COPENHELL 2024: Porodične vrijednosti i spontani festivalski duh

Ove godine mi je, nakon duže bolesti i u dubokoj starosti, u jednom staračkom domu u BiH umro otac. Bio je blag i duhom odsutan roditelj, koji mi ništa nije branio, osim da povisim ton na TV-u i da uveče pod električnim svjetlom čitam stripove. Vjerovao je da se od pojačanog zvuka TV aparati kvare, a da čitanje pod električnom žaruljom ”uništava oči”. Kad sam u trinaestoj počeo nositi naočale, stalno je govorio da mi je to od Zagora i Alan Forda. Tek 2015. sam mu objasnio da je kratkovidnost kao i ćelavost nasljedna i da kosu nije izgubio zbog famoznog šampona od koprive, o kom smo u porodici četiri decenije slušali, već zbog proste genetske predispozicije.

Na jesen, akobogda, punim četrdeset sedam, kćerka četrnaest, a sin dvanaest. Rat vodimo oko korištenja pametnih telefona i igranja igrica. Smatram da im je djetinstvo upropašteno, da su na rubu ludomanije, da stalno bulje u ekran i da su premalo na čistom zraku. U mom nastojanju da im odmorim oči i živce od neprekidnog titranja i tipkanja, puštao sam im zimus Pink Floydove albume od početka do kraja. Ko progovori – pere suđe. Na filmski program sam stavio ’Kradljivce bicikala’ i ”400 udaraca” – da vide ”kako neka djeca siromašno žive.” Sve oni to razumiju i suosjećaju i s ukrajinskom djecom i djecom u Gazi, ali zabrani im ekran na desetak sati – kao da si im svijet srušio.

Zato mi je bilo drago kad je mali ove godine navalio da ide sa mnom na Copenhell, festival metal i hard rock muzike, koji se po petnaesti put održava na obalnom rubu Kopenhagena, u bivšoj idustrijskoj zoni. Metalac je u povoju; sluša tri benda – Metallicu, Rage Against the Machine i Ghost – i svira njihove riffove na gitari, kada mu višesatne gaming aktivnosti dozvole. 

(photo: Jens Panduro)

Srijedu i četvrtak sam se slomio da mu nađem jednodnevnu dječiju ulaznicu, pošto su i one davno bile rasprodane. Istrovremeno sam boravio sâm na festivalu, koji je ove godine na programu imao dosta velikih imena, ali u solo i side project vodama: Bruce Dickinson bez Iron Maiden, Corey Taylor bez Slipknot, Kerry King bez Slayer, ali s posljednijm bubnjarom Slayera, Tom Morello bez svoja predhodna tri benda, ali s repertoarom Rage Against the Machinea i Audioslavea i Prophets of Rage. Bio je tu i ludi Mike Patton bez Faith No More, ali sa sporednim projektom Mr. Bungle koji ubraja velikog Davea Lombarda (iz Slayera) na bubnjevima i Scotta Iana (iz Antraxa) na gitari. 

Od svih navedenih najbolji koncert dali su upravo Patton i društvo četvrtak popodne, zatim Morello na kog sam uskočio usred fudbalskog meča Engleske i Danske u Biergartenu, da snimim malom ’Killing in the Name’ i par solaža. Zajedničko svima su bili vidljivi žar i međusobna kemija na sceni – što je, pretpostavljam, i svrha tih miješanih sastava. Bruce Dickinson je, štaviše, na turneji s manje poznatim, mladim muzičarima koji se nisu bili ni rodili kad je on s Maidenima harao ’80-ih. Set lista tog koncerta me pak razočarala: Očito je da se Bruce i ja ne slažemo u tome da mu je – uz ovaj novi, ’The Mandrake Project’ – ’Balls to Picasso’ iz 1994. najbolji album, a ne ’Accident of Birth’ ili ’The Chemical Wedding’ koje je potencirao, uskrativši nas čak i za svoj najveći hit, ’Tears of the Dragon’.  

