Reportaža
Mještani Seonice prepušteni sami sebi: Čovjek se cijeli život bori da nešto ostvari i evo...
Mjesto Seonica nadomak Konjica također je pogođeno katastrofalnim bujičnim poplavama. Materijalna šteta je ogromna, a mještani su, kako tvrde, za sada prepušteni sami sebi...
Na putu prema Buturović Polju, mjestu koje je pogođeno katastrofalnim bujičnim poplavama, gdje je nekoliko osoba izgubilo život, nailazimo na kolonu teške mehanizacije koja je došla iz Slovenije. Zastajemo u mjestu Sultići, gdje već možemo vidjeti razmjere katastrofe koja je pogodila ovaj dio naše zemlje.
„Huka, buka, kao da će zemljotres. Cijelu noć je tako bilo. Krenulo je oko jedan sat, trajalo je najmanje do pet sati. Ja ovo ne pamtim“, priča nam mještanin Vahid Sultić.
On živi na brdu iznad i poplave ga nisu pogodile. Pokazuje nam kuću svog brata i možemo vidjeti da je voda došla na nekih desetak metara od te kuće. Nema štete na tom stambenom objektu.
No, mještani s druge strane nisu bili te sreće. Bujični val odnio je jednu kuću, druga je značajno oštećena. Jedna osoba je tu izgubila život. „Ovdje je kuća bila, sad je nema“, pokazuje nam Vahid, dodajući da je stanje još gore u mjestu Seonica.
Stoga umjesto u Buturović Polje, odlučujemo prvo otići do Seonice. Oštećene kuće, drugi objekti, putevi, odroni, policija koja kontrošile prolaz… već je slika na koju se navikavamo. Uspijevamo doći do tamošnje osnovne škole. Lokalni put ispred je odnijela voda. Bageri već nanose pijesak, kako bi se ponovo uspostavila putna komunikacija.
„Katastrofa!“, govori nam jedan od mještana: „Čista voda nam je sad najveći problem, nemamo vode. Sve je val odnio, cijevi, sve. Ne možemo se okupati, oprati veš, ništa…“
Do blizine škole su nadležni i volonteri donijeli vodu za piće i hranu. Tu saznajemo da uzvodno žive stariji ljudi kojima je potrebno odnijeti pitku vodu. Odlučujemo pomoći, ponijeti vodu i posjetiti ih.
Kroz dvorište škole prelazimo na drugu stranu ceste. Dalje nastavljamo kroz bašte, preskačemo ograde, silazimo u dio kroz koji je prolazio bujični val, a koji je sad pun kamenja. Nanijela ga je voda, govori nam jedan od mještana:
„Evo, ovdje je bilo sve zelenilo, trava, a pored je bio samo kao potok. Eto tu je bilo igralište, ovdje je išao put. Sve je uništeno za nekoliko sati. Voda je nanosila kamenje teško po nekoliko desetina tona, nikad to nisam vidio. Kad udari u kuću, sve se trese. Neke kuće su uništile upravo te stijene koje je voda nanosila. Sad se voda dobro povukla, ali ovdje je te noći bilo vode k'o da je Dunav!“
Pokazuje nam i dio gdje je bilo mezarje. I tu su sada samo kamenje, balvani i odroni. Procjenjuje da je tu bilo sahranjeno oko hiljadu ljudi. Sada se vidi tek nekoliko nišana...
Konačno, vodu dostavljamo do ljudi kojima je bila potrebna, a onda stižemo i do nekoliko kuća koje su još okružene vodom. Prilazimo jednoj kući okruženoj vodom, pijeskom, kamenjem i balvanima gdje vidimo desetak ljudi koji vrijedno rade na čišćenju. Na prvu, izgleda kao da je kuća napravljena u koritu neke rijeke koja je presušila.
„Vi ste prvi koji ste nas posjetili“, uvjerava nas Mušan Hakalović. Sve do sada su uradili sami, a pomaže im samo jedan bager koji je dovezen dan ranije: „I ovo su mi poslali jer sam lično otišao dole, potreban nam je bager da napravimo nasipe, da voda više ne udara u kuću.“
Pitamo ga kako je bilo kobne noći. „Vjerujte, svi su mislili da smo poginuli, jer je dole kod škole voda odnijela put, a bujica je bila ogromna. Telefoni nisu radili, nije bilo struje, ništa.“
Potom iznosi zastrašujuće detalje:
„Od dva do četiri smo bili u ovoj kući. Voda je bila sa svih strana kuće, bili smo zarobljeni. Samo smo čekali kad će nas odnijeti. Voda je onda malo smanjila, iza kuće nanijelo balvane pa je to malo blokiralo, oko četiri sata ujutro, totalni mrak, skočio sam u vodu, u kanal. Onda sam prenio djecu, porodicu do druge kuće, na sprat. Morao sam provaliti u kuću, bilo zaključano. Gore smo naložili vatru, malo se ugrijali. Samo sam molio Boga da preživimo. Do osam sati smo bili tu, nismo mogli nigdje mrdnuti, voda sve okolo. Kad je svanulo, onda smo izašli i gore uz brdo pobjegli na sigurno.“
Taj dan voda se polako počinje povlačiti. Na ono što je nekad bilo zelenilo i trava, bujični val nanio je više od metar pijeska i kamenja. Sedmeročlanoj porodici Hakalović uništeno je skoro sve. Nekoliko vozila, autobus koji je vozio jedan od članova porodice, namještaj, lične stvari… Mušan nam govori kako je nekoliko godina radio u inostranstvu, a nedavno je u prizemlju sve opremio kako bi se bavio automehanikom. I to je uništeno.
O budućnosti ne može govoriti. Plačući kratko odgovara: „Čovjek se cijeli život bori da nešto ostvari i evo…“
U neposrednoj blizini kuće porodice Hakalović nalazi se stambeni objekat Andrije Šagolja. I tu je val nanio više od metar pijeska i kamenja. Voda i dalje udara u objekat. Primijetimo napuknuće na kući. Andrija govori kako se kuća vrlo vjerovatno nagela nekoliko stepeni na jednu stranu.
„Imam vaser vagu, provjerit ću“, ističe. Tu noć kada je sve poplavilo bio je sa suprugom u objektu, a voda je došla skoro do sprata na kojem spavaju. Srećom, nije. Ali Andrija se nije plašio, uvjerava nas.
„To je grmilo, udaralo, sijevalo… Ja prvo pomislio grad pada. A ustvari kiša pada veličine grada. Kad sam izašao da vidim, imam šta vidjeti. Sve voda. Ali nije me strah, pa nije kuća kutija cigara!“, govori nam, smiješući se.
Prisjeća se kako je sve izgledalo: „Sve ovo okolo je bila moja bašta, pa je onda bio put, pa tek onda potok. Sad mi je voda tu kod kuće…“
Pred Mušanom, Andrijom i drugim komšijama su mjeseci i godine rada, čišćenja. Pozdravljamo se s njima i odlazimo, s nadom da ih vlasti u narednom periodu neće zaboraviti.
(zurnal.info)
