def Leppard, Electric Callboy
Bonus info: Svjedoci kažu da su dobri bili i Parkway Drive, Meshuggah, Billy F. Gibbons i, naravno, Kellermensch.

(zurnal.info)