Da je starosna dob samo broj dokazali su i veterani iz Accepta, The Offspringa i Body Counta. Potonja dva sam gledao na Roskilde festivalu 1995. i nisam očekivao ništa osim sušte nostalgije, pa sam bio pozitivno iznenađen koherentnim nastupima i angažiranoj prezentaciji hitova od kojih sam mnoge zaboravio. U jednom momentu Ice T – rapper kome je Body Count metal-projekat sa strane – komentira veliki broj djece u publici, hvaleći roditelje zbog ”ispravnih porodičnih vrijednosti.” Zatim poziva svoju osmogodišnju kćerkicu na scenu da sudjeluje u jednoj od pjesama. 

(photo: Jens Panduro)

To je bilo u subotu, zadnjeg dana festivala, a petak je bio moj dan porodičnih vrijednosti i edukacije novog metal naraštaja. U autobusu linije 666, dok se sin i ja vozimo prema zoni festivala, pokazujem mu program i predlažem tri koncerta: Rival Sons, Kerry King i Dropkick Murphys. Njemu je ipak od muzike važniji burger meal koji će pojesti i možemo li odmah u Copenhell Con, festivalski sajam za zaluđenike stripom, fantasy i horror žanrom, gdje se između ostalog igraju stare igrice na aparatima iz osamdesetih. Pričam ja njemu i o teatralnim elementima metala i zašto neki od gostiju šminkaju lice, ali nema potrebe, ono najvažnije kuži on i bez mene – vidio je na You Tubeu, čuo je na dječijem kanalu javnoga servisa.

Muzički festivali, pa tako i Copenhell, slave slobodu, pravo da se oblačiš i izgledaš kako hoćeš, to je karneval zajedništva i drugačijeg, a ne pokoravanje sotoni, kako misli onaj čiko koji svake godine stoji pred ulazom – s velikim drvenim krstom na ramenu, u bijeloj majici na kojoj piše ”Pitaj me zašto vjerujem u Isusa.” On je, sine, pobrkao dva đavola, biblijskog  i popkulturalnog; peče se tu na suncu i hoće da nas ”vrati na pravi put.” Ali, vidiš, niko ga ne dira. Još se slikaju s njim. Jer svako ima pravo na svoj identitet, na svoje mišljenje i dogmu.  

(photo: Jens Panduro)

Copenhell Con nudi ujedno i merchandise, robu iz raznoraznih fantasy, horror i science fiction fikcijâ, gdje se po nepovoljnoj cijeni od 2500 danskih kruna (335 eura) može kupiti i slavni mač iz Ratova Zvijezda. Mali metalac hvali tu spravu koja ”bruji i svijetli kao na filmu”, ali se slaže s tatom da je ipak preskupa. Tu je i scena na kojoj se svaki dan održavaju predavanja i razgovori – ove godine između ostalog o korijenima death metala i književnom djelu Stephena Kinga. 

Na sceni je ovog petka pak jedan drugi King – Kerry King, gitarista rasformiranog Slayera. Govori o svojim omiljenim horrorfilmovima, koji su inspirisali njegov aktuelni solo album, što maloga ne zanima baš puno. Ovo je njegov dan. Puštam ga da uživa, pregledajući izložene PlayStation igrice, posmatrajući kako se prave airbrush tetovaže i crtaju stripovi, a onda me on smješta na kauč pred starim, glavatim TV ekranom i četiri Nintendo joysticka. Tu me, naravno, rasturi pred radoznalom publikom, i začudi po ko zna koji put: Kako on tako mali tako brzo skuži u čemu je fol igrice, dok ja sa svim svojim životnim iskustvom jedva skontam koje dugme čemu služi? 

To je, naravno, njegov svijet o kome ja znam koliko je i moj otac znao o Alanu Fordu i sva ta moja briga o tome da će sati pred ekranom njemu i sestri otupiti čula, nije možda ništa drugo do manifestacije iskonskog, naslijeđenog straha od nepoznatog i brige za potomstvom. Otkako mi je otac umro, sve jasnije čujem sebe kako im se obraćam njegovim tonom, naglašavajući raznorazne opasnosti po zdravlje, po tjelesni i duhovni razvoj.

