Arhiva
DESET GODINA COPENHELLA: Gorenje frižider u McDonaldsovom paklu
Grupa idealista je evo ”pobijedila u vražiju mater”, daleko iznad sopstvenih očekivanja, pa nije čudo što se i smrdljivi McDonalds ničim izazvan pokušava dovesti u vezu s festivalom, kojeg je ove godine sunce obasjavalo kao nikad dosad i kojega je čak i jedan stariji gostujući sveštenik nahvalio na televiziji
Ništa nije toliko loše da za nešto nije dobro, kaže jedna optimistična stara izreka. Nakon ovogodišnjeg, jubilarnog, desetog Copenhella možemo komotno dodati da isto važi i za sasvim suprotno: Ništa nije toliko dobro a da za nešto nije loše. U svakoj pobjedi ima i malo poraza – budućeg, potencijalnog.
CRNA VEŠ MAŠINA
Pisali smo više puta o nevjerovatnom i ”toliko dobrom” uspjehu kopenhaškog festivala koji je iz malog subkulturalnog događaja sa 4 - 8.000 gostiju zadnjih godina prerastao u jednu od najvećih gradskih manifestacija sa nevjerovatnih 28.000 posjetilaca.
I ove godine su jednoglasni medijski hvalospjevi i epitet ”najljubaznija festivalska publika u zemlji” obasuli festival, koji sada, osim tri generacije bivših i sadašnjih metalaca, privlači čak i ljubitelje pop muzike. Potpisnik ovih redova lično je sreo nekolicinu njih, a dovoljno je bilo pogledati oko sebe da se shvati da je ovaj do nedavno ultra alernativni festival, postao veoma hip.
No dobro, to je kao kad protivnički navijači aplaudiraju Messiju, to je posljedica uspjeha i pobjede. Uspjeh je i kada Information, najozbiljniji i najintelektualniji dnevni list u zemlji, na dan otvaranja festivala premaže naslovnicu u crno i preoblikuje svoj čuveni logo u Iron Maidenov. Isto tako ne smeta ni što je naše jugoslovensko Gorenje – danas u vlasništvu kineske kompanije Hisense – jedan od ovogodišnjih sponzora.
Na festivalu se moglo besplatno oprati veš, ali i kupiti crni Copenhell-frižider i crnu veš mašinu po vraški povoljnoj cijeni od 6.666 kruna.
Ne znam koliko si je gostiju priuštilo crnu tehniku Gorenja, ali znam da sam, ugledavši McDonaldsovu rođendansku čestitku festivalu objavljenu na portalima, osjetio gađenje. Gađenje i bojazan da je to početak kraja – klica budućeg poraza.
KLICA BUDUĆEG PORAZA
U svom slavnom govoru 1982. godine predsjednik krovne sindikalne organizacije LO, Thomas Nielsen, sljedećim riječima je opisao uspjehe danskog socijaldemokratskog i sindikalnog pokreta: ”Pobijedili smo u vražiju mater.” Pobijedili smo, dakle, do te mjere da nam je to već problem. Jer, za šta se boriti sad, kad smo uzdigli radničku klasu i stvorili državu blagostanja? Šta je novi identitet pokreta? Koga zastupati u budućnosti – nižu ili novonastalu, srednju klasu?
Svaki pokret je interesantan, dok je avangarda i opozicija sistemu, rekao je – ako se ne varam – Džoni Štulić, bilo da se radi o komunizmu, rock’n’rollu ili kršćanstvu. Čim se pokret institualizira, preuzme vlast ili postane mainstream, nastaju problemi i opasnost da ”to više nije to”. Prvobitna ideja se prosto zagubi ili izopači.
Nadajmo se da su toga svjesni i organizatori festivala, jedna mala grupa ljudi koja je prije desetak godina došla na ideju da napravi muzički festival za sadašnje i nekadašnje heavy metalce; da pokuša popularizirati metal muziku i razbiti predrasude o njoj.
Ta grupa idealista je evo ”pobijedila u vražiju mater”, daleko iznad sopstvenih očekivanja, pa nije čudo što se i smrdljivi McDonalds ničim izazvan pokušava dovesti u vezu s festivalom, kojeg je ove godine sunce obasjavalo kao nikad dosad i kojega je čak i jedan stariji gostujući sveštenik nahvalio na tv-u. Izjavio je lik kako je u ”paklu” svjedočio jedino ljubavi, toleranciji i ljubaznosti. Otpjevao je, prije toga, Highway to Hell, na karaoke sceni u Biergartenu i proveo se, izgleda, daleko bolje od onog pravoslavnog kolege koji onomad gostovaše u Parovima.
NEMOJ VIŠE RASTI
Što se samog programa tiče, Slash i njegov bezlični bend, zatim iscrpljeni Scorpions, mogli su nas komotno mimoići. 71-godišnji frontman posljednjih, Klaus Meine, pjevušio je krhkim, tananim glasićem, jedva stojeći na nogama.
Nasuprot njima, niz mlađih bendova gladnih dokazivanja kao što su velšanski Skindred i danski The Psyke Project, zatim energični Clutch, Lamb of God i Stone Temple Pilots, a posebno Tool i Slipknot – po čijim će se koncertima ovogodišnji festival pamtiti – podsjetili su nas zašto je Copenhell najautentičniji festival u zemlji i zašto je važno da takav i ostane.
U kasnu noć pred zatvaranje festivala stotine najvjernijih fanova jednoglasno je pjevalo pod šatorom Biergartena: ”… Happy birthday to you, dear Copenhell! Happy birthday to you!”
Sad si dovoljno velik – dodat ćemo – i nemoj nam više rasti.
(zurnal.info)
