Copenhell 2018: Tri paklena dana sa najljubaznijim metalcima na svijetu

Od 21. do 23. juna održan je u Kopenhagenu deveti po redu Copenhell – festival metal i hard rock muzike, koji se po običaju odvija u bivšem brodogradilištu na otoku Rafshaleøen u blizini samog centra grada. Prerastavši u kratkom periodu iz subkulturnog danskog festivala u internacionalnu manifestaciju i jedan od najvećih gradskih događaja, Copenhell je i ove godine spojio naizgled nespojivo: Penzionere, porodice i turiste svih dobi s naizgled agresivnim metalcima tetoviranih tijela, čupavih kosa i majica s lobanjama i raznoraznim strašilima.

Festival je zadnje dvije godine – nauštrb dugogodišnjih ”institucija” poput Copenhagen Jazz Festivala i Rocka Petkom u Tivoliju – proglašen najboljim muzičkim događajem u gradu od strane konzervativnog dnevnog lista Berlingske Tidende i njegovog podliska AOK. Ove godine ga je, između ostalih, nahvalio i dugogodišnji novinar Politikena Henrik Palle, posebno ističući sjajnu atmostferu i inkluzivnu kulturu festivala. 

Ako je ikad postojala stereotipizirajuća predrasuda o agresivnim, introvertnim metalcima – a jeste – ovom ”muzičkom događaju” je pošlo za rukom da je u kratkom periodu efektno poljulja. Niti jedan incident među 25.000 posjetilaca, niti jedna negativna primjedba u medijima. 

 Čak štaviše: etiketa koja se već godinama lijepi za posjetioce Copenhella je ”Najljubaznija festivalska publika u zemlji”. O tome i samoj atmosferi na Rafshaleøenu svjedoče i izjave date u ovom prilogu World Newsu sa početka ovogodišnjeg festivala.

Zbog poslovnih i roditeljskih obaveza, kao i svakodnevnice uopće, Žurnalov odani izvještač je ove godine propustio prvi dan festivala, četvrtak. No preostala dva bila su više nego dovoljna da shvati da na festivale već godinama ide sve manje zbog muzike, a sve više zbog atmosfere i nade da će sresti koga poznatog. 

Tako sam posljednji dan festivala proveo s Jesperom, Andersom i Askeom, najboljim drugovima iz gimnazije, koje nisam vidio punih dvadeset godina. Eto, upravo u tome i jeste magija ”Tri dana u paklu”, kako festival sam sebi tepa - gdje bih inače mogao sresti raju iz prvih godina u Danskoj, provedenih u jednom gradiću na otoku Fynu? I ne samo sresti, već s njima i provesti ostatak dana uz hladno pivo, dobru mjuzu i malko svetskog prvenstva u loptanju?

Od nastupa treba izdvojiti švedski Graveyard, pametno programiran u popodnevne sate, kada se mirno i trezveno mogu odslušati atmosferično-bluzaste solaže i progresivno - varirajući vokal benda, čija karijera još uvijek ide uzlaznom putanjom. 

Tu je i Kellermensch, danski bend iz Esbjerga, prema kom imam posebne slabosti. 

Iz žešćeg dijela programa istaknut ćemo veterane Kreator i Satyricon, zatim Nothing More i japanski sastav Crossfaith, čiji mi sladunjavo-melodični refreni na Spotifyju smetaju, ali čija ’in your face’-svirka vrhunski funkcioniše uživo.

Sasvim suprotan doživljaj bješe šašavi francuski bend Igorrr koji kombinira sve od baroknih i operskih tonova, do balkan ritmova, trip hopa i death metala. Njihove avangardistične kompozicije na albumu djeluju uzbudljivo, ali uživo ostavljaju dojam introvertne i pretenciozno intelektualne sesije bez pravca i kraja. Ipak, vrijedi u miru doma svog poslušati stvari poput ove.

Spomenimo za kraj i da su Alice in Chains i Helloween solidno odradili svoje, budeći neizbježne trnce nostalgije, dok Ozzyja Osbornea treba zaobići u širokom luku. 

U životu treba imati mjeru, treba znati otići na vrijeme, pa sam napustio Ozzyjev koncert usred repertoara, poželeći da je i Ozzy imao mjeru i davno otišao u pravovremenu penziju, a ne patio i nas i sebe, nerazgovijetno mijaukajući i bauljajući pogrbljen na sceni, uzalud poduprt vrijednim Zakkom Wyldeom na lead gitari. Hvala ti Ozzy za Black Sabbath i sve drugo što si učinio za metal i rock muziku uopće, hvala i ne budi sažaljenje, svega ti!

Mada festival ove godine nije imao – i nije ni trebao imati – glavno ime na plakatu, koje bi zasjenčilo ostala – kao Iron Maiden 2014-e ili Slayer prošle – za očekivati je da će se to iduće, jubilarne desete, godine desiti. Moja prognoza – i nada! – je da će Lars Ulrich i Metallica navratiti u svoj stari komšiluk i na Copenhellu, nedaleko od ulice Strandlodsvej gdje su u Sweet Silence Studiju snimili Ride the Lightning i Master of Puppets, održati koncert za pamćenje. Dotad, valja se posvetiti radnim i roditeljskim obavezama. I svakodnevnici uopće. 

(zurnal.info)