Mali testira druge igrice, sviđa mu jedna iz 1983. a ja mu pričam kako je pored moje škole u Bosni bila jedna videoteka, gdje sam na žetone igrao jednu sličnu, koju smo zvali Podmornica. On cakli od radosti, dotakla su nam se iskustva, poklopili su nam se svjetovi. Hvalim njegove reflekse, kritikujem svoje, čestitam na pobjedi. 

- Možemo li ostati još malo ovdje? pita.

- Naravno. Na festivalu smo. Ovdje su kućna pravila van snage. 

Ostajemo dugo tu – sve dok se ne približi nastup Rival Sonsa. Tamo uživam u divnim energičnim rock riffovima i sjajnom vokalu s prizvukom bluesa i američkog juga. Mali takođe uživa. Čak ni ne pita dokle će koncert trajati.

(photo: Jens Panduro)

Kerry Kingov aktuelni solo album ’From Hell I Rise’ mi se strašno sviđa. Mogao je to komotno biti Slayerov album iz 1991. ili 2024. da se kojim slučajem nisu razišli. Pošto je bojom zvuka istovremeno blizak Metallici, očekujem da će se malom svidjeti neke od pjesama, mada je vokal Marka Osegueda (iz matičnog Death Angela) daleko agresivniji od James Hatfieldovog. 
Koncert pratimo s odstojanja – na travnjaku uzvišice u pozadini. Tempo je, kao i Biohazardov na istoj sceni dva dana ranije – izuzetno žestok, ali nakon pola sata malome se zijeva, vadi telefon iz džepa i počinje igrati tetris. 

- Halo, ba, frajeru, šta je to? zezam ga.

– Kakav tetris usred koncerta? Ljudi su vježbali satima, putovali. Vidi kako fino headbangaju, kako se trude; gledaj pirotehnike! 

- Čujem ja njih, veli on, ne skidajući pogled s ekrana.

- Hajdemo onda šetati. Gledat će tata ovo drugi put.

Visimo oko štandova, gledamo dukserice i majice od kojih će on izabrati jednu, festivalsku. Večeramo nezdrave hot wingse i pomfrit prije irskog dernek benda Dropkick Muprys. Njihov spoj harmonike, gajdi, banjoa i električne gitare podgrijava večernju feštu u nastajanju. Irska narodna muzika i hardcore punk koji tu i tamo podsjeća na Hladno pivo. Divota! Ali, mali bi opet u Con, gdje tata pristaje na još jedan niz Nittendo poraza, ovog puta ovjekovječen od strane fotografa Jensa Panduroa i uz učešće dvoje nepoznatih gejmera roditeljske dobi. 

Osam sati već je prošlo, sunce polako tone na zapadu. Vrijeme je to kada organizatori festivala ne preporučuju djeci boravak u festivalskoj zoni, što zbog velikog broja gostiju i gužvi koje se stvaraju, što zbog sve veće konzumacije alkohola. Pratim malog kući shuttle-busom 666 kojim smo i došli. Ove godine je prijevoz iz centra grada dotiran iz opštinskog budžeta i vozi svakih pet minuta do kasno u noć. Na press konferenciji gradonačelnica je sa Copenhell kačketom na glavi obznanila da će festival nastaviti s radom na istoj lokaciji do 2027., što ne čudi s obzirom na broj turista koje svake godine privuče.

Posljednje veče festivala, nakon spomenutog Body Counta i savršenog koncerta Toola, koji su nam se vratili da nadmaše sebe iz 2019., mladi kanadski par iz Velsa me časti taksijem do prve stanice metroa. Uzvraćam uslugu preporučujući im par barova u starom gradu, a pošto su u Danskoj jedino smrt i porez neizbiježni, gradonačelnica će biti zadovoljna kad krčmari krajem mjeseca svedu račun i proslijede svoj dio.  

Od manje poznatih, a spomena vrijednih bendova treba za kraj istaći austrijski hard core ansambl Insanity Alert, koji kao da je rastao uz Pekinšku patku, zatim Palaye Royale i Fu Manchu. Rutinirano zabavni bili su Limp Bizkit i Hammerfall, dok sam Uriah Heep i Machine Head propustio, forsirajući s malim ”ispravne porodične vrijednosti” i spontani festivalski duh. 

(zurnal.info)